Oduvijek sam nas više doživljavao kao duhovna nego kao materijalna bića. Oduvijek sam smatrao da je važnije brinuti se za svoj duh - za misli, emocije, odnose i snove nego za svoje tijelo. U novoj knjizi uvodim i novu paradigmu zdravog života gdje je naglasak baš na brizi za duh, a ne tijelo. Gdje naglasak nije samo na zdravoj prehrani i vježbanju, nego i vježbanju srca i uma. Gdje nije važno samo ono što jedemo, već je bitno otkriti što jede nas. Na kraju krajeva, tijelo ima i određen rok trajanja, a vjerujem da duh nema. 

No ključno je naglasiti da to nisu međusobno isključujuće opcije, to nije ili/ili rasprava, već i/i. Vjerujem da je pametno dobro se brinuti i za duh i za tijelo jer se međusobno osnažuju. Često govorim i pišem o brizi za duh, svoje misli, emocije, odnose i snove. I zato ću danas malo o brizi za tijelo i to kroz prehranu. Naravno da to nije moje primarno, pa ni sekundarno područje interesa i ne smatram se ikakvim stručnjakom, ali možemo zajedno porazmisliti o nekim stvarima.

Za početak, ne vjerujem da za sve postoji isti, idealan režim prehrane. Različitim ljudima s različitim metabolizmima i različitim preferencijama pa i različitoj osjetljivosti na određene namirnice odgovarat će različita prehrana. Netko će doista teško probavljati gluten, netko neće. Ja ću reagirati na termički obrađenu papriku, a nekome je to savršeno. Ja ću moći vježbati nakon obilnog doručka, ili hodati 25 planinskih kilometara, a netko će imati dojam da vježba ili planinari s ciglom u trbuhu. Različiti smo i logično je da različitim ljudima odgovaraju različite stvari. 

Doduše, vjerujem da nikome ne pašu ogromne količine šećera, bijelog brašna, gaziranih sokova i sl., ali konzumiram sve to i čak bez grižnje savjesti, samo se ne tovim time svaki dan. I s druge strane, vjerujem da dobrom brigom za duh mogu proći i ako povremeno konzumiram neke „lošije“ namirnice.

Supruga je nešto više eksperimentarala s načinima prehrane. Bila je tu zonska dijeta pa smanjivanje ugljikohidrata pa izbacivanje bijele tjestenine, brašna i sl., no ja sam joj se priključio tek u posljednjem eksperimentu kad je isprobavala tzv. intermittent fasting, odnosno režim prehrane koji se bazira na tome da 8 sati jedeš, a 16 sati postiš. U mom slučaju to znači da doručkujem oko 6 ili 7h, a ručak oko 14 ili 15h i onda nakon toga ne jedem ništa. Da se probava odmori, da gušterača ne mora kontinuirano lučiti inzulin te da tijelo stigne iskoristiti zalihe masnog tkiva i prirodno se čistiti... 

Naravno, ima dana kada „varam“, npr. kada odemo na večeru s prijateljima ili kada sam jednostavno gladan. Zanimljivo, gladniji sam kada imam psihički isrcpljujuć dan nego fizički. Nemam potrebu za večerom ako planinarim 20-ak kilometara, ali imam ako sam imao intenzivne razgovore sa sobom ili drugima. I naravno, „varali“ smo kada smo ovo ljeto tjednima planinarili jer si tada nismo mogli isplanirati kvalitetne doručke i ručkove u određeno vrijeme pa smo tih nekoliko tjedana večerali. Ali generalno se držim tog režima. Npr., u ovoj godini još nisam večerao. Ali nije stvar samo večere, ne smiješ ni kavu s mlijekom, ni običnu žvakaću. Ništa što će izazvati lučenje inzulina. Cilj je da tijelo bude u mirovanju. 

Kada je supruga Maja krenula na to odlučio sam joj se pridružiti jer se činilo smislenim. Znam da nekima nije sjela takva prehrana i mislim da je pametno savjetovati se sa stručnjacima, ali nama odgovara. Na takvom smo režimu već 3, 4 godine i baš nam paše. Najviše mi pašu dvije stvari – nisam se morao odreći nijedne namirnice, a pogotovo slatkog. Ljubav između mene i čokolade je ozbiljna i ne dam nikome i ničemu da je ugrozi! 

I druga stvar – olakšava svakodnevicu jer popodne ne razmišljaš o hrani. Ne trošim nijednu sekundu na razmišljanje o hrani i to mi baš paše.

Znam da su vam se pojavila neka pitanja pa ću odgovoriti na najčešća. 

Ne, nisam gladan. Rijetke dane kada jesam, odlučim se ne mučiti i pojedem večeru, nekada i obilnu. Ali generalno nisam gladan.

Skinuo sam samo dvije kile prve godine i onda još jednu sljedeće tako da nisam skinuo previše. Najviše kila (čak 7) skinuo sam upravo ovo ljeto kada smo prehodali 515 planinskih kilometara u 22 dana, ali i to je zato što sam slušao krive savjete da tijekom dana ne treba previše jesti jer je teško hodati. Meni nije jer mi tijelo drugačije funkcionira, a ovo nas ljeto očekuje novih 600 km od Knina do Prevlake i planiram jesti osjetno više. Sigurno ću izgubiti koju kilu, ali ne želim toliko. U međuvremenu sam vratio dvije-tri kile čemu je svesrdno pomogla puničina orahnjača, Majina mađarica s osam kora, a svaka od tih osam savršeno pjeva baš mojim nepcima, moja francuska (bez jabuke, pa jeste li normalni) i apsolutno svačiji kolači u ovom blagdanskom periodu. ☺

I dalje smatram da je važnije brinuti se za duh kroz zdrave odnose, krož življenje svoje svrhe, kroz brigu za svoje snove, kroz njegovanje ohrabrujućih misli i emocija, no ne želim zanemarivati ni svoje tijelo. Zato redovito vježbam, brojne slobodne dane provodim u prirodi, pijem izvorsku vodu, ne okrivim se kada pojedem nešto ne baš najhranjivije i jedem onako kako mislim da mom tijelu odgovara. Trenutačno je to po režimu 8/16, a vidjet ćemo što će biti kasnije. I dalje idem na godišnje sistematske i sve je u redu, osim što mi liječnica svaki put spomene kako vidi da volim slatko. ☺

Tako da želim i vama da nađete najbolji mogući način brige za duh, ali i za tijelo. Jer to dvoje nije međusobno isključujuće, dapače!
 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva