Putovanja u Pariz, Milano, Firencu, Berlin, Madrid, New York i druge svjetske metropole, višednevna snimanja svjetskih reklama i kampanja, zagrebačka revija Yvesa Sainta Laurenta, kompleksna koreografija, tjedan mode s popodnevnim revijama velikih brendova…
Ne, nije riječ o nekim stranim modelima, već o lokalnoj sceni koja je procvala negdje tijekom sedamdesetih i osamdesetih. Akteri? Apsolutno naši: Zvonu Vučković vjerojatno znate, prelijepa sijeda dama koja i danas šeće pistom, Tihana Harapin-Zalepugin, već niz godina vlasnica jedne od najaktivnijih modnih agencija na ovim prostorima, talentirana i ambiciozna modna dizajnerica Loredana Bahorić čijoj se crno-bijeloj nosivoj avangardi divimo svake sezone, Branka Habek, Boris Blažeković, Cvitan Jerković, Željko Juras, Natko Janković...

Oni i još šačica modela bili su dio svjetske modne scene. Granice tadašnje države bile su premale za njih.
- Sjećam se da su mi se na prvoj reviji tresle noge - prisjeća se danas iskusna Zvončica Vučković - na reviju u organizaciji Regine Jeger i agencije UMAH došla sam s tremom, no Regina mi je rekla, vidiš kako hoda Jasna (op.a. Mihaljinec), e tako hodaj i ti.

Zvonu, kako je prijatelji zovu, vjerojatno ćete susresti i na današnjim modnim revijama, gdje se druži s bivšim kolegicama Loredanom i Tihanom – njih tri, još uvijek dobre prijateljice, odradile su u osamdesetima brojna zajednička snimanja, karijere su im se ispreplele nebrojeno puta… 

Iako Tihana u početku nije planirala biti model: - kad sam upoznala velikog filmskog producenta Branka Lustiga, ušla sam u svijet modelinga jer je brat njegove supruge Mirjane trebao suradnicu. Tako sam postala članica ekipe modne agencija Modra koja je u ono vrijeme bila jedna od najjačih… Bila je to 1974. – otkriva Tihana. - Ubrzo su me naši klijenti krenuli ispitivati, a zašto vi ne snimate? Tome nisam mogla odoljeti! Kako je tada izgledao taj uvijek intrigantan, ali mnogima potpuno nepoznat svijet modela? Drugačije - ali izuzetno zanimljivo, dinamično, nezaboravno. Kao model radila sam preko Udruženja manekena Hrvatske iliti UMAH-a, kod neustrašive Regine Jeger. Nije nas bilo mnogo, a tekstilna industrija je cvjetala. Putovali smo po cijeloj Jugoslaviji. Honorari su bili fantastični – tako da mi nije bio problem kupiti si polovnog Fiću, televizor, gramofon i slične novotarije svijeta tehnologije… Budući da nisam prerasla 170 centimetara visine, fokusirala sam se na foto i video angažmane. Bile smo grupa, kako su nas tada zvali, malih – radi visine - no ipak smo radile i neke revije. Vjerojatno je pobjeđivao naš karakter i želja da i mi prošećemo pistom! Sjećam se da su me u backstageu uvijek jedva čekali jer sam nosila masu cipela, marama, ogrlice, naušnice, viklera…

Često smo si same radile styling te jedna drugu šminkale, frizirale se… Ruke su nam znale biti išarane šalabahterima jer su se radile dosta zahtjevne koreografije. Pošto nas nije bilo mnogo, pistom smo šetale gore, dolje i vraćale se u backstage tek kad smo dobile znak da je sljedeći model presvučen. Današnji modeli često ne znaju za izraze kao što su češalj – kad dva reda idu jedan prema drugome i tako se prolaze, change – specifičan način izmjene modela u pokretu, puni ili polupuni okret, mi smo sve te scenske pokrete morale imati u malom prstu... - otkriva Tihana Harapin.

Veliku priču o najboljim hrvatskim modelima u nekadašnjoj Jugoslaviji te fotografije iz njihovih bogatih foto arhiva, pronađite u magazinu Budi.IN Chic, koji je u prodaji na kioscima od 21. ožujka te uz koji 22 kune odbivate na dar make-up proizvod wet n wild.