Nisam gledala Nedjeljom u dva iako mi je Nino Raspudić uvijek bio simpa. Još iz doba kad sam ga kao brucošica upoznala na hodnicima Filozofskog. Mislim da je on već tada bio asistent na talijanistici, a ja sam godinu dana studirala i talijanski jezik uz sociologiju. Simpa je bilo i kad je postavio statuu Bruce Leea u podijeljenom Mostaru kao šašavu poruku koja nadilazi nacionalne netrpeljivosti u jednom raskoljenom gradu. Nekoliko godina kasnije susreli smo se i na crvenom tepihu, on je bio pratnja ni manje ni više nego Marku Grubniću odnosno ghost writer njegove biografije. Pratila sam ga i u Petom danu, čitala njegove kolumne i bez obzira slagala se s njim ili ne, bio mi je oduvijek zanimljiv intelektualac. Ne znam u kojem trenutku je postao miljenik Željke Markić koja je oduševljeno prigrlila njegov diskurs izrečen u emisiji (možda zato što i ona misli da je bila debela i okrugla u trudnoći), ali znam da je ovaj tjedan popisu neistomišljenika dodao najranjiviju i najosjetljiviju skupinu - trudnice.

A znate što se dogodi onima koji se zamjere trudnicama? Uglavnom ne završe dobro. Kasnije se Nino pokušao izvući na to da je krivo interpretiran i stvarno mi nije namjera ulaziti u to misli li on da su trudnice debele i okrugle zapravo oku neprivlačne, to će morati raspraviti sa svojom suprugom, ali Pandorina kutija je otvorena. Žene su počele objavljivati svoje fotografije u drugom stanju, onom za koje bi prvo od Željke Markić očekivala da ga proglasi blaženim, ali naravno da se stvar nije tako jednostavno odvila, kako bi podsjetile Ninu Raspudića, ali i sve ostale koliko su lijepe i tad bile. S obzirom da je to blaženo stanje meni vrlo bliska prošlost naravno da sam se odmah našla prozvanom i da sam se bacila na traženje fotki iz, kako bi Nino rekao, „deblje“ faze. I sjećam se da tada nisam imala najljepši dojam o sebi, jer kad ne stanete niti u jedne hlače i kad vas i najšira stara haljina reže ispod pazuha i zateže na trbuhu teško je osjećati se lijepo, ali sad kad gledam te fotografije vidim samo ženu koja blista. Ten mi je bio besprijekoran, kosa nikad bolja, o, da, imam 15 kilograma više (a kasnije i 20), ali oči mi tako sjaje samopouzdanjem i srećom da je teško odvojiti pogled. Ja sam bila debela i okrugla trudnica, i to dva puta, i nije mi se bilo lako boriti s tim drugim stanjem na više razina, ali da mi je netko tada uputio samo ružan pogled mislim da bi zaslužio više od ječmenca.

Čitam da je za Ljupku Gojić Mikić, meni jednu od najljepših žena koje znam, kad je bila trudna, netko negdje napisao da je sva nekako mekana i dežmekasta. I pomislim, kako je moguće da žena koja u sebi nosi dijete nekome može biti odbojna? Koliko se moraš ne voljeti da ti padne na pamet napisati nešto tako glupo i jadno? Jesu li naši kriteriji toliko poremećeni da nam čak ni trudnice više nisu svete pa im bez problema upućujemo anonimne ili potpisane kritike na izgled? Ima nešto nakaradno u svijetu u kojemu 33% ljudi smatra da nisu sve trudnice uvijek lijepe.

„Istraživanje“ sam provela na svom instagramu, pa se jasno, ne radi o reprezentativnom uzorku ali iskreno, hipoteza mi je bila da će barem 95% ljudi odabrati: da, trudnice su uvijek lijepe. Ovih 5% sam prepustila statističkoj pogrešci, ali 33% me stvarno šokiralo. Je li moguće da i trudnice nisu lišene vrijednosnog sustava u kojemu se ženu stalno prosuđuje na temelju njezine širine, debljine, visine i okruglosti? Dovoljno je što se od nas očekuje da deset minuta nakon poroda stanemo u svoje traperice prije trudnoće, zar se i u trudnoći ne možemo opustiti i uživati u svom devetomjesečnom drugom stanju?

Iskreno, iz ove perspektive kad je trudnoća iza mene, ta dva puta devet mjeseci bila sam najzadovoljnija sobom ikad. Jela sam kad sam htjela i što sam htjela (pri tom ne mislim da se trudnice trebaju prežderavati, samo priuštiti si ono što ih tijelo i mozak traži), ništa nisam morala, spavala sam kad mi se spavalo, šetala koliko sam mogla, drugi su uglavnom pazili na mene a ja sam se samo borila s tim kako se što bolje namjestiti da me ništa ne stišće što je pred kraj trudnoće postalo gotovo nemoguće. I to vam govori žena koja je prvu trudnoću gotovo preležala jer je bila rizična a na kraju sam molila doktore da me porode jer me cijelo tijelo toliko svrbilo zbog povećanih žučnih kiselina da sam htjela iskočiti iz svoje kože. Bez obzira na to, trudnoća je za mene bila blaženo stanje, i ne dopuštam da mi itko kaže išta drugo osim: Nevena, bila si divna trudnica! Za sve ostalo, dobit ćete ječmenac ;).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva