Whoooo are you? Who, who? Who, who?

Toliko puno pitanja, toliko malo vremena - jedno od prvih je TKO je odlučio da Baby Lasagna nije u top 24 prijavljenih na ovogodišnjoj Dori? Potpuno je nebitno tko vam je od ostalih izvođača inače drag ili nije i je li vam Baby Lasagna najdraži izbor, ali nešto smrdi kod ove ribe koja će, čini se, i dalje zadržat glavu. Znam, topla voda.

Drugo pitanje nije samo pitanje, nego ozbiljan prijedlog - možemo li Zsa Zsi dat Porin (ili Ponos Hrvatske ili neki drugi kipić) za izniman doprinos Dori 2024.? Nije mi nešto pretjerano drago što je odustala, našlo bi se na popisu izvođača puno drugih kojima bi bilo pametnije da su to napravili umjesto nje, ali hvala joj svejedno jer smo svi napokon uspjeli osjetit miris ribe koju sam maloprije spomenula. 

Tko zna za koga smo sve ostali zakinuti svih prethodnih godina - možda smo umjesto Lahora, odnosno Celebrate, odnosno Celibate mogli imati nešto barem malo bolje. Doduše, onda ne bi imali Celebrate-Celibate, ne bi imali ni “Idi, leđa mi okreni” s uključenom najboljom koreografijom svih vremena, ali kad već Baby Lasagna pjeva o odlasku iz zemlje zbog raznih neprilika, čovjek se ne može ne zapitat koliko je perspektivnih izvođača odustalo od snova dok smo mi bili zaposleni zgražanjem zbog onog što nam je ponuđeno. 

Treće pitanje je zašto gotovo svi zvuče kao da ne znaju pjevat? Moja ideja je, a vi se slobodno nemojte složit, da odgovor prvenstveno leži u činjenici da se ne čuju. Dobar monitoring ti olakšava da se korigiraš čak i kad zajebeš putem, loš monitoring grešku pretvara u meme.

Možda ja živim u nekom romantičnom svijetu u kojem tražim razlog za opravdanje čak i kad ga naoko (i na uho) nema, ali znam kako inače pjeva Lana Mandarić - i volim kako to radi - i znam da onaj zvuk tjeranja mačaka u veljači ne može bit samo njen grijeh, njen preveliki grijeh. 

Četvrto pitanje - zašto svi zvuče tako suho, odnosno đe je reverb? Eugenove tišine bi bile moćnije uz malo jeke, Marcelin Gasoline također (za nju sam glasala jer ju volim i htjela sam da to osjeti, iako sam zapravo navijala za Lasagnu), a to su sve stvari koje se mogu podesit u svrhu boljeg zvuka. 

Moja prijateljica koja će ostat anonimna ima odgovor koji sigurno nije najtočniji, ali je zabavan: “Možda tonac ne radi nedjeljom.” Doduše, u nedjelju je bilo bolje nego u četvrtak i petak, ali opet je bilo, da se poslužim stručnim izrazom - nja.

Peto pitanje opet nije pitanje, nego poziv: “Moli se Boris Štok da se javi na blagajnu pozornica.”

Ne znam tko je kriv za “tehnički problem” i minutu šutnje na javnoj televiziji, on vjerojatno nije (a možda i je, nesam školovala), ali znam da je Duško Ćurlić herojski odradio posao - i opet, sasvim je svejedno je li vam Duško inače drag ili nije, ali treba imat na umu da bi se mnogi u njegovim cipelama raspali na pozornici.

Tko god bio krivac, ovo je nešto što definitivno ne zaslužujemo kao obveznici uplatnica koje dobivamo.

Više me nitko nikad neće zvat na HRT, to vam je jasno, ali ne mogu bit nježna i govorit “super je bilo”, kao da smo gledali dječju priredbu na kojoj nam nastupa nećak pa nam je sve baš krasno. 

Šesto pitanje - i zadnje u seriji - jeste vidjeli čistačice na kraju emisije? Nakon odjavne špice, na nekoliko sekundi smo vidjeli prazan studio, HRT logo i dvije žene koje peru pod od svih nevolja koje su se dogodile tijekom večeri. Ako je to bilo namjerno, onda je briljantno - ali kolike su šanse da je bilo planirano? 

O fori s jajima ne moramo jer nam se daleko spustit na tu razinu, ali čini se da ju je publika poprilično jasno “nagradila.”

Ukratko - 590 riječi kasnije - umjesto kvalitetnog glazbenog natjecanja, dobili smo Trg žrtava Dore 2024. na kojem su si mnogi amputirali barem dio ugleda, u većini slučajeva bez potrebe.

Ali usput smo ispekli odlične lazanje i možda imamo priliku ispast moderna država - barem u očima Eurosonga, što nikako nije za bacit. Ili, ako ste team Lovren, imamo priliku promovirat demonizam. 

Kažu ljudi kojima se ne sviđa pobjednička pjesma da se glazba ne gleda, nego sluša i da je ovo samo nekoordinirano deranje koje nema veze s pjevanjem - i nisu nužno sasvim u krivu, barem kad je u pitanju pjevanje, ali koordinacija je tu i vrlo je britka, pametna i društveno angažirana. 

Imamo predivnog (ne morate se složit), slatkog (opet ne morate) i emotivnog dečka (barem se malo složite) koji ne samo da pjeva (ili urla, kako vam je drago) o iseljavanju iz države u kojoj nema perspektivu, nego je to uspio upakirat u zabavan tekst koji, između ostalog, ima jedan od najsimpatičnijih stihova ikad ponuđenih na Dori: “Meow cat, please meow back.” I sve je podebljano scenskim nastupom koji vama možda nije po ukusu, ali ukusi su tu da budu različiti - ovo barem nije cringefest koji cijeli nastup bazira na skidanju suknje koja otkriva kraću suknju (groundbreaking, rekla bi Meryl Streep) i “vjetru” iz ventilatora.

I znam da bi u teoriji bilo idealno da uz to ima vanzemaljske vokalne sposobnosti ali, bit ću iskrena i vjerojatno neshvaćena, mene kao gledatelja već dugo apsolutno boli briga za GRANDIOZNE vokale - drago mi ih je čut, svaka čast i veoma bravo, ali ako je pjesma dosadna, draže mi je da nas predstavlja netko zabavniji, netko s emocijom, netko tko ne rastura frlje, falsete i beltove, ali ima u sebi malo Rammsteina (i pjesme Dicke Titten).  

Ako se ne slažete sa mnom, to je sasvim ok - nit ću ja vama puštat glazbu na svadbi, nit ćete vi meni, dakle dopušteno je da se razilazimo u mišljenju - ali da vam netko ponudi izbor da za milijun eura da bez guglanja otpjevate refren pjesme My friend ili Rim Tim Tagi Dim, vjerojatno ćete pitat što je My friend?

Da vam netko za iste novce ponudi izbor između Rim Tim Tagi Dim i Marije Magdalene, to bi već bila druga priča, ali upravo to je ono o čemu pričam. Vokal uvijek dobro dođe, ali za pjesmu koju ćemo dugo pamtit (i koja će nas razveselit na šanku) se mora poklopit nekoliko stvari, a jedna od ključnih je karizma. Doris Dragović ima oboje, Baby Lasagna načelno ima samo ovo drugo, ali to je opet dovoljno - ako nema vokala, neka barem ima karizme. 

Je li to nužno fer? Možda nije u kontekstu slavljenja vokalnih sposobnosti, ali pjesme koje volimo nisu samo vokal, nego zbroj raznih faktora - da su pjesme samo i isključivo vokal, Taylor Swift bi prevrtala burgere u Nashvilleu (što bi neke sigurno veselilo, ali dovoljno je da ju samo ne slušate ako vam ne paše), Rihanna bi i dalje živjela na Barbadosu, Bob Dylan ne bi bio Nobelovac, Bruce Springsteen ne bi bio The Boss, a ne bi bilo ni Toola, ni System of a Down, ni Proclaimersa, ni Arsena, ni barem polovice Backstreet Boysa… ni Senne M, a tko bi to htio? 

Za slučaj da mislite da sam upravo popljuvala Dylana i Bossa - nisam, to bi bilo čudovišno, samo kažem da nemaju nevjerojatne, neporecive vokalne sposobnosti koje se zazivaju i spominju kao “must” da bi pjesma bila dobra i dostojna slušanja. Dylan i Boss nisu nezamjenjivi zato što su najbolji pjevači koje je svijet ikad vidio, nego zato što su posebni i istovremeno nas diraju u nekoliko ključnih točaka - i mnogi će im uvijek dat prednost pred vokalima Mariah Carey ili Whitney Houston, što je možda “netočno” kad pričamo isključivo o školskoj kvaliteti pjevanja, ali kog briga?

Za slučaj (no.2) da mislite da sam upravo izjednačila Baby Lasagnu s Bobom Dylanom i Bruceom Springsteenom, opet nisam - samo pokušavam reć da “ja pjevam najbolje na svijetu” ne mora značit ništa ako se ne poklopi hrpa ostalih faktora.

To što Baby Lasagna nikad neće moć otvorit školu pjevanja je meni kao gledatelju (i slušatelju) sekundarno i nešto što mu nemam potrebu zamjerat; barem je svjež, neopterećen i zabavan - i sigurno mnogima neprihvatljiv po pitanju osobnog ukusa, ali to i je čar Dore. Nekad će nas na Eurosongu predstavljat netko za kog navijamo, nekad netko kog se sramimo, a nekad ćemo reć “da je barem ovu pjesmu otpjevao Kedžo, to bi onda bilo to.” I svatko kome se pjesma ne sviđa je sasvim u pravu - dok god ima na umu da to ne znači da se pjesma ne smije sviđat nekom drugom. 

Prije nego što odjavim ovaj izljev naizgled nabacanih ideja, ostavit ću vas s jednom koja bi, po mojem neobvezujućem mišljenju, mogla promijeniti tijek i izgled svih budućih Dora. 

Ideja je glupa, naravno, ali nimalo gluplja od “ajmo stavit Baby Lasagnu kao rezervu” - kad već imamo Doru na kojoj svakih nekoliko minuta moramo pitat “tko je to”, “što je to” i “zašto je to”, zašto ne bismo napravili jednu malo drugačiju verziju izbora pjesme za Euroviziju?

Umjesto pjevača, na njoj bi se natjecalo 12 običnih ljudi koji bi dobili poziv kao što ga u Americi dobivaju za porotu - nema veze koliko dobro ili loše pjevaš i nema neću, moraš doć i otpjevat pjesmu koju je napisao netko od naših kantautora.

Našla bi se tako na Dori kvartovska blagajnica koja ima sluha, ali inače pjeva samo pod tušem, bauštelac koji je neotkriveni talent za operu, stroga teta iz referade koja se teže sastaje s tonovima nego s ljubaznim ponašanjem, možda čak i neki radosni čelnik DORH-a… bilo bi dinamično, grozno i sasvim sigurno prepuno tehničkih problema, ali bilo bi zabavno i jako gledano. 

Tvoje lice zvuči nepoznato - izbor pjesme za Euroviziju. Voditelji - Mirko Fodor i Vlatka Pokos. Žiri - isključivo publika. 

Možda bi bilo negledljivo i neslušljivo, ali to smo ionako već dobro izvježbali.

Srdačan pozdrav i sretne lazanje svima koji slave - ili demonizam, što god vam se bolje uklapa.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva