Većina ljudi ima dobre namjere. Isto tako, većina od te većine ne zna što bi s dobrim namjerama pa obično naprave ili bubnu prvu stvar koja im padne na pamet. A možemo bolje, znam da možemo.

Npr., prošlog sam tjedna objavio da sam u Glini pokupio koronu. Bio sam zahvalan na izljevima zdravih želja za brzim oporavkom, a nešto sam manje bio zahvalan na savjetima koje nisam tražio jer nisam u stanju raditi 247 vježbi disanja, konzumirati 468 predloženih namirnica i proždrijeti 793 preporučenih lijekova. A definitivno nisam bio zahvalan onima koji su svakog dana pisali da će mi se baš tog dana zakomplicirati jer se njima ili njihovim poznatima zakompliciralo, kao da zaboravljamo da bolest ne slijedi istu trasu.

Ponovit ću, svaka čast na dobrim namjerama, ali nisam ljubitelj tog prvoloptaštva da samo bubnemo prvo što nam padne na pamet. Čak štoviše, smatram da je ta navika mnogo ozbiljniji i sveprisutniji virus od korone i da ćemo je se teže riješiti.

Jer ne mora prva stvar koja ti padne na pamet biti ono što ćeš i reći. Pa valjda postoji neka mogućnost dodatnog promišljanja, preispitivanja treba li to reći ili barem – treba li to reći na takav način.

Npr., većina ljudi kada im netko kaže da boluje od raka, krene navoditi ljude koje zna da su umrli od raka. WTF!?!? I razumijem što se dogodi u toj glavi… Roštate i roštate po sjećanju da pronađete bar jednu referencu u vezi raka i onda blebnete prvo što pronađete bez da uopće razmislite o tome. Ali naravno da osobi koja je upravo saznala da boluje od raka ne treba vaš popis preminulih, pa ljudi moji!? Prvoloptaštvo znači da tragično loše koristimo svoj intelektualni potencijal. Srčani nam može biti fantastičan, ali bolje ih je spojiti.

Npr., ljudi koji su mi davali savjete mogli su se prije toga upitati trebaju li meni ti savjeti, je li možda netko drugi već to isto napisao, činim li se kao osoba koja to ne zna… Bilo što su se mogli upitati osim reagirati brzopotezno “Imam ideju, moram odmah napisati”. Ne moraš, doista ne moraš. Ne moraš svima oko sebe odmah reći sve što ti je umu. Razumnije je pitati se treba li ta informacija toj osobi. Ako procijeniš da joj treba, onda se upitaj kada i kako da joj to kažeš. Odmah i bilo kako - nisu najbolji mogući odgovori.

Znam, znam, živimo u brzom vremenu, ali ne znači da moramo mimoići ikakav proces promišljanja. Jer to nas prvoloptaštvo košta.

Koštalo nas je i prošlog tjedna jer je stvorilo najodvratniju moguću rečenicu - Zašto nije ranije prijavila?

I trenutačno se neću baviti neadertalskim krkanima koji tu rečenicu koriste da napadnu žrtve da bi tako obranili svoje tragično ponašanje. Takvi jadni mužjaci ionako ne čitaju moje tekstove pa ih treba ostaviti da trunu u pećinama svoje neljudskosti.

Zato ću se obratiti dobronamjernim ljudima koji to promašeno pitanje postavljaju iz neznanja, a povod im je, pogađate, opet prvoloptaški impuls. Jer razumijem da su ljudi znatiželjni i razumijem da im tako nešto može pasti na pamet. Čak razumijem i da im na pamet padne misao “Ja bih u toj situaciji sigurno prijavila”, potpuno zaboravljajući da je apsolutno svejedno što ti misliš da bi napravila kad se ovdje ne radi o tebi, a i suludo je biti uvjeren da bi nešto napravio u situaciji koja ostavlja toliko slojevite posljedice. Dakle, razumijem tu prvoloptašku znatiželju iz koje izroni takva nepromišljenost. No za razliku od onih krkanoida od kojih sam digao ruke, od vas ne namjeravam jer znam da možete razumjeti. Znate u čemu je stvar?

Radio sam s nekoliko žena koje su doživjele tu traumu. Iako je svaka to doživjela na svoj način, ima nekih stvari koje se uporno ponavljaju. Većina ih osjeća intenzivni sram. Pa i strah. Neke okrivljuju sebe, iako nema toga što žena može napraviti da opravda neželjeni seks ili seksualni kontakt ili neke infantilne aluzije. Nema toga. Ali kad te dio krkanske okoline uvjerava da ima, a ti se osjećaš ranjeno, i takve ti stvari padnu na pamet.

Neke se osjećaju bezvrijedno. Jer nije napadnuto samo tvoje tijelo, nego i tvoj identitet, narušen je tvoj integritet. Netko te je tretirao kao 30 godina stari otirač. I da, osjećaš se manjom od zrna prašine na tom otiraču.

Neke od tih žena rekle su nekome iz svoje okoline. A zna se dogoditi to da te se odrekne vlastita majka koja ti kaže da to ne smiješ okolo govoriti jer ćeš osramotiti obitelj. Ponekad to saznaju ljudi s kojima ideš na nedjeljnu misu i onda pričaju o tebi, konspirativno se osvrčući kad si u vidnom polju, umjesto da te samo zagrle i pitaju kako mogu pomoći. Ponekad te u inboxu dočekaju poruke: “Kurvo, kad ćeš meni dati?” Razumijete?

A često znaš primjere drugih žena koje su prijavile i prvo im nije vjerovala policija koja ih je dodatno viktimizirala, a onda i sudstvo koje ili nije reagiralo ili je dalo uvjetnu kaznu liku koji ti se i dalje smijucka kada ga vidiš na nedjeljnom placu, s njegovom obitelji. Kreten ti se smije u lice dok ga treće dijete žica za sladoled!!! A ti i dalje ne spavaš, ili se režeš, ili se vraćaš od svog trećeg psihijatra ili i dalje ne možeš novom partneru reći što se sve dogodilo, a teško ti se opustiti…

I onda te netko prvoloptaški pita: A zašto nisi ranije prijavila. Ja bih sigurno…

Nemoj, samo nemoj. Jednostavno nemoj.
I čuo sam to pitanje i od žena i od muškaraca. Jer i dalje se ne obraćam onom prvom kontigentu mizoginih krkanoida. Obraćam se svima koji ne shvaćaju da ne shvaćaju, ali imaju dobru namjeru. Jer svaka žrtva, ali svaka žrtva, ne zaslužuje novi napad, a to tvoje pitanje je upravo to. Znam da ti to nije bila namjera, ali kvragu, mi se kao odrasli ljudi trebamo prestati zadovoljavati samo dobrim namjerama. Idemo korak dublje pa počnimo otkrivati kako dobre namjere pretvoriti u najmudrija moguća djela. Djeca mogu biti sretna s dobrim namjerama, a odrasli mogu i trebaju više. Pogotovo kada je ovako osjetljivo.

Jer imaš ranjenu osobu ispred sebe. Ranjeno je njezino tijelo, ali i duša. Rasparan je osjećaj integriteta. I prva stvar koju trebamo napraviti jest dati podršku, suosjećati, pitati kako možemo pomoći. A ne ispitivati je.

Trebamo slušati, a ne govoriti.

Trebamo razmišljati, a ne brbljati.

Trebamo suosjećati, a ne laprdati.

Žrtvu nikada ne odbacuješ, ne preispituješ i ne osuđuješ. Već su dovoljno ranjene i kad su u procesu vraćanja svoje snage, zadnje što im treba su novi udarci, čak i nehotični.

Jer njima treba da budemo najzrelija verzija sebe, a ne prvoloptaška. U tom je trenutku potpuno nebitno da zadovoljimo svoju prvoloptašku znatiželju. A presudno je da suosjećamo, budemo prisutni, ne osuđujemo. Presudno je da budemo ljudi kad već one imaju dojam da im je ukraden dio ljudskosti… A to nisu tražile!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva