Po logici stvari da se partneri međusobno potiču na rast i razvoj, idealan suputnik idealnom partneru morao bi također biti idealan. Dakle, možda i postoji idealan partner, no mi ga nećemo biti „dostojni“ dokle god smo manje od idealnog. No, dosta filozofiranja, vratimo se realitetu.

Svatko ima svoj pogled na svijet

Naša percepcija ovisi o mnogo toga izvan nas, no i o mnogo toga u nama. Također, ona se mijenja ovisno o okolnostima tako da dvije iste stvari nećemo nužno percipirati istima u različitim okruženjima. Također, svaka je osoba individua za sebe, jedinstvena na svoj poseban način i neponovljiva. Stoga svatko vidi svijet na svoj način. Ono što je ljudsko u nama je da suosjećamo s drugim ljudima i možemo se uživjeti u njihove živote te gledati svijet iz njihove perspektive. I sad kad pogledamo očima nekoga tko želi biti idealan za nas ovako posebne i jedinstvene, nameće se zaključak da bi takva osoba mogla jedino biti toliko prilagodljiva nama i svim našim prohtjevima, promjenama ovisno o okolnostima i slično. No, na kraju nam ni to ne bi bilo idealno jer bi nam takav parter postao previše dostupan i vrlo vjerojatno dosadan. A svakako bismo ostali bez prostora za naš vlastiti rast i razvoj i odnos nam ne bi bio izazovan. Ne govorim da su svađe, suze i ostali teški momenti u odnosima uvijek izazovni, no nesuglasice i raspravljanja nas potiču na razmišljanje, izlazak iz okvira te promišljanje sebe i svijeta, naravno ako smo otvoreni za učenje i nova iskustva.

Slika o sebi i vrijednost partnera

Problem nam nije samo nemogućnost postizanja ideala jer smo zahtjevna i složena bića, već i činjenica da različiti ljudi istog partnera mogu vrednovati sasvim različito i to naravno, ovisno o tome kakvi su oni. Dakle, svijet vidimo subjektivno te tako vidimo i partnere. No, i sebe same vrednujemo i stvaramo određenu sliku o sebi koja je zbroj svih naših životnih iskustava, postignuća, povratnih informacija od okoline i naših vlastitih očekivanja i ideala. Naša procjena partnera ovisi o našoj slici o sebi. Primjerice, pokazalo se da osobe koje imaju veće samopoštovanje daju veće procjene vrijednosti vlastitih partnera u odnosu na osobe s niskim samopoštovanjem.

Dakle, ako sebe smatramo idealnima, velika je vjerojatnost da ćemo i vlastite partnere stavljati visoko na ljestvicu vrijednosti. No, ako imamo lošu sliku o sebi, niti naši partneri neće bolje proći. Subjektivnost percepcije svijeta je jedna od glavnih prepreka u postizanju ideala jer nema jednoznačnog recepta što znači biti idealan partner. Naše preferencije prema partnerima su različite čak i u pogledu fizičkih karakteristika. Postoje neke univerzalne preferencije, no za svako pravilo postoje izuzetci te postaje nemoguće dostići generalni ideal. Čak i kada imamo ekstremno pozitivnu sliku o sebi i smatramo da imamo idealnog partnera kraj sebe, postavlja se pitanje je li partner zaista idealan ili je to samo naš subjektivni dojam temeljen na istim argumentima koji tvore našu ekstremno pozitivnu sliku o sebi? A tko može presuditi o istini u tom slučaju?

Prednost ne-idealnog

Svaki odnos ima više svrha, pa tako i ljubavni. Jedna od mnogih je i partnerstvo, odnosno suradnja. Suradnja podrazumijeva da uz sebe imamo osobu na koju se možemo osloniti, ali i od koje možemo čuti konstruktivnu kritiku. U ljudskoj je prirodi težnja ka razvoju, podizanju svijesti, sposobnosti, znanja, uvida u sebe i slično. Stoga nam je važno da nam i partnerstvo bude poticajno. Idiličan, miran život bez izazova i problema koji zahtijevaju određeni napor kako bi se riješili, nije u skladu s našom potrebom za rastom.

Kad nismo idealni, imamo prostora za postizanjem ideala. Kad imamo partnera s kojim se povremeno raspravljamo, čak i svađamo, imamo energije u odnosu, strasti koja nas potiče da idemo naprijed, promijenimo mišljenje, postanemo drugačiji, iskusimo nove stvari. U životu konstantno dolazi do izgradnje i razgradnje kako bi se opet težilo izgradnji novoga. Ideja destrukcije kao nečeg lošeg je postala pretjerano naglašena u našem društvu. Destrukcija i konstrukcija se međusobno nastavljaju i stvaraju kružni tok stvari u svemiru. Naravno, da destrukcija u vidu partnerskih odnosa ima svoje jasne granice preko kojih govorimo o agresiji i kršenju ljudskih prava. No, neslaganje je vrlo motivirajući prostor s puno energije za stvaranjem nečeg novog i drugačijeg.

Kompromis je put prema idealima

Činjenica da nema idealnog partnera ili da su i ovih pet koji postoje već zauzeti, u stvari nam ide u korist. Naime, u današnje vrijeme gdje smo sve izbirljiviji, sve manje spremni otići korak dalje i uložiti još malo više truda te sve više brakova završava razvodima, potrebno nam je znati da ne postoje ideali. Naravno da ne sugeriram da se trebamo zadovoljiti s bilo kime ili prvim partnerom koji naiđe. No, mogli bismo se zapitati što je potrebno da naša voljena osoba za nas bude idealna u ovim svakodnevnim, realnim okvirima? Koje su to karakteristike koje su nam važne? Koje su te preko kojih nikada ne bismo prešli? Kakvi mi želimo biti i što za nas uopće znači biti idealan partner drugoj osobi?

Odnos zahtijeva kompromise, odgovornost i granice sa svake strane podjednako. Ako znamo što želimo i imamo partnera koji je suradljiv, ima iste želje i interese kao mi, nasmijava nas, pomaže nam, hoda „našom“ stranom svijeta, je li zaista važno kakva mu je mama ili koliko ima godina? Je li razveden ili ima drugačije životne navike? Važno je znati što tražimo i očekujemo i gledati partnera i prvi put, ali i stoprvi put kao da nam je nov, bez predrasuda. Tko zna, možda i ovi manje idealni kad im damo slobodu promjene počnu težiti idealima.

Sunčana Rokvić, psihologinja
InsideOut, portal za primijenjenu psihologiju