Znate ono kad gledate neki talent show pa se pojavi osoba koja je toliko loša da ju ne možete prestat gledat? Prvo je smiješno, onda se pitaš kako joj nitko nikad nije rekao da je toliko loša… povremeno se dogodi i da shvatiš da nije nužno riječ o lucidnoj osobi i da joj se nije u redu smijat jer joj zapravo treba pomoć… ovo nije uvod u subotnju Doru.

Slično je bilo i s onom sestrom Veronikom - prvo je bilo ismijavanje, ali brzo smo shvatili da to nije osoba kojoj se smiješ rugat nego tužna priča o propustima sustava.

“Perite ruke pepelom” je lako moguće još jedan takav primjer. 

Nije smiješno, nego za uputnicu i recept.

Pogotovo kad je izgovoreno u tjednu u kojem su na internetu viralni tutoriali o tome kako prati ruke. Doslovno, na Tik-Toku (ona društvena mreža za koju smo ti i ja prestari) postoji challenge koji se sastoji od koraka za pravilno pranje ruku.

Ne znam jel gore to da u 2020. godini imamo tutoriale za osnove higijene, to da u školama nema sapuna ili to da je vijest o izostanku sapuna jednom gradonačelniku prilika za još jedan “štos.”

Zapravo, znam šta je gore od svega toga - lik kojeg sam danas vidjela u jednom dućanu sa ženskom odjećom. Znaš onom u kojem svi kupimo isti pulover i onda se čudimo kako svi izgledamo isto. 

Uglavnom, bio je relativno zgodan; lijepa odjeća, frizura, djeluje kao da se ne boji vode… fin, uredan dečko punih džepova. 

Kad kažem “punih džepova”, ne mislim bogat. Da bar mislim bogat, to nikom ne bi pokvarilo ručak. 

Mislim ušao je u dućan s kažiprstom u nosu, ostrugao content (kako bi rekli community manageri) i pospremio ga u džep. Bolje šmkrlja u džepu nego golub na grani. Dobar tek svima koji slave. 

Nisam ga vidjela nakon toga, ali sigurna sam da je tijekom svog boravka u dućanu dotaknuo barem jedan pulover.

Možda je izašao iz dućana i sreo frenda s kojim se rukovao. 

Kasnije je možda stao kupit kruh - možda je opipao nekoliko štruca prije nego što je pronašao pravu. 

Jeste li ikad razmišljali da je kruh koji jedete možda s daškom nečijeg penisa?

(Hvala bogu da je Cynthia Nixon snimila onaj “be a lady, they said”, sad mi nitko ne smije prigovarat da sam vulgarna i da se ne izražavam damski).

Ja o tome nisam razmišljala do prošlog tjedna, kad sam sudjelovala u razgovoru o tome da ljudi ne peru ruke. 

Znala sam da ne peru ruke nakon wc-a.

Znala sam da diraju kruh u dućanu.

Ali do prošlog tjedna to nisam nikad povezala.

“There’s penis on your bread, ma’am.”

Koliko često vidite da ljudi diraju kruh golim rukama i onda ga ne uzmu?

I koliko često tim ljudima nešto kažete?

Ja sam jednom opomenula gospođu koja je predamnom opipala SEDAM kajzerica prije nego što je pronašla pobjedničku. 

Ona će reć da sam bila bezobrazna, i možda jesam, ali samo zato jer ne znam kako drugačije nekom reć da ne smije igrat eenie-meenie s pekarskim proizvodima. 

Možda i nisam bila, vi procijenite. Samo sam rekla: “Pa gospođo, ne možete tako pipat pecivo koje nećete uzet” - i pobjegla.

Pobjegla sam jer sam bila crvena od vrata do tjemena. 

Ostatak vremena sam se skrivala od nje po dućanu. Samoj sebi sam govorila da nema potrebe da se skrivam, ali svejedno sam čekala da prođe dovoljno vremena da ju ne sretnem na blagajni jer me bilo sram što sam bila bezobrazna. 

A zapravo uopće nisam bila bezobrazna - ona je bezobrazna i neodgojena. Možda je inače divna, obzirna žena i jednostavno joj se omaklo, možda se zaboravila, ali to ne umanjuje moje pravo da ju podsjetim na osnove. 

Ne smiješ “zaboravit” da su ti ruke zmazane od tramvaja, kopanja nosa ili bilo koje druge aktivnosti. 

Čak i da su čiste, nemoj pipat kruh koji nećeš kupit jer je to terorizam. 

I zašto je meni neugodno kad prigovorim takvoj osobi? 

Zašto sam najčešće sama kad se pobunim, čak i ako oko ima drugih ljudi koji gledaju istu stvar?  Realno, ako netko pipka kruh pred 5 ljudi, bilo bi normalno da 5 ljudi popizdi. Ali ne popizde svi koji gledaju, uvijek popizdi samo jedna osoba - drugi samo dožive olakšanje jer nisu morali oni. 

Ja jedva dočekam da prigovori netko drugi, jer to znači da se ne moram crvenit i skrivat po dućanu.

Zašto se ja crvenim, a onda samo odšeće kao pobjednik? Po mogućnosti uz okretanje očima. 

Zašto u dućanu ne postoji razglas koji će reć “moli se gospođa u crvenoj jakni da ne pipka kruh prljavim rukama?”

To bi bilo javno sramoćenje - da, bilo bi, a zašto ne bi bilo?

Zašto se oni koji rade sramotne stvari ne bi sramili umjesto nas koji ih molimo da prestanu?

Zašto je mene sram, a nju nije? 

Nedavno sam na tramvajskoj stanici prošla pored gospođe od 60-ak godina koja je po meni iskašljala svih 7 Kaštela - bez ruke na ustima, bez namjere da ikog zaštiti od tuberkulozne maglice koju darežljivo šprica oko sebe.

“Ruku na usta!” - viknula sam u prolazu i susrela se s očima cure i dečka koji su me gledali kao da sam nadrkana luđakinja. 

Vjerojatno sam i gospođi izgledala točno tako - kao nadrkana glupača koja se njoj miješa u kašljanje. 

To što me krstila svojim molekulama nije problem - ja sam problem jer se bunim. 

Da nisam toliko brzo hodala, možda bi mi stigla dobacit da sam balavica. 

“Balavica bezobrazna”, što je zapravo savršena definicija osobe koja kašlje po ljudima na tramvajskoj stanici.

I opet sam se zacrvenila - ovaj put manje, ali jesam. 

Bio mi je bed, viknula sam na nečiju mamu jer sa 60 godina ne zna kašljat bolje od majmuna.

I onda mi više nije bio bed jer sam sigurna da je djecu naučila da kašlju isto tako. 

Zašto da se ja crvenim zbog toga što sam nekom rekla da stavi ruku na usta?

Ako netko zbog toga pomisli da sam nadrkana, neka. 

I dalje sam u pravu. 

Nema veze koliko sam godina mlađa, starija, iskusnija ili neiskusnija - smijem ti reć da ne kašlješ po meni.

I smijem ti reć da ne diraš kruh rukama kojima si maloprije svezala rep jer ti je kosa premasna da ju nosiš spuštenu.

To svi smijemo, samo što nam je i dalje često previše neugoodno. 

Jer JE neugodno. Ne bi trebalo bit, ali je, kao što je neugodno nekom reć da ima zadah.

Tad se radije sakrijemo iza pitanja: “Oćeš žvaku?” (I onda kaže NE i to je kraj).

Kako reć odrasloj osobi da stavi ruku na usta dok kašlje i ostat živ?

Isto kao i djetetu.

“Stavi ruku na usta dok kašlješ.” (Ok sad je lakat zbog Korone).

“Peri ruke nakon wc-a.”

“Ne kopaj nos u dućanu.”

“Ne pipaj kruh!”

Isto kao i djetetu - to jesu lekcije iz djetinjstva, nema potrebe za drugačijim pristupom. 

I nema potrebe da se itko srami i crveni kad inzistira na osnovama koje se uče dok još imaš mliječne zube.

To da netko NE kašlje po meni je moje ljudsko pravo. 

To da opomenem osobu koja to radi je moja dužnost.

Unatrag par dana sam još triput na cesti ljudima rekla da stave ruku na usta. 

Ohrabrila me ova Korona, imam osjećaj da sad vlada atmosfera u kojoj se to smije bez da ispadneš nadrkan. Ili lud. Sad ispadaš higijenski osviješten. 

Možda napokon postane popularno da ljudi glasnije opominju pipače kruha i darežljive kašljače.

Nećemo time izliječit Koronu, ali imat ćemo bolji kruh i manje tuđih molekula na obrazima.

Možda ljudi napokon nauče koliko je važno prat ruke.

Možda počnu inzistirat na sapunu. 

Možda ga onda bude u svim školama, kad ga svi ozbiljno shvate.

Do tad možemo prat ruke i pepelom, jer što nam vrijedi higijena kad ti sve može pokvarit jedna neodgojena gospođa na tramvajskoj stanici?