Nisam prehlađena. 

Znam da me niste pitali, ali svejedno mislim da nema ništa loše u tome da prijavim da nisam - ne zato što vas jako zanima stanje mojeg grla, nosa i ostalih dijelova tijela, nego zato što sam si davno obećala da ću se tu i tamo podsjetit da moram bit zahvalna na problemima koje nemam. 

Kad sam prehlađena, s nostalgijom se prisjećam dana kad nisam bila i uvijek zaključim da ih nisam dovoljno cijenila - danas cijenim to što ne kišem i ne kašljem kao prije dva tjedna. 

Puno je takvih malih, beznačajnih stvari koje se ne sjetimo cijenit kad za to imamo priliku, ali sjetimo se prigovarat kad ih izgubimo - i sasvim je ok da se sjetimo prigovarat, ali nekad je dobro osvijestit i one lijepe sitnice koje uzimamo zdravo za gotovo. 

Moje prošlotjedno razmaženo, zdravo za gotovo prigovaranje se dogodilo kad sam shvatila da moram oprat i promijenit posteljinu - nije mi se dalo, nikad mi se ne da, ali kažu da ono što se mora nije teško. 

I nije bilo teško, ali svejedno sam bila nezadovoljna što “jadna” moram radit stvari koje ne volim; stvari koje će na kraju dana rezultirat spavanjem u čistoj, mirisnoj posteljini. 

Dok se posteljina još sušila, moje popodne se ispunilo prizorima iz Donje Jablanice, a ja sam se posramljeno sjetila osvijestit koliko sam sretna što mi je jedan od najvećih tekućih problema stavljanje čiste plahte na madrac. 

Broj za donacije znate, a ako ne znate - 060 90 11. Ako vam humanitarni brojevi nisu dragi jer u njih nemate povjerenja, opcija je uvijek i Bruno Lerotić koji opet, kao i svaki put kad treba, organizira brzu i transparentnu pomoć. 

Problemi koje nemamo, sjetite se povremeno bit zahvalni na njima. 

Doduše, ovo u Donjoj Jablanici je i oštećenim stanovnicima moglo bit u kategoriji problema koje nemaju - ili barem u kategoriji puno manjih problema - ali izgleda da u svijetu postoji još slučajnija država od Hrvatske, što zvuči nemoguće ali opet, ne pretjerano iznenađujuće. 

Kažu da je za razmjere tragedije kriv kamenolom iz kojeg je bujica odnijela stijenje i usput sravnila kuće i živote ljudi koji dan ranije nisu imali pojma da odbrojavaju zadnje sate - što svoje, što svojih kuća. 

Kažu i da je odgovoran Dženan Honđo - lik koji se u slobodno vrijeme naslikavao po restoranima s kriminalcima - kažu i da kamenolom uopće nije smio radit, a kažu i da su stanovnici jasno i glasno upozoravali na njega dok je još bilo vremena za reakciju. 

U slučajnoj državi do, tu kod nas, prošli se tjedan u ženu autom zabio 34-godišnji debil - ili vi možda imate neku drugu riječ za njega, slobodno javite ako je tako - koji ju je onda vozio na haubi po cijeloj ulici, bez namjere da stane. Krenula je po sedmogodišnju kćer, a u neplaniranom “prijevozu” ju je uočio dvadesetogodišnji sin koji je, kad ju je pokušao spasit, od maloprije spomenutog debila dobio batine. Preživjela je, barem u fizičkom smislu, psiha će vjerojatno još dugo pokušavat preživjet, ali nije preživio njen muž kojeg je, ne izmišljam, ISTI debil prošle godine pijan pokupio i ubio autom. 

“Taj 34-godišnjak ima podeblji policijski dosje s prometnim prekršajima zbog kojih je bio i u zatvoru, a nedavno su mu vratili vozačku”, kažu, a mi se sad možemo pravit da nam je baš čudno što je uopće bio na slobodi. Ako vam je ostalo viška odglumljenog čuđenja, možete ga usmjerit u činjenicu da za to ubojstvo na cesti još nije stigao sudski epilog. 

U glavnom gradu naše slučajne države, u isto se vrijeme odvija drama koja prkosi Spockovoj logici “the needs of the many outweigh the needs of the few, or the one.”

Učenik četvrtog razreda koji fizički, psihički i seksualno zlostavlja kolege iz razreda - onaj zbog kojeg se nedavno iz stare škole ispisao cijeli razred - u novoj školi radi sve isto. 

Psuje, udara, hvata za genitalije, a roditelji djece u novoj školi odlučuju da svoje klince neće slat na nastavu dok se situacija ne riješi. U ponedjeljak zbog toga u školu nije došlo SEDAMSTO učenika. 

Ministar kaže da se moramo smirit i pustit da institucije rade svoj posao - iako bi vjerojatno bilo pravednije reć da se institucije vrate s pauze - a roditelji su u panici ne samo zato što se boje za svoju djecu, nego i zato što znaju da sami smiju opravdat samo tri dana izostanka, a nakon toga riskiraju neopravdane sate koji bi mogli rezultirat… sad bi bilo logično napisat izbacivanjem, ali ako jedan mali zlostavljač ne može bit uklonjen s nastave i iz škole, može li itko ikad uopće bit izbačen? 

Kod nas ne možeš bit izbačen s ceste čak ni kad ubiješ čovjeka, ne možeš ni iz škole kad se zbog tebe iz nje ispiše cijeli razred, a roditeljima je pušteno na volju da sami odluče što će s problematičnim djetetom - TKO onda uopće ima ovlasti iz škole uklonit uobičajenu djecu koja bježe s nastave iz sigurnosnih razloga? 

Ali vjerojatno su u slučajnoj državi veće šanse da će cijenu opet platit oni koji nisu krivi, a ovi koji jesu se smiju selit uz “nemoj više” - ako prolazi pedofilima u župama, kako ne bi i školarcima? Njima bi u teoriji možda i mogli poklonit opciju da su mali i da nisu znali bolje, ali ovaj slučaj je ipak prevelik za takav poklon. 

I nije da nemam suosjećanja za očito neprilagođeno dijete koje treba stručnu pomoć; imam, imam ga i za njegove roditelje koji su možda krivi za njegovo ponašanje, a možda su i sami izbezumljene žrtve koje se utapaju u mračnim porivima desetogodišnjaka kojeg se i sami boje - ali oprostite ljubazno, ima li kraja tome da ljude u mozak, život i postojanje opetovano j*bu truli pojedinci za koje se uvijek traži razumijevanje dok se žrtvama uz odmahivanje govori da se smire, strpe i da ne pretjeruju?

Ne znam jesu li vas roditelji povremeno plašili slanjem u popravni dom ili internat - mene jesu, sasvim zasluženo, a plašili su me i ukorima, kaznama i izbacivanjem iz škole. Bilo bi ljepše da nisu morali, ali barem su imali alat za zastrašivanje u koji sam vjerovala jer sam znala da postoji. 

Postoji li danas? Ne znam, ali znam da jedno potrgano dijete koje u “nježnim” godinama uspijeva kreirat potres u školstvu nije problem samo jednog razreda niti jedne (ili zasad tri) škole, nego simptom raka države - i još gore, iako teško da išta može bit gore od države koju treba poslat na zračenje, to jedno potrgano dijete mnogima može poslužit kao olakotna okolnost i vjetar u leđa za kreiranje novih potresa. 

Čime ćete zastrašit dijete sklono problematičnom ponašanju ako zna da netko puno gori nije sankcioniran ni izbačen iz škole? Koji alati discipliniranja ostaju ako se u ovakvim teškim slučajevima iz ključnih fotelja umjesto na disciplinu poziva na “smirimo se?”

Potrebe nekolicine - ili jednog - ne bi smjele imat prednost nad potrebama većine, ali u slučajnoj državi opet, po tko zna koji put smiju. 

Možda je neprimjereno povlačit paralelu između Dženana iz kamenoloma, debila koji ubija po cesti i djeteta koje grmi i sijeva po školama, ali sve su to priče o izostanku pravovremenih sankcija čiji je posao da presjeku problem dok još nije kasno. Ovo zadnje se još stigne, ali vjerojatno se stiglo i ranije.

Ako imate sreće, sve je ovo za vas osobno u kategoriji problema koje nemate, ali pitanje je vremena kad će sličan problem pokucat upravo na vaša vrata - uz naputak da se smirite, jasno, tko vam je kriv što ste ostali u državi koja je toliko slučajna da je postala igra na sreću. 

Prije nego što vas ostavim, imam jedno sasvim hipotetsko, retoričko pitanje, odnosno zadatak:

Problematično dijete koje treba i zaslužuje stručnu pomoć se upisuje u školu koju pohađa dijete ministra Fuchsa ili Andreja Plenkovića - izračunaj brzinu kojom bi se problem riješio. 

Točan odgovor, a mi ostali neka se smirimo. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva