„Pa uvijek ste mi govorili da to ne smijem“, začuđeno je rekla naša kći kada smo joj prije pola godine rekli da je sasvim u redu da se obrani ako je neki dječak napadne riječima ili rukom. I doista, cijelo djetinjstvo joj govorimo da ne reagira nasilno. Uvijek smo joj govorili da je u redu osjetiti bilo što, pa i ljutnju, i da to treba nekako izraziti, ali ne udarcima. I onda paf – odjednom joj kažemo da mama i ja ne smatramo da ima išta loše ako uzvrati neandertalcu u nastajanju kada je on zašlata. 

Malena će sada u šesti razred i realno, već neko vrijeme „malena“ nije realan opis. Postaje djevojka, a to znači da očekujemo da će biti na udaru. Jer je to uobičajeno. Prve cure u mom razredu nadrljale su u petom razredu, tada su počela šlatanja, dobacivanja, primanja za grudi... Dvije cure su bile posebno na udaru, one koje su se prve razvile... I bilo je odvratno... A najodvratnije je što je to bilo „normalno“, odnosno uobičajeno. Svi su smatrali da je to uobičajeno ponašanje za dječake, da je nedužno, da djevojčicama to nije tako strašno... Ali to su idiotarije. Jer jest strašno! Takvo ponašanje nije uobičajeno za dječake, nego za neodgojene neandertalce i nema tu ničeg nedužnog i radi se o napadu. Na nečiji tjelesni pa i psihički integritet. 

I nema tu ničeg sivog. Ne postoji nijedno „ali...“ koje relativizira gnjusnost takvog napada, baš nijedan izgovor nema smisla. „Ali dečki su samo dečki; Ali tako smo mi i u naše vrijeme; Ali samo ju je malo dotaknuo...“ Samo zato što je tradicija napadati i omalovažavati žene, baš nikako ne znači da bismo to trebali i danas tolerirati. I ne govorim sada o tome da se seksizmom i mizoginijom etiketira svaka kritika svakog muškarca prema bilo čemu što napravi neka žena. Ponekad u pozadini toga nije napad na nju zato što je žena ili napad na sve žene, nego obično neslaganje oko nečega. Ne govorim sada o tome... Govorim o području u kojem je baš kristalno jasno gdje je granica, a neželjeni dodiri i seksualne aluzije definitivno spadaju u tu kategoriju.

Ova je tema ponovno aktualizirana zbog prošlotjednog napada na progresivnu američku kongresnicu, pa je #ženeujavnomprostoru odjednom preplavio i naše društvene mreže. Stotine žena podijelile su svjedočanstva u kojima se pokazalo da je i dalje uobičajeno biti izložen seksističkim komentarima, aluzijama na seks ili otvorenim ponudama, prljavim ručetinama i svemu što već spada u taj neandertalski repertoar. 

A sve to počinje u osnovnoj školi kada dječaci prvi put pokažu neandertalsku narav i nema veze što zbunjene djevojke često reagiraju sramežljivo: A daj nemoj... Činjenica da one zbunjeno reagiraju ne znači da je takvo ponašanje dopušteno. I zato mislim da ih trebamo učiti da reagiraju ratnički, odmah tada! Zato smo kćeri rekli da prvo jasno i glasno kaže NE, a ako u neandertalcu prevladaju hormoni i neodgojenost – da ga udari ili gurne! Jer je to jedini način samozaštite. Ne želimo da mu razbije glavu, ali nemamo baš nikakvih problema da se vrlo jasno postavi za sebe i da nadrlja ta prljava ručica!

Od škole ne očekujemo da bude dio rješenja jer se već dosad pokazala nemoćnom u tretiranju bullyja, tako da nam ne preostaje ništa drugo nego da nju osnažimo i vjerujemo da takve napade i omalovažavanje neće doživjeti kao negaciju svoje vrijednosti, nego kao potvrdu neodgojenosti nekih dječaka, a sutra i nekih muškaraca. Jer muceku moj mužjakasti, ako misliš da je normalno šlatati, dobacivati infantilne seksualne aluzije ili otvoreno pitati „s kim se jebeš“ kako su to u ovih nekoliko dana ispričale stotine žena, ti imaš ozbiljan problem. A vjerojatno te nitko nije pozvao na red kada si takve bisere valjao i kao dječak. Zato smatram da je rješenje u drugačijem odgoju dječaka koji moraju znati da to nikako nije u redu, ali i drugačijem odgoju djevojčica koje se moraju znati suprotstaviti. 

Kako bismo bili sigurni da je našoj kćeri sjeo taj naš neobičan savjet, mama joj je ispričala svoju priču iz osnovne škole. Neki ju je mucek zgrabio za guzicu, a ona se instiktivno okrenula i nokautirala ga. Kada je to čula, kći je otvorila oči i usta najšire ikada. Moja je supruga prilično draga osoba, izuzetno rijetko podiže glas, a kamoli da ikoga udara. Ali tada se nije osjećala krivom, ni najmanje. Niti je imala razloga za to. Jer to je samoobrana. Društvo te neće obraniti jer normalizira takvo ponašanje, dakle, moraš sama. 
I zato se mi kao roditelji moramo angažirati. Svi koji imate dječake, vaši sinovi prvo moraju vidjeti očeve koji se zrelo ponašaju, a onda im zajedno trebate objasniti da nema baš nijedne jedine situacije kada bi takvi verbalni ili fizički ispadi bili opravdani. Nijedne!
A mi koji imamo djevojčice, zapravo trebamo odgajati ratnice. Jer će im trebati, iako se nadam da im neće trebati tijekom čitavog života. Ali neko vrijeme će im definitivno trebati takav ratnički impuls. Društvo još nije dovoljno zrelo za elimiranje takvog neandertalstva pa ima situacija kada će se morati same obraniti. I zato smo joj dali zeleno svjetlo jer se mora moći obraniti bez ikakve griženje savjesti i bez da internalizira njihovo ponižavajuće ponašanje. Sretno nam svima bilo! 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva