Pogledao sam Don't look up, film koji je u samo nekoliko dana postao svjetski fenomen. I kako to već biva u našem ekstremističkom vremenu, film je ili obožavan kao savršena satira društvenih trendova ili prezren kao kamiličasti filmić. Živimo u vremenu u kojem je važnije brzo zauzeti stranu, nego razraditi svoje mišljenje. Zauzmi stranu i udari paljbu po neistomišljenicima i što jače opališ to ćeš imati snažniji dojam da si u pravu. U vezi bilo koje teme. 

A meni je film OK, samo OK. Svakako nije izgubljenih dva sata jer počeo sam ga gledati u 23.15 i nisam zaspao, što je dobar početak. Doduše, od satire očekujem da je inteligentnija i hrabrija, da pomiče granice i drskije provocira. Film zapravo ni nisam doživio kao satiru, više kao dokumentarac jer precizno, iako nemaštovito, opisuje brojne društvene trendove. 

Počevši od toga da se političari generalno više brinu za rejting nego za ljude, ali Bože moj, to nije ništa novo i groundbreaking. To je staro normalno. Američka predsjednica osmišljena je po modelu Trumpa koji je također zaposlio svoju dječicu u administraciji. Čak je i predsjedničin sin rekao da bi... svoju mamu (da mu nije mama) jednako kao što Trump aludirao na svoju kćer, u jednoj od degutantnijih izjava, a nije kao da nije bila velika konkurencija. 

Film donosi i razumnu kritiku suvremenih medija kojima je ključno da tema bude light i klikabilna pa se tako nakon emisije u kojoj znanstvenici objave da dolazi kraj svijeta neusporedivo veća pažnja pokloni pop zvijezdi koja je odlučila opet biti s dečkom preljubnikom jer je ta vijest bolje trendala, a znanstvenike su iskoristili za par memeova. To je odličan portret naše neutažive potrebe banaliziranja svih vijesti i prilagođavanja intelektualno najlijenima jer su važne samo one vijesti koje drugi ciklus imaju na društvenim mrežama. 

Naravno da se tu našla i kritika društvenih mreža. Opet jednako predvidljiva i prvoloptaška, ali precizna. No to doista nije satira, već naša realnost. Satira provocira, dovodi do apsurda. A naša je stvarnost već dovedena do apsurda pa joj satira ni ne treba. Npr., danas je godišnjica prvog potresa koji je dobro uzdrmao Sisačko-moslavačku županiju. I što mislite koji bi sadržaj bio komentiraniji ili imao veći reach – post o prvom potresu koji je najavio još veću tragediju ili rasprava o tome trebaju li se jabuke staviti u francusku salatu? Tragično smo svjesni odgovora.

Tako da sve to zajedno čini film OK.. Neću ga pogledati još jednom, ali mi nije žao što sam ga pogledao. 

Intelektualno najzanimljivije su zapravo reakcije na film vezano za korona pandemiju jer su i vakseri i antivakseri osjetili da film zagovora baš njihova stajališta. I sada slijedi spoiler alert – i jedni i drugi su u krivu jer je film nastao prije korona pandemije. Scenarij je napisan 2019. godine i tematizira navedene društvene trendove, ali u kontekstu reakcije na klimatske promjene. Dakle, i ta tragična samoopsjednutost političara i površnost medija i naša ljubav prema banalnom sadržaju i nepovjerenje prema znanosti, sve se to odnosi na vrijeme prije pandemije. U film su samo ubacili, i to loše, kadar s nepuštanjem člana obitelji u kuću za blagdane, što aludira na trenutačnu situaciju, a sve ostalo je, nažalost, stara stvarnost. 

No zanimljivo je s koliko ostrašćenosti i samouvjerenosti i jedni i drugi tvrde da film potvrđuje ono što oni govore. Vakseri tvrde da film govori o nepovjerenju masa u znanost i činjenice, a antivakseri da lik Leonarda DiCapria želi „probuditi“ ljude i donijeti istinu koju kriju potkupljeni političari i mediji i manje više sve ovčaste individue, osim njih „probuđenih, prosvjetljenih, hrabrih, obećanih...“

Naravno, sam autor ističe da je film rađen kao kritika društva, ali u kontekstu ignoriranja klimatskih promjena, odnosno znanstvenika koji govore o tome, ali što će nama mišljenje autora kada mi znamo bolje jer osjećamo što je istina i što film „zapravo“ govori. I tako smo, nehotice, postali potvrda onoga što film kritizira. Postali smo potvrda te površnosti, brzopoteznog formiranja mišljenja i inzistiranja na njemu, iako činjenice ukazuju na suprotno. Reakcija na film potvrdila je samu tezu filma. I to je jedan od razloga da je film više dokumentarac, a ne satira. Jer svatko vidi što želi i pili po svome. 

Npr. u činjenici lažljivosti jednog političkog sustava teoretičari zavjera će vidjeti potvrdu svojih uvjerenja kako politika i službeni mediji generalno lažu i samo će hrabri i istinski informirani (ali ne na službenim izvorima) otkriti što se zapravo događa. I dok sam apsolutno siguran da pojedini političar može biti korumpiran i da ga samo zanima kako ostati na vlasti i kako iskoristiti vlast, ideja da su se manje-više svi svjetski političari, zajedno sa stotinama tisuća znanstvenika i liječnika te zajedno s milijunima ljudi koji rade u svjetskim medijima urotili da bi tebe lagali je isusemojbože ideja. I čak ne mogu ni demantirati takvo uvjerenje u koje je netko uložio mnogo emocija i dio svog identiteta. Sama činjenica da netko vjeruje da se nekoliko milijuna ljudi koji međusobno dijele čak i dijametralno suprotna uvjerenja, vrijednosti, životne okolnosti, životne prioritete i baš sve ostalo uspjelo dogovoriti oko bilo čega pa da onda i sprovedu u djelo ovu veliku „plandemiju“ te da onda unisano pjevaju jednu lažnu pjesmu da bi, eto, baš tebe kontrolirali... to je toliko nepotrebno pobiti da nema smisla trošiti ijednu dodatnu riječ. 

Mnogo je zanimljivije u tim reakcijama zapravo vidjeti potvrdu onoga što film kritizira. Ponovit ću još jednom činjenice, samo zato da se potvrdi koliko su one danas nebitne - scenarij je nastao prije korona pandemije. Ne govori o podjelama u društvu koje su nastale u ove dvije godine, a najviše zbog cijepljenja i mjera. Doduše, tematizira nepovjerenje javnosti u znanost jer smo prezauzeti banaliziranjem stvarnosti, traženjem potvrda za ono u što želimo vjerovati i praćenjem notifikacija, a ne zdravog razuma. To kaže autor filma koji valjda zna što film poručuje. Osim ako ne misliš da i on namjerno laže jer eto, uspio si povjerovati da svi koji se ne slažu s tobom namjerno lažu. Ali to je nekako logičan nastavak uvjerenja da su se milijuni međusobno različitih ljudi s drastično različitim interesima uspjeli međusobodno dogovoriti da će te lagati.

Dakle, meni je najzanimljivija sama činjenica da će obje strane u filmu vidjeti potvrdu svojih uvjerenja i da je potpuno nebitno kada je film nastao i što autor kaže o glavnoj ideji. Jer smo uvjereni da znamo bolje. A zapravo samo vidimo ono što želimo, uložimo mnogo emocija u svoj zaključak i ne osvrćemo se. Ne gledamo ni gore. A bome ni u sebe. Ne gledamo uopće. Jer vidimo samo ono što potvrđuje narativ u koji želimo vjerovati. 

I korona će proći. Ali nažalost, takvo funkcioniranje će ostati. Jer je postojalo i prije korone. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva