Srdačan pozdrav, ili kako vole reć na Instagramu: “Hello September

Danas radimo nešto što možda nije uvijek lijepo, ali je uvijek zabavno - tračamo. 

Kako se ono kaže trenutak prije nego što kreneš ogovarat nekog? “Ne želim da ispadne kao da tračam, ali…”

… ali ovo danas zapravo nije ni trač, nego rasprava o životu, tako da nam ne mora bit neugodno. 

Prije par mjeseci - ili par tjedana, tko zna, vrijeme leti i nitko više ne zna što se kad dogodilo - spomenula sam novi film o Snjeguljici koji izlazi 2024. Spomenula sam ga jer u njemu više nema sedam patuljaka, nego sedam magičnih bića jer je to politički korektno i ne želimo uvrijedit ljude s dvarfizmom - a “najbolji” način da to napravimo je da ljudima s dvarfizmom oduzmemo mogućnost da dobiju ulogu u filmu koji u naslovu dopušta da postoje i glume: “Imajući u vidu vaše pravo na jednak tretman, izvolite jedan film manje u kojem možete izgradit karijeru, you are most welcome.” 

Ali to je bilo prije par mjeseci (ili par tjedana), sad imamo novu situaciju sa Snjeguljicom koja je jedna od najgorih (i najzabavnijih) stvari koje se unatrag mjesec dana događaju na internetu. 

Dame i gospodo, upoznajte Rachel Zegler, jednu od trenutno najomraženijih osoba u povijesti osoba. Rachel, pokažite nam kako se NE priča o filmu koji promovirate. 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @blancanievesynanitos

Ako ste pomislili “what in the obnoxious fuck?”, niste jedini - internet je bijesan i viče “cancel”, što  inače nije nešto čega sam veliki fan, ali ovaj put se istinski veselim jer je zasluženo. 

Imamo, dakle, djevojku koja je dobila privilegiju utjelovit Snjeguljicu - i hrpu drugih glumica koje bi bile zahvalne na ulozi, ali ju nisu dobile - a tu privilegiju je iskoristila da s podsmjehom popljuje originalnu priču, kolegu glumca (kojeg “ĆEMO” možda izbacit) i ljubav kao koncept jer je to zvučalo jako cool, progresivno i ostale riječi koje su joj vjerojatno prolazile kroz glavu dok je kopala grob svakoj šansi za buduću karijeru. 

Naravno, ovo je samo komadić njenog izrugivanja priči o Snjeguljici i nelagodnog ponašanja na internetu -  u međuvremenu je isplivala još hrpa izjava iz kojih je vidljivo da mlada dama maltretira i vrijeđa ljude kad god stigne, a kad ju se prozove, izvlači se na feminizam i na “mrzite me jer sam Latina.” 

Ukratko, Rachel Zegler i Vladimir Putin su trenutno najomraženiji ljudi na internetu, s tim da Putin ima puno veću podršku, a mržnja prema novoj Snjeguljici je manje-više jednoglasna. 

I neka je - kad si bahat, bezobrazan, nezahvalan i usput se izruguješ nečijim lijepim uspomenama iz djetinjstva, zaslužio si da te internet kazni. 

Nova Snjeguljica je trenutno toliko omražena da ljudi pričaju da film možda neće ni doć u kina - i da će ga bojkotirat ako dođe - ali to je priča iz budućnosti na koju ne možemo puno utjecat. 

Sad kad ste upoznati s progresivnom Rachel koja si je nagurala stopalo u usta, možemo pričat o dvije stvari koje me neizmjerno iritiraju kad su u pitanju remake varijante velikih klasika. 

Prva je progresivnost koja se javlja tamo gdje treba i tamo gdje ne treba. 

Ako se sjećate ičega o Snjeguljici, vjerojatno se sjećate da je jedna od njenih glavnih fizičkih karakteristika koža koja je bijela kao snijeg. Zato se i zove Snjeguljica - ili ako želite na španjolskom, što vjerojatno ne želite ali bit će vam drago kad čujete: Blancanieves. “Blancanieves y los siete enanitos” - tako je barem bilo prije, a sad više nemamo ni siete enanitos, ni Snjeguljicu čija je koža bijela kao snijeg jer je progresivno dat ulogu latinoamerikanki. 

I sad se od nas očekuje da zadovoljno kimamo glavom i govorimo “bravo, predivno, felicidades” jer je krajnje vrijeme da prestanemo živjet u svijetu u kojem najvažnije uloge dobivaju samo bijelci - i je, ali Snjeguljica nije ni vrijeme, ni mjesto. 

Ne zato što meni smeta veća zastupljenost rasa koje su kroz povijest marginalizirane ne samo u filmu, nego i u svim segmentima društva, nego zašto što, uz dužno poštovanje, NE MOŽE. 

Ako je Snjeguljica bijela kao snijeg, onda je valjda bijela - sve ostalo je progresivno preseravanje, a možda čak i diskriminacija. 

“Let’s cast a Latina to portray Snow White” - let’s nemojmo. 

Crni Batman? Može. James Bond čiji su roditelji Meksikanci? Ok. Crna Mala Sirena? Zašto ne?

Moje djetinjstvo je obilježila bijela Mala Sirena i bila sam presretna što se mogu poistovjetit s njenim likom, a sukladno tome mi je drago da postoji i nova Mala Sirena s kojom se mogu poistovjetit male crnkinje. Jel smijem reć crnkinje? Valjda smijem, vi mi javite ako sam prekršila neki protokol. Crna Mala Sirena mi ne smeta jer ću ja uvijek imat svoju i veseli me da će netko u ovoj novoj vidjet sebe. 

Ali latino-Snjeguljica je malo, kako da kažem, isforsirano. Ispada da ljudi više ne smiju bit bijeli čak ni kad priča to zahtijeva, ne daj Bože da ispadnemo iz progresivnog vagona i zanemarimo postojanje svih ostalih. 

Slobodno recite da sam rasist ako želite, ali nasilna inkluzivnost pod svaku cijenu nije nužno najbolji odabir u svakoj situaciji, a to nam se sve češće gura kao jedino ispravno rješenje. 

Druga stvar koja me iritira puno više od činjenice da ni Snjeguljica više ne smije bit bijela je prezentiranje ljubavi kao nečeg zastarjelog, neprihvatljivog i suprotnog “modernoj ženi.”

Rachel Zegler nije ni blizu prva osoba koja naglašava da je ljubavna priča nešto što treba označit etiketom “nebitno, možemo mi i bolje” - samo je najiritantnija. 

Ako pogledate način na koji se unatrag nekoliko godina promoviraju novi-stari Disney filmovi, perspektiva je uvijek na istom tragu: “Glavna junakinja više ne traži ljubav, nego sebe” - i opet, to je odlično, ali traženje (ili slučajno pronalaženje) ljubavi sve češće dolazi uz negativnu konotaciju, kao da su se žene “opametile” i shvatile da je ljubav glupa, nepotrebna i nazadna. 

Kiera Knightley svojoj kćeri ne dozvoljava da gleda Pepeljugu ili Malu Sirenu jer: “Njihov život se vrti oko muškarca i samo se žele udat.”

Ne dozvoljava joj ni Trnoružicu ni Snjeguljicu jer ih princ ljubi u snu, “without consent” - a kako da ih brate Kiera pita za dopuštenje kad su u induciranoj komi? Ali ajde, to se još može nekako reorganizirat u priči da sve bude “uz pristanak”, iako sumnjam da ljudi koji ljube druge ljude bez dopuštenja to rade jer su tako naučili iz Trnoružice. Ljudi koji nepozvano ljube i diraju druge ljude vjerojatno imaju neke druge uzore. 

Nego, vratimo se na ljubav koja je odjednom glupa, grozna i nebitna stvar koju treba bacit u treći plan jer to više nije moderno. 

Ako se sjećate Male Sirene, onda se valjda sjećate i da je Ariel htjela noge zato da može hodat ljudskim svijetom i plesat. Princ se dogodio kasnije, djevojka je do tad samo htjela doživjet dobar izlazak. 

Snjeguljica ne traži princa nego bježi od obiteljskog nasilja, to što se usput zaljubila je samo dodatak. 

Pepeljuga je samo htjela otić na bal, dobro se zabavit i malo pobjeć od kućanskih poslova - princ je došao slučajno, kao bonus. 

Sve tri su samo htjele uživat u životu, plesat i pronać sebe, a ljubav koja im se usput dogodila je samo dodatna lijepa stvar koja im je obogatila život i nitko u tome nije vidio problem - a onda je odjednom ljubav postala nepoželjna. 

“Snjeguljica više neće htjet pravu ljubav, htjet će bit vođa, yeeeah!” - kako smo krenuli, do 2024. umjesto Snjeguljice možda dobijemo film “Linda Hamilton i sedam Terminatora.”

Nemojte me krivo shvatit, mislim da se pametno odmaknut od narativa da žene samo čekaju da ih muškarac spasi - iako narativ nikad nije bio toliko jednodimenzionalan osim ako ga niste odlučili tako protumačit - ali zašto ne može bit i jedno i drugo? 

Zašto bi morala birat između ljubavi i svega ostalog što želi? 

Zašto žena ne može bit “girlboss” junakinja koja istovremeno sanja o velikoj ljubavi? 

Ako ste normalna osoba, jasno je da jedno ne mora isključivat drugo, ali sve se češće gura ideja da ne možeš bit oboje: “Uklonili smo ljubav iz jednadžbe jer žena može bit puno više” - normalno da može, ali ako žena može imat više dimenzija, zašto su likovi koji bi ih trebali inspirirat sve češće jednodimenzionalni? 

Ili si girlboss, ili si zastarjela verzija žene koja samo želi da ju netko voli, ne možeš paralelno bit oboje - to je ideja kojom se kreatori filmova sve češće ponose i naglašavaju ju kao nešto čemu bi trebalo pljeskat u ritmu progresivnosti. 

“Izbacili smo ljubav, recite nam BRAVO!”

Neću. 

Jednako kao što neću pozdravljat ideju da su žene bespomoćna bića koja “samo čekaju” da ih netko spasi, neću ni pozdravljat drugu krajnost koja kaže da je ljubav demode i nešto čega se praktički treba sramit, barem ako želimo da se na nas gleda kao na moderne žene. 

“U ime progresivnosti, odlučili smo da je ljubav uvijek sekundarna” - ne treba, hvala, možemo multitaskat. 

I još nešto - zašto netko na popisu najvećih želja ne bi smio imat “samo” ljubav? 

“A ne, moderna žena MORA htjet više.”

Ma nemojte. Ne mora. 

To je još jedna ideja koja ponosno divlja svijetom i misli da je jedina ispravna: “Moderna žena MORA htjet i karijeru, i djecu, osim ako ne želi djecu, to je isto ok, ali NE SMIJE bit jedna od onih kojima je dovoljno da imaju samo brak i obitelj.”

Zašto to nekom ne bi bilo dovoljno? 

Meni nije, ja želim i druge stvari, ali ne vidim problem ako netko sreću vidi “samo” u braku i djeci. Ne mislim da su to žene koje treba “popravit” ni izvest na “pravi put” jer tuđi put nema veze sa mnom. 

Ako netko želi bit kućanica i odgajat djecu umjesto da gradi karijeru, kakve to veze ima sa mnom? 

Ako nekog najviše veseli bit u kuhinji i živjet život sličan onome kakav je živjela njegova baka, zašto bi se netko u to miješao? 

Ako se moderna žena ovih dana definira kao netko tko može što god želi, zašto to sve češće dolazi uz klauzulu “ali po našim novim pravilima za točnu, modernu ženu?”

Ako pitate Disney i progresivni girlboss pokret kojem je ljubav sve nepotrebnija, granično nazadna stavka koju je pametnije ne spominjat, moderna žena može sve što želi, pod uvjetom da ne želi “samo” ljubav - u tom slučaju je sve samo još jedna tužna priča o ženi koja zaslužuje sretniji kraj, a nije znala da ga smije imat. 

“I živjeli su sretno do kraja života” - može, samo nemojte da su se zaljubili, to nam je malo zastarjelo i nije baš realno. 

Hoćemo u ime progresivnosti kompletno maknut romansu iz svega i napravit nove, realne verzije najljepših bajki?

Snjeguljica i sedam kredita. 

Ljepotica i postdiplomski.

Mala Sirena d.o.o.

Trnoružica 3D ekstenzije (novi profil). 

Jel smijemo malo uživat u jednostavnim bajkama u kojima ljubav pobjeđuje ili sve mora bit preslika stvarnog svijeta? 

Ispada da je ljubav zastarjeli koncept kojem se sve ponosnije daje otkaz, kao da živimo u svijetu u kojem imamo previše ljubavi i treba nam nešto novo, bolje, snažnije. 

“Ubili smo ljubav, pohvalite nas!”

Neću, ne treba, za te stvari imamo Stephena Kinga. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva