Doživljavaš li se više dizajnerom ili kostimografom?

Iako jesam završio dizajn odjeće, a nakon toga magisterij kostimografije, najviše sam se pronalazio u kazalištu, jer kako sam već jednom izjavio, kazališni kostim traje, dok modna revija ne. Veliko je zadovoljstvo izvođače pretvarati u nešto što privato nisu. Mijenjate im karakter, osobnost, boju lica, kose...Sve je lažno, a tako prirodno. Ja sam istinski kostimograf, jer volim ovaj posao, imam smisla za to, što se pokazalo vrlo rano još za vrijeme studiranja.

 Kakav je osjećaj raditi odjeću za kazalište, a kakav za modnu pistu?

Velika je razlika, na modnoj reviji svi su zgodni, mršavi i mladi. U kazalištu je sve drugačije, susrećete različite ljude, dobne skupine, mršave i oni koji to nisu, sretne i nesretne. Kostimograf se tome mora prilagođavati i kreirati kostim da svakome dobro stoji i da su zadovoljni. Već na prvoj kostimskoj probi možete osjetiti u kojem pravcu ide pojedini kostim. Kostim ne mora uvijek biti lijep, vi ga možete i uništiti - ako to dramaturgija traži. Za pistu sve mora biti lijepo, nosivo, komercijalno, sve je podređeno novcu, dok je kostimografija čista umjetnost.

 Kako izgleda tvoj tipičan radni dan?

Ako radim u kazalištu na projektu, onda sam tamo od jutra. Kostimografski rad nema radno vrijeme, radite koliko treba. Uvijek si rasporedim posao i organiziram kako mi odgovara, sve je individualno što mojem duhu odgovara. Kad imam slobodnog vremena, onda šetam gradom, jer samo tako stignem razgovarati sa svojim mislima i to me opušta.

Što je najljepši dio tvog posla?

Puno toga: crtanje kostima, biranje tkanina, dogovori. Najvažnije je da su izvođači zadovoljni i da se osjećaju ugodno u kostimu. Nekad su kostimi komplicirani za scenu, ali s vremenom se kroz igru naviknu i sve bude u redu. Veliko je zadovoljstvo kad sve dođe na scenu, na prvoj kostimskoj probi gdje sve dođe na vidjelo, što je i stres za sve, jer prvi put je sve spojeno od glave do pete. Kostimograf u gledalištu gleda svoj likovni rukopis i to ga čini sretnim.

Što za tebe znači pojam „odjeća“?

Odjeća je ogledalo našeg stila i individualnosti. Meni je bitno da se u njoj ugodno osjećam, jer dugo sam u gradu, jurim, letim. Sve više sam u sportskoj odjeći, lakše se krećem, ugodnije je. Često si sam radim odjeću, u zadnje vrijeme trenirke u boji, a mnogi su ih primijetili. Volim boju, uzorke, što šarenije to bolje, osim kad su svečane prilike.

Što je potrebno za dobrog kostimografa?

Dobar kostimograf mora voljeti kazalište i ljude. Bez toga ne može dalje, jer se sve vrti oko ljudi - kostimograf glumcu pomaže da izgradi svoj lik.  Mora vladati s puno vještine te prije svega izraženu transparentnu umjetničku crtu, kreativnost, hrabrost, likovnost,  maštovitost i ludost. Tek nakon toga, slijedi znanje o krojevima, povijest kostima, izbor tkanina, bojanje tkanina, prilagođavanje budžetu predstave i veliki umjetnički kapacitet, u smislu da kostimograf može iskreirati veliku predstavu, poput opere ili baleta. Vrlo kompliciran posao.

Što je potrebno za dobrog dizajnera?

Dobar dizajner bi trebao pronaći i slijediti vlastiti rukopis, što je jako teško u moru drugih dizajnera. Svrha modne revije je da i prodate to što ste napravili, jer se živi od novaca, a ne od hvalospjeva. To je danas jako teško, jer je odjeća sve jeftinija. Ono što je bilo skupo sada je dostupno širokoj masi, ne samo odjeća, nego i modni dodaci: cipele, torbe, a o nakitu da i ne govorim. Divim se onima koji ručno izrađuju nakit, pored efektnog nakita koji ne košta ni 50 kn.

Kako izgleda proces izrade kostima za predstavu?

Nakon poziva za rad na predstavi tj. projektu, kostimograf ima prvi sastanak s redateljem koji iznosi svoje ideje i misli o predstavi. Kostimograf na skicu prenosi koncept koji je redatelj smislio, nadopunjuju se, analiziraju hrpu informacija kako bi došli do glavnog kreativnog rješenja. Kostimograf crta skice, nakon toga bira tkanine, smišlja krojeve, dogovara izradu kostima s voditeljem krojačnice. Nakon toga slijede individualne probe kostima, prije prve kostimske probe na pozornici.

Počeo si kao plesač, a nastavio kao kostimograf, kako se to dogodilo?

Počeo sam plesati sa 14 godina u HNK Osijek, tamo sam ostao pune četiri godine. Nakon toga sam upisao Tekstilno-tehnološki fakultet, što je bio logičan slijed nakon što sam završio dizajn odjeće. Veliki mi je bio interes oblikovati likovnu cjelinu za predstavu, najviše za operu ili balet. Danas sam sretan jer se bavim poslom koji sam studirao i svaki put krećem iznova. Uvijek je drugačiji, stalno je nešto novo, dolaze nova lica, umjetnici, u kazalištu se stvara magija.

Odakle tolika ljubav prema kazalištu?

Ljubav prema kazalištu dolazi od osnovne škole, gdje mi je predavala glazbeni Jasna Komendanović koja i danas pjeva u zboru osječkog HNK. Vodila nas na predstave, pričala o kazalištu, uvijek sam imao sto pitanja. Zazvučalo je primamljivo, magično, neobično, nešto što nema veze sa stvarnim životom. Ona me i dovela u kazalište, od sve te djece jedino sam ja ostao u kazalištu. Kao dijete imao sam smisla za kreativno izražavanje, crtao sam princeze, bio sam poseban. Počeo sam slušati operu, zanimati se za kazalište općenito i tako ostao u njemu.

Više slika pogledaj u galeriji...