Iduća dva tjedna su ključna. 

Ova izjava mi je puninu i smisao konačno dobila ovog ponedjeljka, 22.06.2020.

Iduća dva tjedna su ključna.

Upravo toliko još moramo izdržati prije nego završe predizborni igrokazi i vlast preuzme nova garnitura. 

Stara, nova, u nekoj trećoj kombinaciji – nebitno. 

Predizborno je vrijeme i bolno sam svjestan činjenice kako ćemo se u narednim danima naslušati još raznih izjava i stavova. Možda čak i preispitivati nečiji zdrav razum. 

Nažalost, od toga nećemo biti amnestirani, a kad pomisliš da smo dosegli vrhunac verbalnih bisera natjecatelja u još jednoj političkoj utrci te kako ne može gore – nama se dogodi Škoro.

Neki bi rekli – umjesto da gledamo u budućnost, mi se vraćamo u srednji vijek. 

Uvijek se najviše prašine u javnosti diže oko istih tema i tako već desetljećima - pitanja manjina, njihovih većih ili manjih prava. U kompletu idu i neizostavne ustaše, partizani, 'di si bio ’91. pitanje istospolnih veza i vječni kamen spoticanja – pobačaj.

Da čitava priča bude kompleksnija i zamršenija – taj pobačaj dignut je na „višu“ razinu – netko govori o tome što bi trebala napraviti žena koja nakon silovanja ostane trudna te na koji bi način trebala odlučiti ili ne odlučiti o pobačaju. Uf. „Kad blebneš i ostaneš živ.“ 

Nije mi jasna potreba političara kao i onih koji to žele postati, u ovom slučaju Miroslava Škore koji imaju potrebu „suditi“ i po tom pitanju.

Toliko je potrebitijih stvari kojima bi se političari trebali baviti jer i te kako smo svjesni zemlje u kojoj živimo, vrlo teške i zabrinjavajuće političko-ekonomsko-gospodarske situacije koja nas gotovo pa svakodnevno guši i ponekad nam ne da spavati, ali ne. 

Tko o čemu – pretendenti na političke funkcije – o pobačaju. 

O temi koja je toliko delikatna, kompleksna i gotovo pa beskonačno slojevita - teško je suditi jer otvara čitav niz tema za raspravu. 

I ne bi to trebao raditi nitko, a najmanje političari. 

Svi smo mi različite individue i svatko od nas o ovoj temi ima svoje mišljenje.

U skladu s vlastitim svjetonazorima i načinu razmišljanja bio on prožet - isključivo ili djelomično vjerskim, znanstvenim ili bilo kojim drugim argumentima. 

Imamo pravo na svoje mišljenje, imaju i političari, ali moramo biti svjesni kako bi isti ti političari danas-sutra mogli biti dio zakonodavne i izvršne vlasti te svoje mišljenje regulirati i nametnuti kao jedino ispravno.

Upravo je to razlog za zabrinutost i mislim da ne bi trebali šutjeti. Žene moraju biti glasne, a muškarci im moraju dati svoju bezrezervnu podršku. 

Živimo u demokratskom, modernom svijetu, tako ga barem predstavljaju i mislim kako izbor oko pobačaja treba prepustiti ženi samoj. Pogotovo u ovom spomenutom slučaju – prekidu trudnoće nakon silovanja. 

Kao otac triju kćeri zgrozim se na tu pomisao i prođu me trnci od glave do pete jer ako nikad neću moći razumjeti nešto, onda je to bilo kakav oblik seksualnog nasilja prema ženama. Takva trauma ženu nažalost prati cijeli život, nemoguće ju je zatomiti, ostavlja posljedice i duboke ožiljke. 

Statistika je nažalost porazna, svake godine se u Hrvatskoj prijavi oko 150 slučajeva silovanja – što je 150 slučajeva previše, a prema nekim objavljenim podatcima, na jedno prijavljeno silovanje dolazi oko 20 neprijavljenih. 

I kako na to u pojedinim slučajevima reagira pravosuđe? 

Strahovito me uznemiruje vijest od neki dan i činjenica kako je suđenje za silovanje u Čakovcu trajalo dvadeset godina. Ne jednu, ne dvije, ne pet.

Uz isprike na izrazu - dvadeset je*enih godina trajalo je suđenje za silovanje, a na koncu su optuženi muškarci – oslobođeni. Zbog proceduralne greške. ?!?

O tome treba brinuti i na ovakve gnjusne scenarije i priče treba staviti fokus, a ne tko i na koji način treba savjetovati silovanu ženu koja razmišlja o pobačaju. 

Upravo zbog ovakvih tužnih priča, ja dižem visoko u zrak srednji prst neučinkovitom hrvatskom pravosuđu. Može vas biti sram. 

Kao što su i žene posljednjih dana digle prst u zrak protiv Škorinih izjava. 

Uključujući i bivšu predsjednicu. 

I opet su žene naišle na lavinu neodobravanja jer to nije nimalo damski. 

Nije primjereno ni profinjeno. Ne priliči to ženama.

Ne volim dvostruka mjerila. 

Ako priliči wannabe muškim političarima raspravljati o vrlo osjetljivoj ženskoj stvari, maternici, odluci, onda priliči i ženama pokazati taj figurativni ku*ac koliko god on bio dugačak.

Žene su posljednjih dana pokazale kako imaju muda. I hvala im na tome.

Nije to čin prostakluka, bezobraštine, nedostatka manira ili kućnog odgoja. 

Taj srednji prst govori mnogo više. 

To je čin protesta protiv svih onih koji žene uporno guraju ili ih pokušavaju izgurati u drugi plan. Ovo je pobuna protiv onih koji ih žele vratiti daleko u prošlost - učiniti ih manje vrijednima, nejednakima, neravnopravnima, podložnima. 

Protiv onih koji misle kako žene vrijede manje od muškaraca. 

U kontekstu vremena u kojem živimo, a kalendar pokazuje kako živimo u 2020. godini, koliko god to do nekih ne dopire, na ovakve stvari ne možeš ostati hladan i mirne glave. 

Bez obzira jesi li alfa žena ili alfa muškarac. 

Živim okružen ženama, a svoje tri kćeri od kojih su dvije već gotovo pa odrasle odgajam na način da kako danas tako i sutra budu samosvjesne i samostalne fajterice potpuno svjesne svih svojih kvaliteta te da budu sposobne razmišljati svojom glavom. 

Da nastoje jasno artikulirati svoje stavove, boriti se za svoja prava, razlikovati prave i krive stvari. U svemu tome da budu pristojne, odmjerene, ne zaborave na osnovne stvari kojih je danas nažalost sve manje, a to je ljudskost i kako je potrebno samo „biti čovjek“, da imaju izražen osjećaj empatije, razumijevanje za drugačije i različito te da uvijek moraju poštivati tuđe mišljenje i stav iako se možda s njim i ne slažu. 

Poštivanje tuđeg izbora je stvar oko koje ne bi trebalo raspravljati. To jednostavno moramo prihvatiti bez obzira o čemu bila riječ.

Pogotovo u ovakvoj situaciji – kad žena koja je ostala trudna nakon silovanja mora donijeti odluku.

Svaka žena ovakvu odluku donosi sama. Vrlo vjerojatno nakon mnogo neprospavanih noći, razmišljanja, nakon gomile scenarija koje je prošla u glavi, nakon beskrajnih monologa i dijaloga koje je odradila sama sa sobom. Izuzetno stresna i mučna situacija. 

To je odluka s kojom se ona mora nositi. Možda teže, možda lakše, ali to je njezin teret. 

Ona to može - jer na to u 2020. ima pravo, a tko će joj u cijelom tom procesu pomoći, savjetovati ju i biti joj podrška ne odlučujemo niti ti niti ja. 

O tome ne bi trebala odlučivati ni cijela plejada političara. 

Zvali se oni Miroslav Škoro ili bilo kako drugačije. 

Iduća dva tjedna su ključna i moramo izdržati. Nadam se da ćemo biti pošteđeni novih predizbornih eskapada te kako će nova politička garnitura biti svjesna datuma i godine u kojoj se nalazimo. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva