Je li nas preplavio ''fenomen trenirke''?

Šaptač cipelama
Znam, znam, najavila sam priču o starim stvarima koje su se vratile u modu, no jedno me pitanje proganja već dulje vrijeme pa mi se čini zanimljivije pisati o njemu. Iako sam se baš sad sjetila koliko mi je žao što sam negdje u sedmoj godini polomila sve pete na maminim predivnim nanulama i sandalama koje je dobila od bake iz Njemačke. I još više zbog tog što sam dekapitirala jedne super čizmice iznad koljena od brušene kože koje bi mi sad dobro došle jer su totalni hit. Uglavnom, sad smo mama i ja isti broj pa je baš šteta.
Vidi originalni članak

Da se mi vratimo na moje pitanje, odnosno bar tri usko povezana pitanja i još par u nešto širem području, a čini mi se, opet povezanih.

Zašto se mi žene zapravo svakodnevno šminkamo, spremamo, nosimo neudobne štikle, neke dane smo u stanju buljiti u pun ormar pol sata i ništa ne vidjeti u njemu, preodjenuti se šest puta i u svemu se osjećati kao Quasimodo? Pa se vratimo s posla i mahnito čistimo stan da slučajno netko ne bi navratio i primijetio da nismo savršene u svemu s jedne strane ili smo pak brutalno neuredne u svom prostoru dok nam je jedino ormar posložen i čist?

Neki dan smo frendica i ja sjedile u jednom kafiću i primijetile jedan "fenomen". Nazvale smo ga "fenomen trenirke". Uglavnom, ona je izašla iz veze u kojoj je bila 13 godina pa mi nikako nije bilo jasno zašto sad već nakon godinu dana ne pokazuje neki preveliki interes za muškarce, da bi ona na to rekla da malo obratim pozornost na žene i muškarce u kafiću i na sve muškarce koji će ući naknadno. Naime, sve žene su bile našminkane, više manje u štiklama, ali većinom u svom najboljem izdanju, no muškarci su bili u trenirkama, a i svi oni koji su ušli naknadno su bili u trenirkama. Većinom su tipkali po mobitelu (čak i oni s curama u društvu), a par njih je listalo dnevne novine ili gledalo tekmu povremeno prebirući po mobitelu. Baš sam se nasmijala kad je rekla da joj je vrhunac svega kad se izvale u svom čilanju i ispod trenirke i stare pamučne majice im izviri pivski trbuh. Da, da i to se dogodilo. I kao šećer na kraju, naoko zgodan tip do nas psovao je kao kočijaš. No to ćemo pripisati godinama i lošem odgoju. Međutim, poanta je u tome da je i on bio u trenirci.

Sad ćete reći da se jadni muškarci nakon teškog radnog dana u odijelu prebace u svoje udobne trenirke, ali to baš nije tako. Bilo jutro, podne ili večer usred tjedna, oni su stalno u trenirkama, radili ne radili. Čini mi se da je "fenomen trenirke" uzeo maha. Mobitel u ruci i trenirka su postali nerazdvojan par. I mi žene naporno radimo, neke od nas su majke, kuhamo, spremamo, odgajamo djecu, usklađujemo karijere sa svim tim, hodamo u štiklama i još se trudimo biti lijepe. Dok je za muškarca danas poželjno, kako je to slikovito rekao dečko moje frendice, da nije "profesionalni čitač novina" (ukratko: da ne sjedi doma i da ima bar neki posao). Kad su se vrijednosti uspjele toliko promijeniti, kog' će nam vrapca emancipacija i zbog čega i koga se uopće sređujemo?

Prije gotovo pet godina sam bila u vezi koja je trajala devet godina i u svojim slobodnim trenucima sam često gledala meksičke sapunice (turskih još nije bilo ;) i najmrskije mi je bilo kad bi mi bivši dečko prekinuo tu rutinu ili ne daj bože, šalio se na račun mojih sapunica. A u sapunici bi baš taj tren savršen muškarac činio nešto savršeno za svoju bolju polovicu što je bilo daleko od moje tadašnje veze. Ili još bolje, kad nisam gledala sapunice, mahnito sam pospremala stan, a van sam rijetko izlazila bez naoružanja make up-om i štiklama. Ako tome još pridodamo opsesivno kupovanje jer je više stvari vjerojatno prikrivalo "kompleks manje vrijednosti" nemilice usađen u sva ženska bića, ponašanje kao da sam 20 dana u mjesecu u PMS-u i onaj osjećaj da mi ni jedan komad odjeće koji obučem "te dane" (većinu dana) ne stoji + svi drugi su krivi za sve, hmm, sve skupa ne zvuči dobro. Poznato?

Danas znam da sam bježala od stvarnosti i na taj način nalazila utjehu, a pospremanje stana bilo je mnogo jednostavnije od pospremanja silnog nereda u mojoj glavi. Pretjerana potreba za sređivanjem i make upom bila je samo oklop i način da sakrijem sve svoje nesavršenosti od drugih. I da, nije samo nesretna trenirka bila kriva za nastalu situaciju, teška srca priznajem, ali svaka medalja ima dvije strane.

No dobro, i danas se šminkam jer se tako osjećam ljepše i nosim pete (iako ne nužno) i moj dragi je većinu vremena u trenirci, iako radimo na tome. A i trenirka zna biti seksi u umjerenim dozama. Stoga, cure i dečki, opustimo se malo s jedne strane i napravimo kompromise s druge jer kad se počnu gledat sapunice nije dobro. I uljepšajmo si život s malim stvarima kao što su ove torbice i stvarčice od Šaptača na slikama i, naravno, sa što više trenutaka s dragim osobama.

U galeriji pogledajte više fotografija...

Posjeti Miss7.24sata.hr