Žene koje su u doba korone radile od kuće do kraja života će pamtiti višemjesečno žongliranje između osmosatne koncentracije na šefa i učenja fizike i klavira. Spomene li im netko samo i ideju sličnog scenarija koji je trajao skoro tri mjeseca nakostriješit će se i zasluženo vam odbrusiti da se gonite u vražju mater i vi, i online škola i stajanje doma. 

Većini žena je od lupanja po tastaturi za kuhinjskim stolom stradala vratna kralježnica, a od istovremenog debljanja i nekretanja išijas se aktivirao i mlađima od 30. Prisilini rad od kuće trajao je cijeli dan jer uz gladnu djecu, nervoznog muža i vlastite frustracije kompjuter se nije gasio u uobičajeni sat. Ono delikatnijeg posla radilo se kad nastupi tišina, kasnije navečer, kad padne mrak i svi vas napokon puste na miru. Dogodilo se tako mnogima da se posao rastezao od ujutro do navečer, a efektivnog je rada, ruku na srce, bilo svakako manje.

Karantena je promijenila društvo i životne navike nepovratno. Žene diljem svijeta tijekom izolacije svladale su brojne prepreke – popravile su svoje brakove jer nijedan od supružnika više nije imao izgovor za odlazak od kuće, a poboljšale su i odnos s djecom jer su naprosto svi skupa bili prisiljeni dati dio sebe da bi stvari u četiri zida opet funkcionirale. Doskočile su i najvećem izazovu svakodnevnog uljepšavanja za koje su prije izdvajale trećinu plaće pa se tako ispostavilo da uz precizno čitanje uputa svaka može sama uspješno obojati kosu, depilirati ruke pa čak i solidno urediti nokte. Cijela jedna generacija razmaženih Milenijalaca otkrila je da se raznobojni lakovi ne nalaze samo u salonima za geliranje već se daju kupiti i u obližnjoj trgovini, po povoljnoj cijeni i u količini dovoljnoj za više puta obilnog nanošenja. Iznenadili biste se koliko je mala razlika između home made manikure i one koju polira gospođica u bijeloj kuti. Ako ne ribate zdjelu od žganaca nokti će trajati skoro identično.

U mnogim se obiteljima kao najveći izazov povratka na posao pokazala utrka za izgubljenim vremenom. Žene koje rade od 8 do 16 ili 9 do 17 i nemaju vitalnu punicu koja kuha za sve u susjedstvu, vratile su se u cjelodnevnu jurnjavu koja traje pet dana u tjednu, a starta već ranom zorom i svakog je dana ista. Ustajete, vi, on, djeca, kupate se, vi, on, djeca, ide redom kava, šminka, doručak pa juriš škola, vrtić, posao. Primijetili ste da vi prvi ustajete, jedete i idete u zahod, s razlogom. Ako niste najmanje dva koraka ispred ostatka obiteljskih bušmana vrlo je izgledno da će se sve raspasti već za dva dana.

Život u gradu poput Zagreba znači vječnu borbu s vremenom, a u silnoj brzini postoji opravdana sumnja da jednog dana samu sebe sretnete na cesti. Prometni kaos koji vlada u gradu na čijem čelu 20 godina stoji čovjek koji puno dela, samo ne znamo za koga, postao je noćna mora svih građana, a posebno onih zaposlenih. Ne dao vam Bog da ujutro krenete iz Stenjevca na posao u Zvonimirovu ulicu. Aleja Bologne izgleda kao Titov sprovod u kojem samo čekaš kad će stati, ali ne zbog ukopa, nego još jedne rasprsnute vodovodne cijevi. Sve te neodržavane instalacije, prometnice i zgrade slikoviti su dokaz zapuštenog grada, izvana namrljanog rozim fasadama, a unutra trulim toliko da kad pukne kanalizacija u Mikulićima najviše smrdi u nadležnim gradskim uredima preko puta Lisinskog.

Cijeli taj prometni stres čeka vas i na povratku kući što na kraju dana rezultira s dva sata potpuno izgubljenog vremena u gradu čija cestovna infrastruktura sve ove godine nije pratila urbani razvoj ni u kom pogledu, od saniranja smeća do rasterećenja naprometnijih čvorišta. I nekom čudnom matematikom Milan Bandić je i dalje gradonačelnik, a ja sam možda zapravo Alisa u Zemlji čudesa.

Probijanje kroz cestovni kaos u kojem trebaš na vrijeme stići po dijete u školu ili vrtić, odvesti ga na flautu i tenis, otići u dućan, skuhati ručak, obaviti zubara, dočekati majstora, obići bolesnu baku ili si priuštiti masažu, ubije te toliko da na kraju dana nemaš snage ni za što, a kamoli za seks. Jer podsvjesno znaš da sutradan ujutro kreće cirkus ispočetka, na posao nije pristojno doći krmeljavih očiju ni umusane košulje, poželjno bi bilo da si očešljan i namirisan, a svakako i dobre volje da kolegama s tobom bude ugodno.

Stoga, najnovije rješenje o šestosatnom radnom vremenu koje predlaže aktualni ministar rada rijetko je suvisao prijedlog na domaćem političkom repertoaru. Građani bi u perspetkivi radili skraćeno, a država bi snosila trošak za onaj dio radnog vremena koji zaposlenici ne mogu biti efikasni. Načelan koncept je takav da ne bi došlo do smanjenja plaća, a novac za mjere predviđen je programom Europske komisije. Za Hrvatsku je bezicirano u ovom trenutku 400 milijuna eura i uopće ne treba sumnjati da će kao i sve do sada ovu mjeru dušebrižnici dočekati na nož.

Javit će se dežurni kojima će biti teško priznati da unutar 8 sati radnog vremena nisu efektivni svih 8 sati kako inače vole prezentirati šefu. Jeste primijetili da pojedine kolegice u uredu za tjedan dana unaprijed upišu sastanke u radni kalendar za slučaj ako nadležni u sustavu pogleda pod njihovo ime. Tako ispadne da Barbara ima svaki dan i prekovremene, a kalendar, koji je samo još jedna u nizu nepotrebnih administrativnih egzibicija odjela za ljudske potencijale, od količine posla vi ni ne otvarate. Ono što Barbari nitko ne broji jest pauza za ručak, kavu i dućan, pregledavanje portala, telefoniranje i plaćanje režija, rezanje voća, kuhanje čaja i razgovor s dečkom. Sve nabrojano odnese sigurno sat i pol od službenog radnog vremena. Da ne spominjem u cijeloj ovoj priči da Barbara i puši pola kutije dnevno, a vrijeme provedeno ispred firme dimeći Marlboro ne piše u evidenciju. U nekim firmama su zaposlenici toliko pušili da su im ugovorili preglede pluća i uveli zabranu izlaska na više od dvije cigarete jer za svaku vam treba u prosjeku pet minuta pa vi izračunajte koliko zapravo dnevno radite.

Na kraju krajeva, u opisu posla prosječnog Hrvata je odraditi dio privatnih stvari tijekom radnog vremena jer nakon što ono završi ne ostaje ti više ništa od dana. I zato, vratimo se na početak priče i ženama koje su provele koronu hendlajući istovremeno posao i djecu. Sve one pristale bi opet raditi od kuće, jer kakvi god da su bili uvjeti ispada da je bilo lakše, gubilo se puno manje vremena, a radilo se duplo više. Kakav oksimoron.

Sad zamislite kako bi žene tek bile efikasne da im poslodavac odobri dva radna dana svaki tjedan od kuće ili smanji svaki dan na 6 sati radnih sati. Posao bi bio napravljen ekspresno jer, pod uvjetom da nisi zaljubljena u šefa, raniji odlazak kući je najbolji motiv za brzo obavljeni posao.