29.2.2024. - ubila sam komarca. Znam da se rečenica po pravilima ne započinje brojkom, ali kad u veljači u stanu pronađeš komarca, jasno je da pravila više ne vrijede.
Dan poslije sam se susrela s još dvije “prekrasne” stvari; prva je obračun poreza za 2023., što sigurno ne veseli nikog tko ju dobije, a druga je jednako nevesela - upala grla s prilogom od temperature.
“Nemoj reć mami”, rekla sam na telefon bratu s kojim uvijek imam isti dogovor - kad smo prehlađeni, to ćemo pokušat sakrit od mame jer ne želimo da se (nepotrebno) brine.
Saznala je svejedno, što nije bilo na popisu idealnih situacija, ali pozitivna nuspojava je bilo varivo koje mi je donijela za ručak - za dva dana, naravno, varivo se ne radi samo za jedan.
Andrea nosi tenisice Ozmillen iz adidas Originals 2000 Running kolekcije 

24 godine ranije - opet brojka na početku, opet smijem zbog komarca - jedva sam čekala da mogu reć mami da sam bolesna. Ne samo da sam jedva čekala, nego sam svako toliko i izmislila da mi nije dobro jer je to značilo da ne moram u školu.
“Boli me trbuh” - nikad nije, ali bilo bi bolnije da sam otišla u školu i dobila 1 iz ispita iz povijesti za koji nisam učila.
“Boli me glava” - isto nikad nije, ali poslužilo je kad sam htjela izbjeć sat fizike na kojem je profesorica pitala po redu. Kad ti prezime počinje na “A”, “pita po redu” je pakao.
“Bolesna sam” je jednom davno značilo da imam nekoliko dana praznika tijekom kojih svijet normalno funkcionira, ali ja ne moram ništa - jedino što moram je otić doktoru da mi napiše ispričnicu za nepostojanje, a nakon toga sam slobodan čovjek.

6.3.2024. - i dalje sam bolesna, ali nema ni praznika, ni ispričnice.
Veš se i dalje skuplja, prašina nikad nije ni prestala, ručak se neće napravit sam, suđe neće magično postat čisto dok ležim, a ja imam izbor između dvije opcije - ili ću odmarat onako kako doktor preporuča i ostavit da se sve gomila do nekih sretnijih dana, ili ću bit odrasla osoba koja živi kao da nema temperaturu.
Ne žalim se i ne mislim da živim jako teško - radim od doma i nemam djecu, dakle moji problemi su minimalni u odnosu na druge ljude koji uz temperaturu imaju hrpu drugih, neodgodivih obaveza - samo kažem da je život bio ljepši kad je prehlada sa sobom nosila dozvolu za odmor od stvarnog svijeta.

“Bolesna sam” je 2000. godine - čak i kad sam stvarno bila bolesna - značilo da smijem pola dana provest na kauču i gledat Passions, Dawson’s Creek i TV prodaju koja mi nudi nikad prežaljeni Hairagami, a drugu polovicu igrajući Simse. Dok su drugi bili u školi i tresli se jer je profesorica iz fizike već izrešetala svako prezime na “A”, a do zvona je ostalo još 15 minuta, ja sam od “nevolja” imala odluku koji ću kauč odabrat za kuću koju gradim, hoće li se mojim Simsima zapalit štednjak i kako ću izdržat do nove epizode Strasti koja je tek sutra, a Timmy i Tabitha su u situaciji čiji ishod želim znat ODMAH.
“Bolesna sam” u 2024. - a zašto bih izmislila da jesam - znači da moram (i želim) odmarat, a “odmaranje” znači da je idealno vrijeme da čistim, pospremim i obavim sve ono što inače ne stignem - ako vam ovo zvuči blisko i normalno, vjerojatno bi vam bilo jako drago da se možete vratit u vrijeme kad ste zbog prehlade smjeli ostat doma, ne radit ništa i usput dobit ispričnicu koja potvrđuje da ste opravdano izostali iz života.
Ne znam je li ovo povezano s tim da više nemam 15 godina ili je svijet podivljao s popisom obaveza koje imamo - vjerojatno je oboje, ali čini mi se da je više ovo drugo i da su odrasli prije ipak imali malo više vremena koje mogu posvetit prehladi.
Ali lako za prehladu i ostale nevolje, bilo bi lijepo da se povremeno, kad nam se učini zgodnim, možemo vratit u vrijeme kad je sve bilo jednostavnije, a glavni problemi su nam bili ispiti za koje nismo učili - ja bi onaj obračun poreza s početka priče rado zamijenila za “danas pita povijest”, a ne bi mi bilo mrsko ni da ovih dana pišem zadaćnicu iz fizike umjesto da otvaram uplatnice za struju.
“Jedva čekam da odrastem” - govorili su nam davno da nismo svjesni koliko nam je lijepo i da ima gorih stvari od “sutra ponesite šestar”, ali nismo im vjerovali.
“Odraslima je bolje, jedva čekam da im se pridružim” - ne znam za vas, ali ja bi se odmah vratila u vrijeme zadaćnica, šestara i ispričnica, vrijeme kad je 2000. bila prije godinu, dvije ili tri, a ne 24.
Jest da su SMS poruke tad koštale kao suho zlato, ali ionako smo s prijateljima pričali uživo - ili na fiksni telefon, na koji bi se prvo javila nečija mama, pa smo prvo malo morali popričat s njom. Danas telefon koji zvoni djeluje čudno, a često i zloslutno: “Zašto me zove, sigurno se nešto dogodilo?”
Nismo bili konstantno dostupni svima, a svejedno smo funkcionirali bez puno problema.
Godišnji je bio godišnji i šef je možda mogao doć do tebe, ali nije ni pokušavao, a nije se ni očekivalo da se svaki dan malo javiš, za svaki slučaj. Danas “nisam dostupan” zvuči neprofesionalno i praktički bezobrazno: “Ako nećeš ti, ima tko hoće.”

Zvijezde smo mogli vidjet samo na televiziji, u časopisima i na posterima; nismo imali pojma što jedu za doručak, s kim se ljube i kad, a nismo ni znali tko je s kim privatno posvađan - i ništa nam nije falilo.
Novi albumi su bili svetinja i slušali su se od početka do kraja, a mi smo strpljivo čekali da nam walkman prevrti najdražu pjesmu zbog koje smo često dežurali pored radija da bi ju snimili na kazetu - danas nam sve brzo dosadi i ako nam nešto ne uđe u uho u prvih dvadeset sekundi, idemo dalje.
Mini-linija s 3 CD-a je bila najtraženiji poklon za rođendan, Božić i sve ostale prigode.
Novčanica od 50 kuna je bila nevjerojatno bogatstvo - ne dovoljno veliko da kupiš CD od Aerosmitha, za to su se čekali svečaniji trenutci, a dovoljno veliko za Teen, Ok! i barem jedno sjajilo. Prozirno, obično, ne ovo koje danas pumpa usne jer je tad bilo dovoljno da su samo sjajne.

Svaki kvart je imao barem jednu videoteku, a one najbolje su imale ponudu 3+1 gratis; filmovi su se birali dugo i pažljivo jer smo znali da moramo pogledat ono što odaberemo i da se ne možemo (besplatno) predomislit - danas možemo gledat što god želimo, što nije loše, ali ja imam minimalno deset započetih filmova na svakoj platformi jer “ma ipak ne ovaj” ne košta ništa. Pola onih koje sam “pogledala” ne znam prepričat jer sam bila na mobitelu.
Nitko nam u kinu nije morao posebno naglašavat da stišamo mobitel, podrazumijevalo se da ne smijemo bit nezgodni za druge. Kad ste zadnji put bili u kinu a da vas usput netko nije oslijepio blicom ili ekranom jer se dopisuje za vrijeme filma?

Kad ste zadnji put bili na kavi bez da ste usput čekali da netko odgovori na poruku? Ja se ne sjećam, i sama često “moram” odgovorit na poruku iako pored mene sjedi živa osoba koju zanemarujem. Sve je hitnije i bitnije od stvarnog života, a nikad nije bilo manje hitno ni manje bitno.
Razgovori na mobitelu su bili tihi, najčešće na udaljenosti koja garantira da ne ometamo druge - ovih dana imamo priliku sudjelovat u tuđim pozivima na speaker dok sjedimo u kafiću, a često možemo i vidjet nečijeg sugovornika dok čekamo u redu u pošti.

Pošiljke su stizale na adresu i sastojale su se od računa, pisama i povremenih razglednica - nismo u svakom trenutku (i dok “gledamo” film) mogli naručit bilo što s bilo kojeg kraja svijeta i koliko god nam je sad život lakši jer imamo pristup svemu što nam padne na pamet (sukladno financijskim (ne)mogućnostima), opet ne možemo reć da nam je išta stvarno falilo.

Odjeća se nosila dugo, dok ju ne prerasteš ili podereš; ne samo u stvarnom životu, nego i u serijama - Dawson i Joey su imali nekoliko majica po sezoni, a današnji televizijski srednjoškolci imaju novi outfit za svaku scenu. Današnji srednjoškolci van televizije misle da je ovo drugo normalno i da je jakna kupljena prije 3 mjeseca zastrašujuće stara.
Nismo imali puno opcija za shopping, za to smo išli u druge države; danas imamo obilje izbora, a često ga volimo popljuvat rečenicom “opet nema ništa”, ormari su nam nikad puniji i raznovrsniji, a svejedno imamo osjećaj da su prazni.

Nismo imali ni puno opcija za dostavu hrane - danas možemo doručkovat američke palačinke, ručat indijsku hranu i večerat sushi bez da napustimo stan, a svejedno nam se nekako čini da je izbor jadan i nikakav.

Nitko se nije znao šminkat i svi smo mislili da izgledamo odlično. Skincare je bio ono što pronađeš u maminoj ladici, a mama je u ladici imala samo jednu plavu kremu za sve potrebe. Nitko nije imao pojma da su trepavice koje imamo nedovoljno dobre trepavice ni da ih treba nadograđivat ičim osim maskarom. Najskuplji pramenovi su bili 300 kuna, za što si tad mogao kupit 12 miješanih pizza.

Burek je bio s mesom - ne s eurokremom ni višnjama - a ako smo za onaj sa sirom isto rekli burek, nismo imali instantan uvid u sve ljude koji će se zbog toga naljutit. Mini slanac si mogao kupit u svakoj pekari, buhtlu s čokoladom također, a definicija fancy kruha je bio francuz.

Rođendani su se slavili doma, od 18 do 22, s obaveznim igranjem boce istine i sendvičima koji su na sebi imali samo zimsku, jaje, krastavac i majonezu, ali svejedno su bili nevjerojatno luksuzni. Tortu je radila mama i najčešće nije bila fotogenična, fotke s rođendana je radio tata i nisi znao kako si ispao dok ne razviješ film. Najbolji pokloni su bili kasica-prasica, dnevnik s lokotom i leksikon koji smo davali na ispunjavanje najboljim prijateljima sa školskih hodnika.

Zabava pod odmorom se svodila na hranjenje Tamagotchija, čitanje OK!-a i Kihalicu - i na Shock žvake za one najhrabrije.

Skupljali smo salvete i sličice za albume koje smo mijenjali u parkiću.

Roditelji su nas tjerali da se vratimo doma, a ne da izađemo na zrak.

Učenici su se bojali profesora i roditelja zbog loših ocjena, danas se profesori zbog istog boje roditelja i učenika.

Spol djeteta se objavljivao u krugu najuže obitelji, bez vatrometa; tuđe zaruke su se samo prepričavale, nismo imali video dokaz.

Printeri su bili grozni, ali vjerovali smo da će jednom u budućnosti postat bolji - više ne vjerujemo, gotovo je.

Jagode su imale svoju kratku sezonu, ali imale su okus jagoda. Paradajz isto. Paprika isto.

Hot dog je bio hot dog, ne haute dogue.

Imali smo godišnja doba i prijelazna razdoblja s pripadajućim jaknama - zima je imala snijeg (za koji bi saznali gledanjem kroz prozor, a ne na Facebooku), proljeće je dolazilo kad treba, ljeto je bilo vruće, ali na ugodan način, a komarci su znali pravila ponašanja.

Imali smo dva para tenisica - jedne za život, druge za tjelesni - i nijedan par nije koštao kao prosječna plaća. Kupovali smo ih broj veće, da izdrže što duže, a kad bi ih prerasli, slali smo ih dalje sestričnama.

Imali smo jako malo u odnosu na sve ovo što imamo danas, a što nam je zapravo falilo? Ništa, a danas od silnog svega što imamo - i svega što želimo imat - ne stignemo ni odradit jednu prehladu u miru. Stignemo u teoriji, naravno, ali ne bez osjećaja da kasnimo za svijetom koji trči dok mi odmaramo.