Smjestili smo se u naše malo selo u okolici Zadra. Ležim na plaži i osjećam se baš dobro. Povremeno kroz sunčane naočale pogledam u plavo nebo. Baš plavo - nebeski plavo, a za potpuni dojam pobrinula se priroda koja je po plavetnilu savršeno rasporedila pahuljaste kumuluse. Gledam u živi wallpaper. Opušten sam… guštam. 

Gospoja se na ležaljci sa strane udubila u neku knjigu. Najmlađa ne izlazi iz mora ni nakon moje pete zamolbe, a srednja je sa slušalicama u ušima u nekom svom tinejdžerskom filmu. Prava obiteljska idila. 

I gospoja i zaključili smo kako je odluka da odemo na more ipak bila dobra odluka iako smo ovo ljeto more prekrižili s popisa. Primili smo se nekih preinaka u kući i u posljednja dva tjedna ne da sam se fizički iscrpio nego potrošio i posljednji atom snage.

Uz sve to shvatio sam kako je uhvatiti se u koštac s fizičkim poslovima mnogo lakše kad imaš dvadeset i pet. S četrdeset i jednom ide malo teže. Ide, ali ne baš k'o po špagi. Zatvarali smo jedan postojeći ulaz, a otvarali novi. Potrebna nam je dodatna soba.

Majstora nema ni za lijek… svima je to mali posao i nitko se ne bi toga uhvatio. Ne isplati im se. Jednostavno si prepušten sam sebi pa smo se u ovaj građevinski pothvat odlučili upustiti sami. Amaterski i bez ikakva iskustva, ali s puno entuzijazma. Vesele me poslovi po kući i što god mogu napraviti sam, vrlo često i napravim. U one stvari u koje se ne razumijem i u koje se ne bih upustio – izbjegavam. Neka to naprave oni kojima je to struka. 

Sve planirano nije mi se činilo kao nemoguća misija, a uz poneki stručni savjet sa strane i sve dostupne informacije na internetu – nisam dvojio oko toga krenuti u ovu građevinsku avanturu ili ne. 

Pogriješio sam jedino u tome što sam mogao malo bolje planirati termin radova jer u uredu sam bio sam. Sezona je godišnjih odmora. Radni dan mi je započinjao u šest ujutro, a završavao oko jedanaest navečer. Odradi neke stvari ujutro pa skokni do ureda. Mailovi, ponude, računi… kalkulacije, plaćanja, telefoni, knjigovodstvo… 

Kad god se pojavila neka rupa od par sati, skokni doma i umjesto mobitela i laptopa primi se štemerice, farbanja, gletanja, knaufa, UW i CW profila, građevinskog ljepila, kutne brusilice, šmirglanja… Sve to do zvuka alarma koji je označavao da je krajnje vrijeme za brzinsko tuširanje i jurnjavu do Zagreba jer radni dan trebalo je privesti kraju.

Po povratku kući, druga smjena građevinskih radova. Radiš sve do onog trenutka dok ne shvatiš da je pao mrak, kasno je i nije pristojno više bučiti. Ok, živimo u kući, teoretski nikog ne bi trebalo biti briga, ali misliš na susjede pa fokus prebaciš na nešto što ne proizvodi buku. 

I tako iz dana u dan puna dva tjedna. Od jutra do mraka. Liježeš uz muskulfiber i budiš se uz muskulfiber. Divotica. Nema veze što te bole mišići za koje do sad nisi ni znao da ih imaš. Sretan si. Sam, svojim rukama nešto radiš, a sve ide po nekom zacrtanom planu. 

Fizički sam se baš doveo do ruba, ali što je tu je. Uletio je frend Neno u nekim trenucima, ali ništa bez mojih cura. Bez obzira što sam u kući okružen ženama, ne bih ih mijenjao ni za što jer su pokazale da mogu, žele i pratile su me u stopu. Srednja je redovito odnosila šutu u kantama koje je bilo enormno puno, gospoja se dokazala u kirurški preciznom ocrtavanju gips ploča, a najmanja je kad god sam bio na ljestvama, dodavala što je bilo potrebno. 

Čovječe, mi smo u kući imali ne team building već family building. I to građevinski. Ni u jednom trenu nismo skrenuli u „A je to“ smjeru. 

Krajnji rezultat iznad svih mojih očekivanja. Fino, lijepo, svježe, novo. 

Ideja za neki budući posao će biti otvaranje firme. Specijalizirane za manje građevinske radove – Domagoj, gospoja i kćeri d.o.o. U prilog detaljnom planiranju ide i činjenica kako smo kupili točno onoliko građevinskog materijala koliko nam je trebalo. Nije ni bilo jednostavno sve to skupa ni pripremiti. Vrata jedna, druga. Jesu li lijeva ili desna? I to smo naučili u ovom pothvatu. 

Dovratnici, vijci, mase za izravnavanje, silikoni i sve ostalo što nam je trebalo, a popis je bio dugačak jer napunili smo kombi. Nezaboravna je i scena iz dućana s građevinskim materijalom. Ja sam otišao na jednu, a gospoja na drugu stranu i kad sam se vraćao prema njoj vidio sam je kako je prišla prodavaču. U ljetnoj haljini, lagani make up, frizurica… sve kak' treba. Izraz lica prodavača kad ga je pitala gdje stoje betonski nadvoji – neprocjenjiv. 

S njegove strane - šok, čuđenje i nevjerica. Genijalno.

Kad smo nakon dva tjedna konačno bili gotovi sa svim, našem zadovoljstvu nije bilo kraja. Nikad umorniji, ali nikad ispunjeniji.

U nekom trenutku pojavila se ideja kako bi možda ipak mogli skoknuti na godišnji jer odmor nam je trebao više od svega. Kao i kod većine prosječnih obitelji, sve kreće od love. Istrošili smo se jer radovi su koštali, novi namještaj za sobu buduće školarke je koštao. Tu su i redoviti izdaci, režije, krediti, početak školske godine uz koji ide kupnja knjiga i pribora…

Kućni proračun zahtijevao je brzinski rebalans koji je usvojen na prvu već u subotu. U nedjelju smo se pakirali, a idući dan uputili prema obali. Kakvo olakšanje. Ima nešto čudesno u tom trenutku kad sjedneš u auto i kreneš na godišnji. U sekundi zaboraviš na sve što ostaje iza tebe i veseliš se svemu onome što te očekuje. 

Ne smeta te ni prometni kaos na apsolutno svakom komadu puta koji moraš prijeći. Prometna nezgoda u Lučkom. Ok – idemo starom do Karlovca. Vožnja u koloni od Karlovca do Bosiljeva. Ok – nastavljamo starom pa ćemo se ubaciti na Gornjoj Ploči. U međuvremenu dvije prometne poslije Sv. Roka. Ma nikakav problem – starom cestom do kraja i sve ok. Sat vremena više/manje. #keepcalm Na godišnjem si. 

Nebitno ideš li u planine, na more, kod rođaka u Slavoniju ili na neku egzotičnu destinaciju. Dobro će ti biti onoliko koliko si sam napraviš, a kad promijeniš grad, okolinu, ljude – sve je drugačije. Ne znači nužno bolje i ljepše, ali taj odmak od posla, svakodnevice i tog nekog ritma koji te prati veći dio godine, promjena u obliku godišnjeg uvijek dobro dođe. 

Nije ti potrebno vrijeme za adaptaciju jer adaptiraš se u stotinki. Potrebno je opustiti se, prepustiti i uživati. Iskoristiti svaki trenutak jer tih deset ili petnaest dana uvijek brzo prođu. Jednostavno prolete.

Hvatam svaku sekundu i beskrajno uživam. U malom smo mjestu u okolici Zadra i guštam u svakom trenutku. Red plaže, red spavanja, red klope pa opet red plaže pa red spavanja. Pokoja dobra knjiga i to je to. Prebacio sam se u „vacation mode“. Život je lijep. 

Promatram na plaži ljude oko sebe. Postoje neki koji se nepotrebno uzbuđuju oko tak' benignih stvari. Kao da su prvi put na moru i zaboravljaju da se na našim plažama ništa nije promijenilo već desetljećima i vrlo vjerojatno se ništa neće promijeniti još narednih sto i deset. 

To je taj morski šušur s kojim moraš računati. Na plaži se iz sezone u sezonu uvijek pojavljuju isti likovi. Česi koji ispijaju pivo već od devet sati nisu stereotip već živa istina. Gledam ih već nekoliko dana. Od dolaska pa do odlaska s plaže skupina Čeha nedaleko nas ne ispušta pivo iz ruke. Dobro im je. Na godišnjem su, a ako su oni sretni, i ja sam. 

Tu su i oni koji svoj ručnik stave suviše blizu tvojeg. Nije stvar epidemioloških mjera već zadiranja u tvoj osobni prostor jer dok ležim zaista ne trebam gledati u ispucale pete vremešne gospođe ispred mene. Pomaknem ručnik malo niže, stavim torbu za plažu ispred sebe i problem riješen. Izazov za svakog pedikera više mi nije u vidnom polju. 

Skupina od desetak srednjoškolaca evidentno je preglasna, ali tko će zamjerit' mladima što se druže. Konačno uživo. Nakon mjeseci i mjeseci online nastave konačnu su zajedno i druže se. Online konačno je postao offline. Nek' guštaju. Nova nastava godina uskoro počinje i još se ne zna na koji način će se nastava odvijati. Nek' uživaju dok mogu. 

Jedan par nema problem s razmjenjivanjem nježnosti na plaži, a prijeki pogled mlade majke koja je do njih jasno im daje do znanja kako su na rubu da prijeđu granicu neukusa.

Tu je i onaj jedan par koji baš gušta. Vidiš na njima kak' su sretni. Klinci su im već dovoljno veliki da više ne žele s njima na more, a još premladi da imaju svoju djecu koju bi novopečeni djed i baka trebali čuvati. Gospoja i ja gledamo ih pomalo ljubomorno. 

Nezaobilazni su i gastarbajteri. Na prvu ih ne kužiš, ali kad s djecom počnu pričati na njemačkom, a međusobno razgovaraju na hrvatskom ili nekom od jezika bivše države – sve je jasno.

Ne smeta me ni vriska trogodišnjaka kojeg mater na silu želi natjerati da zavoli more. Mali se ne da. Vrišti iz petnih žila, ali majka se ne da. Shvatit će u nekom trenutku da će morati popustiti.

Ne opterećujem se. Na godišnjem sam. 

Bez obzira na to što liječnici već godinama trube o štetnosti sunca u podnevnim satima, do nekih to još nije doprlo. Mladi roditelji s dvoje djece na plažu dolaze točno u podne. I ne radi se o jednom slučaju. Više je takvih koji dolaze na plažu s klincima u trenutku kad većina odlazi s plaže tražeći hlad i popodnevni odmor. Žao mi je djece, ali…

Još uvijek postoje i oni koji nisu bili pažljivi u osnovnoj školi pa im je promakao pojam plime i oseke. Ljute se što su im se po povratku na plažu smočili ručnici koje su ostavili tik uz more. Nekima još uvijek nisu jasni zakoni fizike pa uporno u vjetrovite dane trče plažom pokušavajući uloviti svoj plažni accessoires.

I dalje ima onih koji pri odlasku ne pokupe nered koji su ostavili, a o opušcima da ne govorim. Bez ikakvih problema gase cigarete u sitni šljunak i ostavljaju opuške. To nije stvar laid back osjećaja, to je stvar kućnog odgoja. Neki su nepopravljivi, a takvi će i ostati.

Ne želim se opterećivati jer sam na godišnjem. 

Razmišljam pomalo o ručku, rashlađenom pivu i popodnevnom odmaranju. 

Ne zamaram se suviše ni mobitelom. Ostao je u apartmanu, utišanog zvuka. 

Sve može malo pričekati i ništa se loše neće dogoditi ako je sve stavljeno na privremeni postpone. 

Sjetio sam se i jučerašnjih vijesti. Bez obzira što izbjegavam vijesti za vrijeme godišnjeg, slučajno sam naletio na neke večernje vijesti. Od svih vijesti sve do jedne su loše. Situacija u Afganistanu, povećanje mirovina za sramotnih šezdeset i osam kuna u prosjeku, a cijene hrane divljaju. 

Kapelica u Betlehemu na koju će država potrošiti gotovo 3,4 milijuna kuna. Super ideja, ali ne u trenutku kad ima puno važnijih i prioritetnijih stvari koje treba riješiti u vlastitom dvorištu, ali… 

Nisam se dao izbaciti iz takta, a mogao sam. Ne. Nije vrijedno. Ne za vrijeme godišnjeg.

Upijam zvukove plaže, toplina sunca me grije, a šum valova kao da mi puni prazne baterije. 

Poneka kapljica mora donesena vjetrom podsjeća me kako ovako lijepe trenutke treba pažljivo spremiti u ladicu lijepih sjećanja jer godišnji, nažalost, ima svoj početak i kraj. 

Upravo zato treba iskoristiti svaki trenutak i ne dozvoliti nikome i ničemu da ti taj trenutak pokvare ili ukradu. 

Otvaram oči, provjeravam je l' nebo još uvijek plavo. Je l' su oblačci još uvijek savršeno raspoređeni. 

Sve je na svom mjestu. Opušten sam, guštam… Život je lijep. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva