Nekad davno, sad mi se već čini pr. Kr. znala sam točno kamo se izlazi koji dan. Ponedjeljak? Može, vidimo se u gradu na opuštenoj cugi. Utorak, obavezno druženje nakon pilatesa kod nekoga doma. Srijeda je već rezervirana za neki zgodni restorančić, a četvrtak je mali petak i najbolji dan za izlaske. Vikendom jednostavno nikad nisam bila doma, osim da uhvatim nekoliko sati sna, jer vikend je, a toliko mjesta valja obići. Danas je situacija, pa, drukčija. Od ponedjeljka do petka uglavnom zaspim u dječjem krevetiću i probudim se jer mi jedno od djece uporno gura stopalo u usta. Negdje oko četvrtka počnem dogovarati ludi i nezaboravni vikend s prijateljicama, rezerviram restorane, stolove i biram društvo. Kad napokon dođe taj dan, molim boga da netko otkaže prije mene jer previše sam dosad puta ja ispala p…. 

Život u četrdesetima, s malom djecom, partnerom i poslom nije baš ludo zabavan kao onaj u tridesetima bez svega toga, ali ima i nekih svojih prednosti. Ummm, ne mogu ih se sjetiti baš sada. Ok, šalim se (mo'š mislit), no takav moj trenutni život, složit ćete se, i nije neka inspiracija za kolumnu svakog drugog tjedna pa ovaj blog posvećujem svim svojim rastavljenim frendicama, s velikom djecom i/ili svakim drugim slobodnim vikendom.

Tajni život rastavljenih i slobodnih žena i muškaraca zabavniji je od svake sapunice i epizode Seksa i grada. Otkrila sam to i sama tek nedavno dok su mi frendice na kavi prepričavale zgode i nezgode samaca u 40-ima. Dok sam ja vjerovala da zbog pandemije svi posljednje dvije godine žive samotnjački i izolirani život u krugu svoje obitelji, vani je nastao cijeli novi vrli svijet. Od novih klubova do tajnih partija.

Ono što ih povezuje jest trenutni solo status i želja za druženjem. Ono što ih razlikuje jest činjenica da žene uglavnom traže zabavu i povremenu bliskost, a muškarci novu suprugu, po mogućnosti mlađu od prethodne. Ne svi, naravno, ali kako kažu moju prijateljice situacija je na sceni upravo takva. Zamijenjene i neočekivane uloge dovele su do drukčijih pravila igre. One, samostalne i ostvarene, s velikom djecom, jednim propalim brakom ili vezom, točno znaju što ne žele, a to je najčešće još jednog partnera koji će ih ograničavati ili sputavati u njihovim životima. Oni, pomalo izgubljeni, uglavnom s viškom vremena jer djeca sad više ne žive s njima, u potrazi su za zamjenom prve žene.

I nekako, barem po mom skromnom sudu, to uvijek završi s onom antologijskom Arsenovom koju je Natali Dizdar tako lijepo otpjevala: Zamijenit ću te gor(i)om! Najčešće je to tolika suprotnost prvoj zakonitoj da se pitaš što je uopće radio u braku petnaestak godina. Ženama s druge strane, ne pada na pamet drugi brak osim ako se ne radi o teškom zaljubljivanju, boljoj prilici ili nekome kome se jednostavno ne da odoljeti.

Čini se da žene ipak, nakon loših iskustava, puno više cijene svoju slobodu i drugi put biraju pametnije ili, pak, radije ostaju same. Ono što je ohrabrujuće, ima života i nakon prvog braka, kako god ga konzumirali, s novim prstenom na ruci ili s prstenom koji si same kupite. Živjeli izlasci i nakon četrdesete! 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva