U Zagrebu su 1987. godine dvije osnovne škole u višim razredima provodile klasični program, tadašnja O.Š. Rudi Čajavec (današnji Izidor Kršnjavi) i S. S Kranjčević. Ova druga se i danas isto zove, jer je Silvije Strahimir, za razliku od Rudija pilota NOB-a, bio dovoljno veliki Hrvat da devedesetih preživi smjenu svehrvatske opsesije za promjenama trgova, gradova, ulica, muzeja, kazališta, a često i vlastitih imena. Sjećate se kako smo iznenada saznali da se Mišo Kovač zove Mate, a bilo je i Slobodana i Dragana iz zgrade koji se u kvartovskoj trgovini odjednom više nisu odazivali na svoja imena. Tvrdili su da im u krsnom listu stoji Ivan i Ante i bili sretni što su ga nakon 30 godina pronašli u maminom ladičaru.  

Inače, klasični program ne znači da se na satu matematike svirala violina, nego da se u sklopu školovanja učilo, uz redovne predmete, i one iz područja klasične filologije. Latinski se dobivao u petom razredu, a starogrčki u sedmom. 

Koliko znam, te dvije škole su i danas jedine dvije ustanove certificirane od strane države kao osnovne škole s klasičnim programom u Zagrebu. Mislim da još neke nude učenje istih predmeta, ali nisu u tom smislu verificirane jer klasični program je nekad značio puno više od pukog štrebanja ante, apud, ad, adversus. 

Mrtve jezike u to su doba učili uglavnom budući sjemeništarci i djeca ambicioznih roditelja. Mahom kćeri i sinovi liječnika, profesora i akademika, pokojeg poznatog umjetnika ili pisca i tek tu i tamo, našlo se dijete obrtnika ili policajca.  

U ovoj zadnjoj skupini bila sam i ja, prva u imeniku zbog prezimena i zadnja prema obrazovanju roditelja. Ispred njihovih imena nije pisalo prof.dr.sc. i VSS. 

Majka Gordana rođ. Hristovska, zanimanje državni službenik.

Otac Petar, rođ. Badovinac, zanimanje automehaničar. 

I što se tate osobno ticalo, uopće ga nije bilo ni briga za to. Preseljenje u klasičnu školu smatrao je potpunom glupošću i maminom fiks idejom s kojom se nije slagao, a u konačnici nije je ni razumio. Tata je kod žena preferirao konkretnija zanimanja – frizerka, zubarka, računovodstvo, a studiranje književnosti i mitologije bilo mu je ravno profućkane životne šanse. 

Tek negdje pred kraj mog školovanja percipirao je činjenicu da učim dva jezika koja se nigdje u realnom svijetu ne govore. Bio je u potpunom šoku i pitao mamu hoće li me kad završim napokon tu osnovnu školu primiti igdje u Zagrebu u zanat. 

Kao protivnik debelih knjiga koje direktno ne donose keš, a upravo je tako klasificirao Orbis romanus, tata je uspješno odolijevao zlobnim komentarima rodbine i stanara ulice koji su rado podbadali. Za jedne sam izučavala za opaticu, a za druge je bilo izgledno da ću kad tad poludjeti od previše škole i stresa. 

Nastava se osim radnim danima održavala i svake druge subote, a svi važniji predmeti satnicom su bili podebljani u prosjeku za 2 sata tjedno. U školu sam išla ranije od prijateljica vršnjakinja i vraćala se kasnije jer je sveukupno nastavni program trajao dulje. One su u školu išle pješice, a ja od Črnomerca do Šubićeve jedanaest stanica tramvajem u jednom smjeru.

Da ću nakon završenog 4. razreda krenuti u klasičnu školu mama mi je objasnila u dvije rečenice dok smo se autom vozili s mora u Zagreb. 

Imala sam 10 godina, kosa mi je bila bijela od sunca, a nastava je počinjala za tri dana. 

Više ne ideš u Ivan Cankar jer je ova škola bolja. Nastava će trajati malo duže i trebaš nositi više sendviča. Imaš nekih pitanja?

Mogu prestati trenirati plivanje?

Ne. 

Ok. Onda nemam više pitanja.

Ništa što je rekla nisam shvatila. 

A ako je itko ikad trenirao plivanje, zna što je robija. 

O kakvoj se školi radi shvatila sam. 

Učila sam ko konj. 

Nisam znala ni hrvatski kako treba, a kamoli latinski. Prolazila sam s dobrom četvorkom. 

Izgledno je bilo da ću se s obzirom na znanje i tadašnje vrednovanje znanja nakon 8. razreda upisati u bilo koju gimnaziju. Onu koju sam odabrala završila sam kasnije lijevom rukom. Prolazila sam sa stabilnom četvorkom.

Maturu sam također rasturila. 

Na prijemnom za fakultet sam bila među najboljima. Napisala sam ga bez prethodnih priprema. 

Završila sam ga kao redovan student, onako, usput. Diplomirala sam među prvima u generaciji. Prosjek ocjena nije bio impozantan.

Nikad nisam bila odlikaš i nikad nisam imala sve petice. Bila sam među boljima, ali nikada po ocjenama najbolja. Ocjene tad nisu bile ni jedino mjerilo znanja kao danas. Tko je prolazio s četvorkom smatrao se dobrim učenikom.

I više nego dobrim. 

U nekim drugim, lakšim, školama, vjerojatno je da bih imala sve petice. Ove teže, imale su za cilj nešto drugo od nakupljanja odlikaša – naučiti nas učiti, usaditi radne navike, utkati pojam da je knjiga važna za cijeli život i da škola neće prestati kad se ispišemo iz S.S.K.

U medije je neki dan izašla informacija za koju osobno vjerujem da će se obistiniti i postati pravilo, a ne izuzetak. Ministarstvo znanosti i obrazovanja planira prilikom upisa učenika u srednje škole uvesti prijemne ispite koji bi imali veću ulogu pri upisu. Takav potez smanjio bi hiperinflaciju odlikaša, a škole poput ove u koju sam ja išla napokon bi imale smisla jer bi se na taj način dala šansa za upis i učenicima koji prolaze s manjim prosjekom od 5.0. 

Dobrih škola u Hrvatskoj je puno. Ne nužno klasičnih ni privatnih, ni međunarodnih.

Naprosto onih običnih, dobrih. 

Onih u kojima profesori daju maksimum od sebe i traže maksimum od djece u onome u čemu su najbolji. Škola u kojima profesori čuju učenike, a ne traže da oni samo slušaju njih bez da su sigurni jesu li ih ovi uistinu i čuli. Škole u kojima četvorka znači dobru ocjenu, dobrog učenika, pametnog i sposobnog, marljivog i perespektivnog. Škole u kojima djeca ne piju Xanax jer nemaju sve petice, škole u kojima se obrazuju budući naraštaji kao ljudi koji su svjesni svojih vrlina i ne srame se svojih mana. 

Najveća mana današnjeg učenika je dobiti četvorku. Trojku. Dvojku. Jedinicu.

Bez petica u svim predmetima nema upisa u željenu srednju školu. 

Petice su jedino mjerilo znanja. 

Tko uistinu djeci mjeri znanje?

Uvedu li se napokon prijemni u srednje škole na dobrom smo putu da konačno iskoračimo korak naprijed kao društvo.

Usput...

U S.S.K. se četiri godine kasnije upisala i moja sestra. Danas ni sama ne zna koliko diploma ima. I to ne zato što je genijalka. Nego zato što je nekad, imala sreću, da je išla u školu koja joj usadila temeljne vrijednosti u obrazovanju. One cjeloživotne.

Godinama kasnije, kad je tata preminuo, saznali smo koliko se hvalio s nama. Bilo mu je jako važno da idemo u dobre škole. Mučilo ga jedino što se on toga nije sjetio, nego mama. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva