Sasvim je jasno da sami sebi želimo najbolje. Ali opet nam je nejasno kada to što želimo, u stvarnosti ipak ne činimo. A da toga uopće nismo ni svjesni.

Pokušaj iskreno odgovoriti na ova pitanja:

Kada si zadnji put pojela šnitu torte, a da poslije toga nisi imala ama baš nikakvu grižnju savjesti?

Kada si krenula u teretanu, ali i ovog puta odustala nakon svega dva mjeseca? 

Kada si se u lošem odnosu zadržala daleko duže, nego što si to trebala?

Kada si trebala završiti onaj projekt, ali odugovlačiš već mjesecima?

Kada si krenula hraniti se zdravo, a onda pred spavanje pomela cijeli frižider?

Kada si opet otišla na kavu sa „prijateljicom“ koja ti uporno siše energiju na slamku i nikada tebe ne pita „Jesi dobro?“

Kada si se zauzela za sebe kada ti je šef htio uvalit da radiš prekovremeno, a da ti to nije plaćeno?

Kada si svojoj obitelji rekla da nisu njihova posla da te stalno pitaju kad se misliš udat ili porodit?

Kada si samoj sebi u ogledalo rekla „Lijepa si.“?

 Kada si zadnji put sebe upitala „Ej, kako si?“

Zajednički nazivnik je: Kada si povukla granicu? Kada si zaštitila sebe? Kada si za promjenu mislila na samu sebe? Ali na onaj lijepi, blagi, majčinski način. 

Poražavajuće je kada zapravo shvatimo da su nas odgojili, ali negdje usput i uvjerili, kako imati granicu prije svega znači biti bezobrazan, a potom i sebičan. Jer nikako nije u redu udariti šakom o stol i reći - DOSTA! Zašto? Zato. I bez daljnjeg opravdanja. 

Jer mi imamo apsolutno pravo da nešto - nećemo, ne želimo, ne možemo, a bome niti ne moramo. I to je sasvim u redu. A ako druga strana to nikako ne može shvatiti, a još manje i prihvatiti, onda je to njihova priča ili ti ga problem. U svakom slučaju, nije pristojno - zauzeti se za sebe. Nije primjereno - zagalamiti. Nije kulturno - jasno reći ne! Zašto je to NE u društvu toliko prijeteće? A tako je kratko, jasno i moćno.

Mi svakodnevno trpimo, gutamo, potiskujemo. Nešto ili nekoga. Skladištimo to potisnuto, a ne izgovoreno smeće, i to u najdublje ponore naše ličnosti, ne shvaćajući da taj smrad upravo nas same guši. Ma što guši? Truje. Potom pribjegavamo pasivnim agresijama kako bi onoga drugoga kaznili, jer se nismo imali hrabrosti na vrijeme suprotstaviti. Sami sebe bičujemo grižnjom savjesti i nametnutom krivnjom. Ne dopuštamo si užitak. Jer su nam i za užitak nekoć davno rekli kako je to nešto nemoralno.

Zašto smo sami sebi ponekad najveći SABOTERI?

Kada nikako da skineš tih zadnjih 10 kilograma i grčevito ih se držiš već godinama, iako ih realno, bez problema skineš u svega dva mjeseca. Uvjerena kako dobar izgled nisi ni zaslužila.

Kada ostaješ u vezi sa čovjekom s kojim nisi sretna, gubiš vrijeme i živce te paralelno samu sebe. Uvjerena kako ljubav mora boljeti, jer upravo takva ti je jedino poznata. 

Kada nas nadređeni beskrupulozno iskorištava i to ne namjerava  prestati. Uvjerena kako se za uspjeh moraš potruditi trostruko više od ostalih.

Kada uporno daješ priliku ljudima koji te sišu i nimalo ne cijene. Uvjerena kako ćeš ispasti loša, ako im jednostavno  kažeš – NE. Jer ako si dobra, onda te svi vole. A ako te vole, tek onda i vrijediš.

Koje UVJERENJE leži u podlozi i drži te grčevito da ne možeš biti svoja? Autentična verzija koja ima pravo popizditi, pobjesniti, naljutiti se. Ili ne daj Bože, nekoga uvrijediti. Koja samu sebe izdaje za tu fiktivnu ljubav ili možda čak najobičniji kontakt.

Pokušat ću razjasniti. Ti zapravo vjeruješ da si bezvrijedna, zbog čega sve ovo i samoj sebi dopuštaš. Misliš da nisi dovoljna takva kakva jesi. Ne voliš se, a kamoli prihvaćaš. Misliš da ne zaslužuješ - bolje tijelo, boljeg dečka ili bolji posao. Zato i puštaš da te gaze i nikome ne postavljaš granice. Možda zato jer su te, kada si se kao mala curica postavljala, uredno kažnjavali. Kritikom ili batinama. Pa si jednostavno odustala, zaključivši kako je ipak lakše biti dobra curica. Jer ćeš jedino tako preživjeti. Uvjerena kako ćeš trpljenjem pridobiti i konačno zadržati tu ljubav, uz toksičnu misao „Ako budem dobra, voljet ćeš me.“ 

Kako krivo. Mila majko. Ali zapamti ovo - nisi ti kriva za to. Nisi mogla, a kamoli znala bolje. Ali preživjela si. Stoga, nisi slaba, već beskrajno hrabra.

Prije svega osvijesti ovo što radiš , ali molim te, budi blaga prema sebi. Jer iza tih podsvjesnih uvjerenja leži najobičniji strah. Koji nije realan, već dječji. Bojiš se izgubiti ljubav, kontakt, dodir. Užasavaš se, jer misliš da ćeš tada biti odbačena. Zato se i ne suprotstavljaš i izbjegavaš konflikte. Ne postavljaš granice ili ono najbanalnije - nikada nikome ne govoriš NE. Ali za početak - probaj. Zakorači. Kreni s ljudima koji ti nisu neka velika prijetnja. Izrazi se. Glasno i jasno reci NE, a onda samo prati svoje tijelo. Budi s tom krivnjom. Ostani sa tom nelagodom. Vidjet ćeš, neće se ništa strašno dogoditi. I sigurno je da ćeš preživjeti. I vjeruj mi da ono što ćeš dobiti od druge strane će biti neprocjenjivo. I vrlo vjerojatno neočekivano. Možda ćeš dobiti odgovor koji će te toliko iznenaditi da ćeš se upitati „Ma čega sam se ja uopće bojala?“ 

I tako, korak po korak, ti ćeš svakim danom biti sve hrabrija. Do onog trenutka kada ćeš konačno pokazati zube onima, s kojima se zdravog konflikta užasavaš. Možda će te shvatiti, ali možda i neće, ali to neće biti tvoj problem. Ti si se izrazila i ono najvažnije - ovog puta nisi samu sebe izdala.

Ne dopusti drugima da te sišu, maltretiraju ili da od tebe očekuju da im stalno budeš na raspolaganju. Pogotovo ako te samo cijede te shvaćaju zdravo za gotovo.

Bilo tko uz koga se osjećaš loše, nije za tebe. Vjeruj svojoj intuiciji, jer ona nikada ne griješi.

Budi okružena s ljudima u čijem društvu ti je lijepo, u vezi u kojoj rasteš, na poslu u kojem uživaš. I da, ti imaš pravo na užitak. Imaš pravo na onu šnitu torte s početka priče.

I ako ti itko ikada kaže da to nisi zaslužila, pošalji ga, i to bez grižnje savjesti, u tri lijepe materine. Ali ne daj na sebe. Budi prema sebi najbolji roditelj.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva