Ne znam kako su tebe odgojili, ali mene su bome dobro izdrilali, usadivši mi sljedeća uvjerenja: Radi, ćerce, samo radi, i ne boj se gladi…. Ne ovisi ni o kome… ne dopusti da te stalno časte, jer ti isti i očekuju zauzvrat nešto od tebe… pobrini se sama za sebe… u radu je spas… itd.

Meni ova uvjerenja itekako imaju smisla i drago mi je da su duboko usađena u svaku poru mog hiperaktivnog tijela i uma. Zato sam cijelo djetinjstvo i bila odlična učenica, jer sam znala da će mi petice u imeniku, osim što će mi osigurati ulazak na bilo koji fakultet, ujedno biti i dovoljno dobar argument za raditi s*anja, jer: „Mili Bože, pa to mala Marijana nikada ne bi napravila!“. Osim petica, tu je bila i košarka, zbor, strani jezici, sve sa ciljem da jednog lijepog dana odrastem u sposobnu i samostalnu ženu. 

Pa ti sada procijeni jesam li ili nisam. 

Radim za sebe još od 2013. godine. Sama se nosim sa svim poslovnim i privatnim usponima i padovima, a padova je bome bilo u zadnjih par godina. Pogotovo kada ti gospođa Korona pokuca na vrata i onda preko noći ostaneš bez ijednog angažmana. Financije sama rješavam, nalazim klijente i poslove, pišem fakture, utjerujem dugove, i plačem od muke kada mi baš i ne ide. Ovisim samo i isključivo o svom mozgu, urođenoj kreativnosti i trenutnoj inspiraciji, zbog čega radim ono što volim, a to je da sama stvaram sve svoje poslove: pišem knjige i vodim autorske emisije. I onda to i naplaćujem.

Neka sam kombinacija krajnjeg ekstroverta, koji voli ljude, druženja, kamere i javne nastupe, ali ujedno i introverta, koji se voli izolirati i onda u miru Božjem pisati i stvarati. Sama plaćam režije, otplaćujem kredite, kupujem aute, laptope i ostala čuda tehnologije, i ako se zeznem onda sam ljuta na samu sebe. Nemam Sugar Daddyja, bogatog sponzora, niti mi roditelji svaki mjesec uplaćuju na tekući račun trajnim nalozima.

Znam promijeniti žarulju, mrzim čitati upute, što hoće reći da često nasumce pokušam nešto instalirati, i onda se uredno zeznem i tu spravu pokvarim. Znam skuhati, očistiti, ispeglati, ali volim platiti tetu Čistačicu eventualno za generalku stana, zato jer mi se ne da davati šest sati svog života (pogotovo vikendom) na prašinu koja se vraća već nakon trećeg dana. 

E sada, pitanje svih pitanja: Moram li baš sve ovo sama? 

Ponekad se ulovim da mi je neugodno drugoga pitati za pomoć. Jednostavno ne želim moliti ili smetati jer to moj mozak onda prevodi: NESPOSOBNA SI. Bilo da se radi o popravcima po stanu, na autu, bicikli, laptopu, za koje ću sada „klišejski“ napisati kako spadaju u domenu muških poslova.  

Postoje li uopće muški i ženski poslovi? U mojoj teoriji ne postoje. Ja radim ono u čemu sam dobra, a ti u čemu si ti dobar. Ako znaš bušiti, farbati, sastavljati namještaj, ili ono najgore od svega, ČITATI UPUTE, bilo bi lijepo da to onda i preuzmeš. Ali, ako sve to ja znam, zašto onda ne bi ja krevet sastavljala, dok mi ti kuhaš pašticadu s njokima? Sve je stvar dogovora. Kažem u teoriji, jer u praksi očigledno preferiram sve ovo sama obaviti.

Tema ovog bloga nije ravnopravna raspodjela poslova, već koliko je teška glupost ako misliš da baš moraš sve sama? 

Radi se o tome da trebaš samu sebe naučiti kako je sasvim ljudski, normalno i prihvatljivo, ponekad upitati za pomoć. Inače se slomiš uvjeravajući samu sebe kako si SUPERWOMAN.

Ako imaš muža, partnera, ljubavnika, prijatelja, frenda, susjeda … – slobodno ga pitaj za pomoć. Muškarci su ljudska vrsta koja voli pomagati, ili ti ga bolje rečeno - vole se osjećati potrebnima. Štoviše, ako se uz tebe tako ne osjećaju, nisu sretni. Jer je pomaganje i rješavanje problema odraz njihove Muškosti. I tako je kako je. Nema tu puno filozofije. 

Druga krajnost su one žene koje to znaju pa onda i itekako koriste. Ali ne u granicama, već do krajnjeg apsurda. Nisu nimalo nesposobne, samo glume da su potrebite. Pa onda neprestano kukaju, žale se, plaču, nariču glumeći kako same ništa ne znaju ili nikako ne mogu. Muškarci ih nerijetko kuže, ali im ne mogu odoljeti, jer je daleko „jače od njih“ to što im mogu pomoći. Nisam fan žena koje sve prepuštaju svojim partnerima. Ima onih koje se čak niti ne prave potrebitima, već su tako odgojene i smatraju da im muškarac treba rješavati sve životne probleme.

Ono čemu pričam je zdrav razum. Bilanca. Dakle, ne moraš se praviti potrebita, već ženo draga, ako nešto sama ne znaš ili ne možeš ili ne stižeš, slobodno za pomoć pitaj ! (ovo se čak i rimuje😊)

Ne budi blesava kao i ja. Ako nekoga zatražiš za pomoć, to nužno ne znači da si slaba, jadna i nesposobna. To znači da si mudra žena koja zna da nešto može kad to jako hoće, ali ipak neće, jer za to nema ni potrebe. Nadam se da me razumiješ. 

Možeš ti biti divna majka, uzorna supruga, uspješna direktorica, ali ne moraš sve sama. U mojoj Dalmaciji žene nerijetko preuzmu na sebe ne samo „četiri kantuna kuće“, već doslovno trideset i četiri i onda se sataru, a od muževa naprave nesposobne lijenčine. Da budem kristalno jasna, za ovo su same krive! U želji da svima udovolje i budu voljene, one od sebe naprave ništa drugo nego najobičnije služavke. Koje nitko živ ne vidi, a kamoli cijeni, jer ih se shvaća zdravo za gotovo. I ovo uključuje ne samo muža, već i djecu.

Budi pametna. Raspodjeli odgovornosti s partnerom, delegiraj kućanske poslove djeci, zatraži pomoć. Misli na sebe. Ne pravi se svemoguća, jer to nisi. Samo si blesava.

Blesava jer misliš da sve moraš sama, samo zato jer to možeš. Možeš, ali ne trebaš.

Idući put kada ti pregori žarulja u kuhinji, pukne lanac na bicikli, pokvari se vešmašina – na trenutak zastani i sve ostavi. A onda uzmi mobitel i ulovi samu sebe kako, bez imalo stida, izgovaraš: „Dragi, oprosti, ali trebala bi mi pomoć…“ 

I onda dok se on znoji i popravlja, ti lijepo idi na kavu i vrati se tek kada posao bude odrađen do kraja. 

Zašto? Zato, jer si mudra žena. I ono daleko najbolje od svega, on će zbog toga što ti je upravo pomogao, baš kao pravo Muško, biti beskrajno sretan.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva