Prvo da vam odmah kažem da se još uvijek nisam stigla popisati, dobro ste pročitali (ili niste?) bez kvačice, iako ja već danima čitam kako su se ljudi popišali jer mi mozak posljednjih dana reagira samo na podražaja vezane uz posao. Sve što zahtijeva minimalnu inteligenciju u slobodnom vremenu, kao što je na primjer scrolanje po Facebooku, za mene je trenutno takav napor da me čudi kako još uvijek nisam umjesto u park s djecom otišla na trampolin bez djece. Takvi su dani ovog ljetnog rujna, kad se radi punom parom kao da mi na naplatu stižu ona tri tjedna godišnjeg odmora kad se nisam javljala na telefon i kad sam napisala kolumnu o tome kako sam naučila reći ne. 

Zapravo, kad bolje razmislim, to mi je bio i posljednji napisani blog koji mi se kao bumerang vratio u glavu jer od tad pa do danas nisam stala. Zato prvo isprike što nisam stizala pisati i odgovarati na poruke, a sad ono što me ponukalo na pitanje iz naslova. Nikad se nisam pretjerano zanosila tom narodnom mudrošću jer ne volim generaliziranja, žene su mi puno pomogle u životu, od onih bliskih do onih s kojima sam samo poslovno surađivala. Bilo je i ovih drugih, ali njih sam nekako, da vam budem iskrena, i zaboravila.

Cijeli život radim u okruženju žena, mediji su valjda još jedina (ne pada mi na um sad nijedna druga) preostala industrija u kojoj su žene u većini. Ok, možda nisu baš na svim vodećim pozicijama ali ima ih i tamo. Najgora stvar koju sam u karijeri doživjela je da su me promatrali kroz prizmu mlađahne plavuše, a ja sam se baš trudila, najčešće uzaludno jer s predrasudama je to tako, dokazati da nisam samo to.

Sjećam se kad me je u ranim 20-ima, jedna poznata književnica čije knjige volim, a tada sam ih gutala kao današnji klinci TikTok videa, pri potpisivanju romana prvo odmjerila a onda patronizirajući me, dodala: Ali dušo ti si premlada za moje knjige! Moguće da nije mislila ništa loše jer je roman koji je predstavljala bio o ratnim zločinima, moguće da je nastupila majčinski i zaštitnički, ali ja sam se u tom trenutku osjećala razočarano. Književnica koja je ujedno bila poznata i po borbi za ženska prava uspjela je jednim komentarom poniziti jednu mladu ženu koja joj se uzgred divila.

U međuvremenu sam i ja odrasla i zaklela se da nikad neću na taj način, s visine razgovarati s mlađima, pogotovo djevojkama. Moguće da nisam ni ja ispunila sva očekivanja žena oko sebe, možda sam nekoga i razočarala, ali stvarno ako sam se nešto u životu trudila, to je pristupati ljudima bez predrasuda. Štošta se promijenilo u svijetu od mojih ranih 20-ih, društvene mreže uvjerile su me da žene znaju jedna prema drugoj biti opakije nego najpatrijarhalniji muškarci, da su neke od nas spremne na sve ne bi li se svidjele/ napredovale u ovom i dalje itekako patrijarhalnom društvu, da je mržnja prema uspješnim, zgodnim i samostalnim ženama veća nego prema koruptivnim političarima.

No i dandanas iznenadi me kako čak i one koje sebe nazivaju feministicama i na branicima su obrane ženskih prava lako i vjerojatno nesvjesno skliznu u diskriminaciju. Kao da feminizam mogu propagirati samo one ratnice na marginama društva koje koriste uvijek ispravnu terminologiju i bezgrešno koračaju uvijek s prave strane rodnih prava. One, koje na sve nas ostale, koje se također svakodnevno borimo za svoja prava u ovom patrijarhalnom društvu, koje smo možda čak i na nekim pozicijama moći ili barem za stolom na kojem se odlučuje, ali smo prema njihovom presvetom sudu trivijalne, preuklopljene i ne daj bože mlađe i zgodnije, gledaju kao da nismo dovoljno vrijedne njihove borbe.

I nema veze što možda neke od nas dopiru do širih masa, možda čak i imaju publiku koja ih prati i sluša i čita, što zastupamo gotovo jednake stavove kad je borba za ženska prava u pitanju pa čak možda i činimo više u svakodnevnoj borbi s patrijarhatom zato što između ostalog imamo priliku stvarno mijenjati društvo, jednostavno nismo nikad dovoljno dobre za njihov feministički bijes. Kako znam? Nedavno sam slučajno vidjela prepisku na jednom Facebook profilu u koju su se uključile i neke prvoborkinje i posprdno komentirale sudionice jednog panela koji se tek treba dogoditi sve zbog zlonamjernog shvaćanja jedne benigne rečenice. Neću ih prozivati javno iako one s prozivanjem drugih žena, sestara, feministica nisu imale nikakvih problema, ali toliko agresije i diskriminatornih poruka, toliko predrasuda i stereotipa na jednom mjestu od žena prema ženama potpuno me uvjerilo u jedno, (što je jedna od njih na u toj prepisci i sama zaključila): Drage moje, patrijarhat može mirno spavati, sve dok se mi ovako čupamo i ne podržavamo! 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva