„U umjetnosti nije važno što nego kako. A zašto baš nakit? Pa zato što sam žena! I, naravno, imam smisla napraviti stvari koje nisu uobičajene. Ne možete tako nešto pronaći u trgovini“, govori rođena Riječanka koja kaže kako su jedinstvene ogrlice nastale sasvim slučajno.

Od komadića pleksiglasa u obliku trokutića koji su ostali na stolu složila je mozaik, povezala ih žicom i “sklopila” u ogrlicu. Stavila ju je na sebe i svi su se - oduševili!

Njezine ogrlice su za samosvjesne žene

„Slučajno su otkrili moju umjetnost. Šetala sam Milanom kada me u jednom trenutku zaustavila žena kako bi me pitala gdje sam nabavila ogrlicu. Ispostavilo se da je ona urednica izraelskog modnog časopisa. Poslala sam joj svoje fotke koje je potom objavila“, otkriva Diana.

U proljeće je na talijanski natječaj za dizajn poslala elegantne torbe od pleksija, ukrasne plastične manšete i ogrlicu te za sve dobila nagradu, pa je tako i Vogue došao do njezinih “ludih” kreacija. O njoj je bilo riječi i na stranicama časopisa Tatler, InStyle...

„Bila sam jako radosna da je netko primijetio to što radim. Sada znam da je lakše skrenuti pozornost na umjetnost nakitom jer sam kao umjetnica tek njima postigla prepoznatljivost. Imala sam neki osjećaj beskorisnosti da radim nešto što nije potrebno, ali onda sam napokon mogla uzviknuti - ‘ja postojim’!“, govori Diana.

Dodaje da njezine ogrlice nose žene koje su svoje, samosvjesne, drukčije, zanimljive, medijski ili manje medijski poznate. Među ostalim, njezin nakit rado nose i prijateljica Mirjana Rakić, pa Vedrana Rudan...

„Moj likovni rukopis provlači se kroz sve moje radove, od toga kako se odijevam do toga kako izrađujem skulpture. Dvadeset godina crtala sam crno-bijele aktove, a poslije izrađivala skulpture parova. Sve su izrađene od jasnih čistih i oštrih ploha kao i moje ogrlice. Mediji su različiti, ali rukopis je isti“, govori energična Diana.

I statične slike bile su joj dosadne, pa je dizajnirala - svjetleće! Jer, kako kaže, u vatru i vodu gleda se bez prestanka. I stvarno, led slike podsjećaju na kamin koji danas rijetko tko ima u kući. Svjetlosne boje nikad se ne ponavljaju, a dok ih čovjek gleda, kao da mu se moždane vijuge odmotavaju i nestaje grča, a misli postaju slobodne. A kako ih je najbolje gledati sjedeći, dizajnirala je i pripadajuće fotelje..

Stvaranje je ispunjava

„Ponosna sam i na svoje svjetlosne panele, a fotografirajući njihove efekte dobila sam zbilja zanimljive fotoprinteve. Na tom tragu planiram ‘izgraditi’ svjetlosni ‘iglu’ u kojem će čovjek moći naći svoje utočište i utopiti se u duginim bojama, baš kao da se zavukao u svojevrsnu antistresnu oazu“, govori Diana.

Energijom se “puni” stvarajući, ali i u interakciji s djecom i odraslima koji joj dolaze na satove crtanja. Atelijer joj je smješten u dijelu velikog stana u središtu grada, a njime dominira crni namještaj koji je sama kreirala i crna radna pomična ploča za koju kaže da je njezin “štafelaj” za raznorazne svjetlosne instalacije.

„Ne može čovjek mnogo mijenjati u stanu, u životu. Kako ne volim ustaljenost koja pruža sigurnost nego ‘moving’, i moje su slike odraz tog mog stanja duha, miču se i mijenjaju boje“, govori Diana koja je odrasla uz majku kostimografkinju i oca scenografa, oboje zaposleno u riječkom HNK.

„Gledala sam ih kako zajedno kreiraju scenu. Sjajno su se nadopunjavali. Otuda potječe i moja ljubav prema kazalištu. Ali nije mi žao što ne radim tamo. Čak sam i odradila dvije predstave u kazalištu, ali previše je tu tuđih želja, zahtjeva i rada u teamu. Ubrzo sam shvatila da je to previše za jednog kreativnog Vodenjaka kao što sam ja. Ali i ove svjetlosne objekte i dizajn namještaja neka su vrsta scenografije tako da sam i to iskušala“, kaže Diana.

Za jednu slikaricu vrlo je neobično kad kaže da zapravo ne voli boje jer je opterećuju i da joj stvaraju vizualnu buku, ali Diana i za to ima objašnjenje...

„Trebaju mi čistoća i jedostavnost. Previše toga mi je u glavi. I odjeća i namještaj kod mene su - crni. Da, jednostavno i dosadno se odijevam, ali detalji su važni. Zimi si na crni kaput, torbu i čizme dopustim rukavice u različitim bojama, na primjer, tirkizne i narančaste. Ali ako još uzmem i šareni kišobran u ruke, odmah se vratim po jednobojni. Ipak, volim na svakome vidjeti neki akcent, odnosno štihić ludila, baš poput mojih ogrlica“, zaključuje umjetnica.

U galeriji detaljnije pogledajte radove Diane Sokolić...