Kad su 16. svibnja 1929. u Roosevelt Hotelu u Hollywoodu podijeljeni prvi filmski Oscari, nikom nije palo na pamet da se upravo rodio "Modni apaurin" za društvo pred najvećim ekonomskim slomom. Famozni "crni utorak" uslijedio je samo pet mjeseci poslije. Svijetom je zavladala Velika depresija, a dodjela Oscara shvaćena je samo kao priznanje filmskoj izvrsnosti koje nije obuhvaćalo čak ni kostimografsko umijeće, a kamoli spektakl glamura na crvenom tepihu, što je u dugoj povijesti dodjele Oscara neko vrijeme svijet zanimalo i više od nagrada... No povijest Oscara sigurno je povijest novovjekovnog modnog spektakla, dakle, i povijest samog "doba spektakla", kako sociolozi zovu veći dio 20.stoljeća.

Prva dodjela Oscara "obavljena" je pred 170 ljudi, za što se plaćala ulaznica od pet dolara. Nakon govorancija slavni je Douglas Fairbanks podijelio nagrade za samo 20 minuta. Dokazuje nam to da spektakla nije bilo. Nije bilo ni prijenosa dodjele. No već je druga podjela Oscara prenošena na radiju i tako je do danas, samo što se od 1953. prenosi televizijski. Danas u čak 200 zemalja. Time je potvrđena još jedna tvrdnja proučavatelja društva o tome da je imperativ "vidjeti i biti viđen" postalo jednom od najvažnijih stvari druge polovice 20. stoljeća. Naša i tuđa pojavnost dolazi u središte pozornosti, a s njom i moda kao bitan dio poruke o identitetima. Svoje identitete oblikujemo i modnom odjećom. Isto to čine i naši idoli.

Zato Oscarov crveni tepih diže naša (utopijska) očekivanja na potenciju: ne izgledamo kao zvijezde, ali nitko nam ne zabranjuje da sanjamo o tome. Modna imitacija je uvijek dopuštena. No u trenutku kad uzdišemo gledajući predivnu svečanu toaletu svoje omiljene filmske zvijezde, baš nas briga za sva ta mudra tumačenja i značenja modne slike koju gledamo bez daha. Hollywoodski glamur koji smo nekad gledali samo na filmskoj vrpci, gdje su uglađeni, dobrostojeći i fatalno privlačni muškarci preko ramena svojih fatalnih plavuša obavezno predbacivali skupocjena krzna, sad nam je puno bliži. Nadohvat daljinskom upravljaču ili kliku mišem, pa čak i povećalu s neugodnim uvidom u sve mane svojih zvijezda, za koje i ne želimo znati ali rijetko ih propustimo pogledati. Broj nagrada s vremenom je nabujao, ali ni blizu kao broj sudionika na crvenom tepihu.

Američki su Oscari dobili i svoje europske pandane, pa nema šanse da zapamtite sve "outfite" koji su zadivili svijet samo u jednoj godini, a kamoli u cijeloj prošlosti spektaklijade. Mnoge će vam žene međutim kao iz topa izbaciti da im je najhaljina svih oskarovskih haljina ona crna vintage Valentinova s bijelim detaljem koju je Julia Roberts nosila 2001. s kipićem osvojenim za sjajno odigranu ulogu "Erin Brockovich".

Mnogima neće ni Angelina Jolie nikad dosaditi jer zna povući pravi potez, kao one godine kada je svoju mršavu nogu provukla kroz prorez dramatične crne plišane haljine i tako postala "laggy lady", koju su imitirale i zvijezde kojima bi to trebalo biti zazorno. Ali Angie i Brad Pitt su i dalje najzgodniji bračni par na svijetu. Stabilni kao i pravilo da crno i bijelo čine temelj glamura na crvenom tepihu.

Odnosi se to i na Givenchyevu bijelu čipkastu haljinu u kojoj je Audrey Hepburn na dodjeli 1954. emanirala nevinu erotiku svojeg lika princeze iz "Praznika u Rimu": Naravno da se nisu odbijale ni Diorove zlatne, pa čak ni niježnoružičaste "haute couture" haljine: Nicole Kidman bila im je najbolja manekenka na crvenom tepihu 1997., 2000., 2002., Grace Kelly obarala je s nogu u plavoj haljini Edith Head 1955. godine.

Nebrojene oskarovske haljine ostaju u povijesti mode. Poput one Elieja Saaba za Halle Berry iz 2002.

Ili Marchesina iz 2010. za Sandru Bullock. Nikad, ni prije ni poslijenisu one ljepše izgledale Ponekad haljine ostaju nezaboravne iako damama nisu do kraja dobro pristajale. Tako manjak poprsja nije uništio ljepotu avangardne bijele Givenchyeve "haute couture" haljine za Rooney Maru ili one ružičaste Ralpha Laurena za Gwyneth Paltrow 2010. godine.