Srdačan pozdrav i sretna srijeda svima osim ljudima koji su odlučili da se čepovi više ne smiju odvajat od boca - ne znam je li vas već snašla ta nova nevolja u kojoj više ne možete popit Colu bez da vam se čep zabija u oko, ali sigurno bude. (Znam da je cilj plemenit i da će ovo doprinijet većoj količini reciklirane plastike, svejedno nam čep u oku smije ić na živce). 

Nego, sljedeći tjedan je još jedan praznik koji će nekima - nadam se što većem broju vas - donijet produženi vikend, što znači da će neki - nadam se što veći broj vas - otić na put, što znači da danas možemo pričat o pakiranju. 

Kad je pakiranje u pitanju, postoje dvije vrste ljudi - oni kojima sve stane u mali kofer i oni koji se pakiraju normalno, plus “za svaki slučaj.”

Uvijek sam bila ljubomorna na ove prve, koji u malom koferu imaju sve što im treba, ali nažalost, ja nisam ti ljudi. Nije da nisam probala - jesam, više puta, ali ne ide. 

Ne mogu. 

Ne znam. 

Ne posjedujem tu supermoć. 

Bilo da je put od 3 dana ili od 3 tjedna, kofer je uvijek isti - prevelik, pretežak, pun stvari koje mi sigurno ne trebaju, ali svejedno ih spakiram jer “što ako…”

Svaki put krenem s idejom da “ovaj put neću” - napravim popis stvari, provjerim vremensku prognozu, složim kombinacije za svaki dan i sve izgleda kao da ću stvarno uspjet putovat kao normalna osoba… i taman kad sam spremna zatvorit kofer jer imam sve što mi treba, javi se mozak koji ima “još samo par ideja.”

“Što ako će mi trebat…”

Neki kažu da je to tipično žensko ponašanje, ali ja ne volim generalizirat, pa neću govorit takve stvari… kao što neću reć ni da oni koji imaju mali kofer u kojem “imaju sve” najčešće žele posudit pastu za zube i gel za tuširanje od nas kojima se rugaju jer imamo previše stvari. 

Ako se ne prepoznate u ovome što slijedi, čestitam - i dobro došli u priču o nama ostalima koji uvijek pretjerujemo s pakiranjem, ne zato što smo ludi, nego zato što ne možemo drugačije.

Krene normalno, kao i kod ljudi koji nose mali kofer - gaće, čarape, odjeća koju ćeš nosit preko dana i ona koju ćeš nosit navečer - a onda skrene.

Ovako izgleda pakiranje za 3 dana kad imaš “što ako” mozak.

Što ako…

… piše da će cijelo vrijeme bit vruće, ali što ako naglo zahladi? Jedna topla majica, za svaki slučaj. I hlače. To je dovoljno, neće naglo zahladit svaki dan. 

Ali što ako naglo zahladi PLUS baš taj dan idem u kazalište u koje nemam plan ić? To je drugačija majica, to su drugačije hlače. I cipele. Možda i potkošulja, nema veze što je lipanj. I sako, nek se nađe.

Što ako ipak padne kiša iako piše da neće? Mali kišobran. Možda i jedna tanka kabanica koju inače nikad ne nosim kad pada kiša jer je kišobran dovoljan? Može, tko zna kakva je kiša tamo gdje idem, možda pada pod nekim nasilnim kutem. I cipele za poplavu, za svaki slučaj.

Koliko gaća? Troje dnevno, za svaki slučaj -  jedne ujutro, jedne navečer, jedne za usred dana, to je devet… ali što ako se otrujem hranom i dobijem proljev taman kad nigdje nema wc-a, i tako tri puta svaki dan? Četrdeset gaća, za svaki slučaj. (Oprostite što sam rekla proljev, valjda ne jedete).

I tange, obavezno tange, nema veze što ih ne nosim, što ako se probudim i odjednom sam osoba koja želi imat nelagodan dan? Barem jedne za svaki dan, sigurno barem toliko.

SVAKI grudnjak, nikad ne znaš kad će ti trebat svaki grudnjak. 

I pidžama obavezno, nema veze što u pidžami ne spavam od 2003., možda prvi put u 20 godina odlučim da želim. (Tako je, 2003. je bila prije 20 godina, život je pakao.)

Što ako je 10 pari čarapa premalo za 3 dana iako je to statistički nemoguće? Možda je ipak moguće.

Što ako trebam nešto zapisat a nitko nema kemijsku? Jedna plava kemijska. Ali što ako to nešto trebam zapisat u CRVENOJ boji? Nema veze što crvenu kemijsku koriste jedino učiteljice, možda ću i ja morat ispravit nečiju zadaćnicu, nije da kemijska zauzima puno mjesta. 

Jedna torba za svaki dan - jest da rijetko mijenjam torbe jer mi se ne da prebacivat stvari, ali što ako na putu postanem osoba koja u tome uživa? Obavezno ću uzet i ovu koju nikad ne nosim jer mi u nju ništa ne stane, sigurno će mi falit ako ju ne ponesem. 

Električna četkica za zube koju NIKAD ne koristim obavezno ide sa mnom, što ako jednu večer odlučim da želim izmasirat desni? 

Što ako dođem na odredište i odjednom sam sasvim druga osoba s potpuno drugačijim stilom? 

Šešir koji nikad ne nosim jer mi ne stoji - što ako mi odjednom ipak stoji? Treba imat šešir, nikad ne znaš kad će te netko pozvat na popodnevni čaj i kriket. 

Što ako se probudim i shvatim da sam osoba koja uvijek nosi štikle iako sam osoba koja uvijek nosi tenisice?

Što ako poželim obuć košulju koju nikad ne nosim jer se jako gužva? Sigurno ću ju htjet, uzet ću i mini-peglu jer ću sigurno htjet peglat na putovanju iako nikad ne peglam. 

Što ako me netko pozove na party i dress code je bijeli lan?

Što ako me netko pozove na Krizmu?

Što ako moram na sprovod u gradu u kojem ne znam nikog?

Što ako dobijem žuljeve i treba mi 50 flastera u različitim bojama? Što ako će mi trebat gaza i antibiotska mast?

Što ako mi nešto kapne na majicu i želim to oprat, a nemam malo pakiranje deterdženta ili one maramice za mrlje? 

Što ako poželim obut cipele kojih se nisam sjetila od 2014.?

Što ako odlučim nakovrčat kosu figarom koji ne znam koristit? Galileo Figaro Magnifico. 

Što ako se razbolim? 

Osnovni lijekovi. Ibuprofen sigurno, da imam dovoljno ako me svaki dan cijeli dan boli glava, plus još malo ako nekog tko ide sa mnom isto boli glava, plus još malo ako nekog na cesti isto boli glava. Medicinski ugljen i probiotici. A što ako u ta tri dana dobijem gnojnu anginu? Antibiotik ne zauzima puno mjesta. I vaginalete za svaki slučaj, što ako svaki dan provedem sat vremena u bazenu u kojem se kupaju isključivo prostitutke? Nikad ne znaš.

Što ako odjednom postanem osoba koja svaki dan uzima 9 vrsta vitamina? Ili alergičar, a nemam antihistaminike? 

Što ako odlučim čitat više nego što sam ikad čitala? Tri knjige, možda i skripta iz javnih financija. 

Što ako svaku večer odlučim radit opsežnu skincare rutinu koja uključuje masažu gua sha kamenom? 

Što ako napokon počnem koristit IPL uređaj koji sam upalila dvaput u životu? Ili tuš za ispiranje zubi koji sam upalila jednom?

Što ako baš na putovanju shvatim da sam osoba koja ipak nosi rajf? Ili osoba koja mijenja remen tri puta u danu?

Što ako se probudim i želim odradit jutarnji trening koji nisam odradila dvije godine? To su barem jedne tajice i jedne tenisice za trčanje, možda i mali ručnik i boca za vodu.

Putno pakiranje šampona… ali što ako ću htjet prat kosu svaki dan iako u normalnom životu MRZIM prat kosu svaka tri dana? Što ako je fen u hotelu preslab ili pokvaren?

Što ako se svaki dan odlučim našminkat kao probno šminkanje za mladenke? Nema veze što mi se nikad ne da šminkat na putovanju, što ako će mi se baš dat?

Krema za ruke iako nikad ne koristim kremu za ruke. Krema za stopala jer možda na putovanju odlučim da sam osoba koja koristi kremu za stopala. Kamen za stopala ne zauzima puno mjesta, što ako će mi baš jako trebat?

Sav nakit, nema veze što ne nosim nakit, možda lijepo ide uz rajf i bijeli lan.

Jedna pinceta, i još jedna jer što ako izgubim tu prvu?

Što ako svaki dan poželim nalakirat nokte drugom bojom? 

Što ako će mi bit dosadno 7 minuta, a nisam uzela Gameboy?

Što ako sjednem u jedini restoran na svijetu koji nema čačkalice? 

Što ako upoznam nekog i odlučim se udat unutar 3 dana, a nemam rodni list ne stariji od 6 mjeseci? 

Što ako će netko htjet igrat Uno, a ja nisam ponijela karte? 

Što ako će mi trebat švicarski nožić?

Što ako će mi trebat Hairagami, zašto ga nisam kupila 1997. kad se reklamirao na televiziji?

“Zašto imaš tako veliki kofer za 3 dana?” Zato što sam idiot, ali barem sam idiot koji će vam rado posudit antibiotik. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva