Kaže poznata narodna: Ljubav ne poznaje granice. Al opet isti taj narod kaže: Daleko od očiju, daleko od srca. E sada, ne znam je l' narod ima neku vrstu bipolarnog sindroma pa svako malo mijenja mišljenje ili se ipak možda istina krije u obje izreke?

Jesi li ikada imala vezu na daljinu? Ja jesam, i to dvije duže veze. Valjda sam tip osobe koja super funkcionira samostalno, nema problema biti sama i jako cijeni svoju slobodu. A opet voli imati i partnera u svom životu. Reklo bi se onda da je za mene veza na daljinu idealna kombinacija. Imam slobodu i imam ljubav. No, je l' li stvarno to tako?

Većinu jutara se budiš sama, sama jedeš, obavljaš posao, uživaš u hobijima, družiš se s prijateljima i onda navečer obavezno – dugometražni razgovori s boljom polovicom (da, smatram muškarce, pogotovo ako su predivni, boljim polovicama) do kasno u noć. Osim toga, tokom dana ste stalno na lajni, jer ne možeš izdržati ni trenutak, a da s njim ne podijeliš sve ono dobro ili loše što ti se upravo događa. Od šefa koji se na tebe upravo izderao pa do novog donjeg rublja, kojeg si kupila za vaš skorašnji susret.

I onda kada se konačno i vidite, u prosjeku jednom mjesečno, neminovno vam bude - LAS VEGAS! Ljubav, strast i hormoni pucaju po šavovima! Iskre frcaju na sve strane! Koristite svaki mogući trenutak, čak i ne spavate od uzbuđenja i nikome ne pada na pamet – prigovarati, kukati ili se svađati. Sve bude jednom riječju - idilično. Zato jer znate da vam je oboma dragocjeno ovo malo vremena što imate.

No, draga moja, Idila i Realnost nažalost ne idu zajedno. Dok idila voli biti slijepa, realnost je tu da joj stavi naočale na nos. Ma što naočale? Povećalo. 

Idila je moguća na početku, recimo prvih godinu dana veze, no što se događa kasnije?

Je l' ti fali njegov miris? Dodir? Šapat? Zajednička buđenja i jutarnje kave? Fali, i točka.

Je l' normalno da se apsolutno nikada ne svađate? Nije. Svađa je sastavni dio svake veze i prijeko je potrebna da se iskreno izražavate i na koncu uskladite. 

Može li ta kamera na WhatsAppu zamijeniti kadar uživo? Ne može. Ne možeš ga dotaknuti, pomirisati i osjetiti. A svi dobro znamo da je kontakt je temelj svake bliskosti.

Koliko se vi uopće poznajete? Čvrsto smatram da se tek i pravo upoznate kada krenete živjeti zajedno. Kada svojim očima vidiš sve njegove mane i mušice. A i on tvoje. Godinu dana veze na daljinu nema veze sa godinom dana suživota. Kada preživite taj period, može se reći da ste kompatibilni i jedno za drugo.

U kojem točno trenutku ti postane suludo da ste većinu vremena fizički odvojeni?  Na ovo nemam točan odgovor, ali kada ti se krenu po glavi motati ovakva ili slična pitanja, onda obično na scenu stupa ona spomenuta Realnost.  

Realnost je prijeko potreba, prvenstveno da bi vam oči otvorila, ali i da bi se konačno odlučili „Što dalje?“ Svjesni ste oboje da ovako dalje više ne ide. 

Onda obično dolazi do prekida. U fazi „borbe ega“ svatko povlači konop na svoju stranu. On ne može doći živjeti u Hrvatsku jer su kod nas plaće užasno niske, a ti ne možeš ići vani jer ti je posao usko vezan uz recimo Zagreb i hrvatski jezik.

I onda - prekid. Ili ona druga opcija - odluka za preseljenjem. Ili/ili. I trećeg nema.

Druga opcija je po meni nešto sasvim prirodno. Jedno se odlučuje za životnu promjenu ili ti ga na selidbu. A to tek nije lako. Novi početak u novom gradu u kojem ne poznaš nikoga, osim svog partnera. Traži novi posao, prilagođavaj se novim kolegama, upoznavaj neke nove ljude, kroji  svoj život iz početka. Kreni iz nule.

Smatram da ovo samo rijetki parovi uspiju preživjeti. U ovoj je fazi on stalno pokraj tebe, a vjerojatno ti počne i ići na živce. On se možda osjeća nekompetentnim jer teško pronalazi posao i zbog toga je stalno živčan ili bezvoljan. Tako da nije rijetka pojava da se upravo tada vaša veza pretvara iz Las Vegasa u Gulag. No, ni tada nužno ne mora završiti, ali samo ako jako puno razgovarate i oboje se trudite ne odustati tako lako jedno od drugoga.

Ono što želim reći jest da nije lako. Ali se može. Može, itekako. Uz puno volje, želje, truda i ljubavi može se. I to ako oboje ne pristajete ni pod razno dignuti ruke od ideje da želite do kraja života biti sretni zajedno.

Stoga na pitanje „Vjerujem li u ljubav na daljinu?“ spremno ću ti reći: VJERUJEM. 

Ali pod uvjetom da nije na dugi rok. Moguća je na početku veze, ali za opstanak ipak treba u nekom trenutku presjeći i odlučiti se za suživot.

Prava ljubav počiva na bliskosti, a ona je moguća samo kada ste fizički zajedno. U bliskosti si ogoljen do srži. Izlažeš se. Pokazuješ svoju slabost. Ranjivost. Ne možeš pobjeći od svojih, ali niti od tuđih ne savršenstava. Ali upravo nas ona i čine zanimljivima i posebnima. I samo u uvjetima iskrene bliskosti imaš priliku duboko u sebe zaroniti i na koncu rasti. Uz pravog partnera - cvjetati. Jer ako uz njega veneš, onda to ljubav nije.

Rekla bih da je bliskost put do prave ljubavi. Sve ranije je čista zaljubljenost, koju smatram zdravim početkom svake veze. Jer bez hormona i one poznate nam kemije, on ti nije partner, već ništa drugo nego prijatelj. Zagovaram i fiziku i kemiju, ali daleko više odluku da se ne odustaje tako lako, i to pred prvom krizom. 

Stoga, samo naprijed, upusti se u vezu na daljinu. Održavaj je dugometražnim razgovorima i povremenim susretima. Ali, nakon nekog vremena se odlučite: Ti kod mene ili ja kod tebe? Jer drugačije ne ide. 

I onda se zainatite kako ćete uz puno nježnosti i truda dati sve od sebe, ma čak i više, kako bi vaša ljubav opstala zauvijek.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva