Zašto si živčana, Andrea, pitat ćete me vjerojatno unutar tri minute današnjeg druženja, a ja ću vas odmah pitat otkud da krenem. 

Krenut ću od interneta, za koji račun nikad ne kasni, a ovih se dana ponaša kao dial-up - što bi bilo prekrasno da je i dalje 1999. i da me od popodnevnog igranja Simsa dijeli samo jedna neupečatljiva domaća zadaća, ali nema ni Simsa, ni zadaće. Ima veša, prašine i računa koje treba platit, a net banking ne funkcionira jer… “you’re offline.”

Jesam, probala sam resetirati router, a sljedeći korak je da ga zalijem solnom kiselinom. 

Živčana sam i zbog vožnje Uberom koja je bila relativno ugodna - ako izuzmemo činjenicu da je vozač u sebe, po mojoj slobodnoj procjeni, jutros unio farmu češnjaka. Vi ćete možda reć da je češnjak ukusan i zdrav, ja ću se radosno složit, ali por fucking Dios, kad će ljudi naučit da nije pristojno zaudarat na radnom mjestu i zašto nikad? Dobra vijest je da u autu istovremeno nije bio i borić od vanilije, u tom bih slučaju vjerojatno javila urednici da danas preskačem kolumnu, što bi možda bila bolja opcija za vas ako vam se ne da slušat živčanu osobu. 

Živčana sam i zbog upale uha koja mi se ušuljala u život zajedno s prehladom, što bi opet bila sasvim dobrodošla situacija da je 1999. i da zbog dijagnoze smijem preskočit nekoliko dana škole, ali 1999. opet nije, a u 2026. ne smijem preskakat poslovne obaveze i bit neradnička bagra, moj Dalibore. 

Živčana sam - ili barem iziritirana - i zbog Met Gale, odnosno konferencije Ozempica na kojoj zvijezde u ime mode i umjetnosti jedva hodaju, jedva dišu i hvale se da zbog outfita neće moć na wc cijelu noć, a dio svijeta fascinirano plješće jer “wow, kako su glamurozni!” Ja bih predložila ideju da je glamur kad se uz dvije zdrave noge možeš sam koristit stepenice bez da te usput moraju pridržavat asistenti i da je ovo samo bila izložba duševnih nestabilnosti - zamisli da si bogat i slavan i da usput svejedno misliš da je ograničeno kretanje i disanje prestiž. Prestižnije su kumice koje na Dolcu prodaju kiselo zelje, a vjerujem i da su generalno sretnije. 

Od ostalih situacija koje nepovoljno utječu na živce - ne samo moje, nego i nacionalne - imamo sutkinju za mladež koja za dvojicu iz trojca koji je uhićen zbog lažnih dojava o bombama predlaže da ih ne kaznimo, nego usmjerimo jer su još mladi. 

Kako? 

Sad ćemo, prijedlog je divan i glamurozan. 

“Usmjerit ćemo ih tako što ćemo ih zaposliti volonterski u određenim IT firmama, da im možemo u onom dijelu reći da se to treba koristiti na dopušten način, na način na koji ti pomažeš drugim ljudima, a ne ometaš rad u školi, vrtiću, bolnici…”

I. BEG. YOUR. FINEST. PARDON?

Zaposlit ćemo ih u IT firmama da nauče da ne smiju terorizirat državu dojavama o bombama? To se valjda podrazumijeva, ili barem uči dok još imaš mliječne zube - korištenjem kućnog odgoja koji je u moje vrijeme povremeno uključivao i batine, što možda nije ni lijepo ni pohvalno, ali gentle parenting očito ima određena ograničenja i djeca se više uopće ne boje roditelja. 

Ne boje se očito ni policije ni sudova, a zašto bi se i bojala kad im nitko ništa ne može… osim dat “kaznu” volontiranja u IT firmi? 

Ako ćemo prijestupnike rehabilitirat sukladno afinitetima, onda i onu grupu nesretnika iz Vjesnika možemo poslat da volontiraju s vatrogascima (možda u istoj smjeni s Annom ĆaćaMiSeDoliGuši Dujić), a kad već dijelimo pozicije šakom i kapom, možemo i ubojice iz prometa “zaposlit” kao profesionalne vozače ili prometne policajce - ili profesore na Prometnom fakultetu, bitno je da ih usmjerimo i naučimo.

Zlostavljače žena možemo, opet u svrhu usmjeravajućeg učenja, raspršit po sigurnim kućama, kriminalce s afinitetom za krađu u banke ili barem na blagajne dućana, pedofile možemo rasporedit po udrugama za djecu, a silovatelje na ginekologiju i opstetriciju… tako je, ove dvije zadnje opcije smo već iskoristili, podsjetit ću vas na osuđenog pedofila koji je kažnjen radom za opće dobro u udruzi za djecu s posebnim potrebama i na ginekologa koji je u osječkoj bolnici neometano nastavio radit nakon nepravomoćne presude za silovanje pacijentice. Dobio je otkaz kasnije, što je lijepo, ali bilo bi još ljepše da ga je dobio ranije. 

Najljepše bi bilo, osim toga da je još uvijek 1999., da ljudi koji rade sranja idu u zatvor zbog sranja koja rade - i da se djeca još uvijek boje roditelja i ne šalju mailove o bombama.

Još ljepše od najljepšeg bi bilo da na nacionalnoj razini izliječimo kroničnu upalu zdravog razuma - zašto bismo ih, por fucking Dios, zaposlili u IT firmama, makar volonterski? 

Zato što “imaju afinitet” za kompjutere? Gospođo sutkinjo, pričamo o trojici debila koji šalju mailove, što u današnje vrijeme vjerojatno zna i malo sposobniji golub, a ovi su usput dovoljno nepismeni da u 2026. misle da VPN garantira potpunu anonimnost - ako negdje trebaju volontirat, onda je bolja opcija da volonterski očiste svaki wc u svakoj evakuiranoj školi i instituciji koju su uzurpirali, a kad su gotovi, mogu se prebacit na čišćenje wc-a svih roditelja koji su morali prekinut radni dan i bavit se imaginarnim bombama u školama vlastite djece.

Djeci treba dat šansu da se spase od vlastitih loših odluka, to nitko ne osporava, ali nekad najveći spas leži u pravovremenoj i adekvatnoj kazni - onoj od koje je moja generacija itekako strepila kad god bi nam pala na pamet neka glupost, a apsolutno nam je, barem jednom tjedno, palo na pamet da bi bilo baš super da netko dojavi da je u školi bomba. Što svejedno nismo radili, ne zato što smo se bojali policije i sudova, nego roditelja. 

Neki novi debili se roditelja ne boje, što je tužno, ali policija i sudovi bi još uvijek trebali unosit strah u kosti - strah od kazne, ne strah od volontiranja u firmi uzimajući u obzir afinitete počinitelja. 

Kazna je odlična prilika za rehabilitaciju i usmjeravanje, a volontiranje zvuči kao nagrada - i kao poticaj svakom sljedećem idiotu koji zna da mu se neće dogodit ništa značajno jer je “samo dijete.”

Absolutely fucking not, ne može - ako znaš poslat prijetnju bombom, makar i onom imaginarnom, to više nije djetinjstvo, a volontirat možeš samo s četkom za wc jer očito imaš afinitet za sranja. 

Slobodno vičite da sam stroga i nerazumna, ali sranje ne treba nagrađivat, pametnije je pustit vodu na vrijeme da što manje zasmrdi okolinu. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva