Srdačan pozdrav iz prekrasnog, suncem okupanog Zadra!

Nakon karantene i generalnog nemira u svijetu, lijepo je na trenutak leći na pijesak i uživati u netaknutoj, ljekovitoj prirodi. 

Tako je, gospođo Vlasta, ovo nije Zadar, ali ako Hloverka može stavit Mozambik umjesto Makarske i ako Milan može stavit novu fontanu umjesto novih fasada, svi možemo sve. 

To i je najveće bogatstvo i ljepota Hrvatske - ono što bi drugdje bilo nemoguće, kod nas ne samo da je moguće, nego se i financira iz proračuna.

I ljudi, naravno - najveće bogatstvo Hrvatske su ljudi. 

Doduše, ponekad se čini da su ti ljudi koji su naše najveće bogatstvo već odavno napustili lijepu našu (Afriku) i da je ostao samo škart.

Čini se, kažem, znam da nije tako, ali škart je često glasniji od normalne populacije pa se čovjek lako zabuni. 

Ne govorim o Zdravku koji ovih dana slavi drugu godišnjicu izbjeglištva iz Hrvatske - govorim o ovoj dvojici:

Napisano s fejk profila, jasno - hrvatska muda su, barem na internetu, često najveća kad su bezimena.

Jel možete zamislit da su ova dvojica jednom bili male, slatke bebe čijim je roditeljima netko govorio “čestitam”?

Na stranu to je li vam Hloverka najdraža ili najmanje draga osoba na svijetu - poznajete li nekoga tko bi ikad napisao ovako nešto?

Vjerojatno ćete reć da ne.

Vjerojatno ćete reć da poznajete samo normalne ljude koji bi Hloverki poželjeli nešto manje nakaradno, tipa otkaz i neupečatljivu penziju - i vjerojatno ćete bit u krivu.

Sigurno znate barem jednu osobu koja šalje rak-čestitke i želje i pozdrave o paralizi, ali moguće je da ne znate da ju znate.

Moguće je da znate i ljude koji na internetu prijete ubojstvom.

Moguće je i da žive s vama.

Moguće je da to saznate tek kad vam na vrata pokuca policija.

Meni je pokucala prije 7 godina.

Bila je subota prijepodne kad se na mojim vratima pojavio dvojac u plavim uniformama - ja sam bila u svojoj sobi i glumila da učim za ispit, a otvorila im je moja mama.

“Jel Andrea doma?”, pitali su dok su polako ulazili u hodnik stana: “Došli smo zbog prijetnji.”

Mjesec dana ranije, kolegica s posla je čitala moju kolumnu i skrenula mi pozornost na jedan komentar ispod nje - jedan od, kako se kasnije ispostavilo, dvadesetak.

Autor se (naravno) skrivao iza generičkog, lažnog korisničkog imena, a od dvadesetak komentara koje je ostavio ispod mojih tekstova - o stvarima zbog kojih se nitko normalan ne bi uzbuđivao -  svaki je išao otprilike ovako:

“Doći ću u Zagreb, pronaći ću te, zavezat, objesit naglavačke za drvo i polako oguliti kao jabuku.”

Nekad bi ubacio i skalpel u priču, nekad bi navodio vozni red autobusa kojim planira doći, nekad lokaciju mojeg radnog mjesta.

Topla ljudska priča o vrlo učinkovitom, trajnom pilingu tijela.

Nakon konzultacija s nadređenima, komentare smo prijavili policiji. 

Nekima će to možda zvučat glupo, neki će reć da smo pretjerali i da smo sve trebali ignorirat, što je sasvim ok - kad vama netko kontinuirano i detaljno opisuje kako će vas ubit, slobodno ne morate reagirat, ali mi jesmo.

Priča ima sretan kraj - balavca koji je to pisao je posjetila policija i nakon kratkog razgovora s njegovim roditeljima, ostao je bez pristupa internetu. Što je uvijek zajebano, ali kad je tijekom zime, a ti živiš u malom obalnom gradu, onda može bit i novi krug pakla.

Pretpostavljam da su roditelji bili u šoku kad su čuli da njihov mali anđeo radi zločeste stvari na internetu, sigurna sam da ga nisu tako učili.

Možda i jesu, nikad ne znaš - i ova dvojica rak-čestitara će jednom bit nečiji roditelji, ako već nisu.

Ali ljepše je pretpostavit da su ga učili drugačije i da je svijet jednostavno pun roditelja koji nažalost ne znaju što im djeca rade na internetu.

“Kako je moguće da ne znaš što ti dijete radi na internetu?” - sigurna sam da će mnogi pitat nešto u ovom smjeru.

“Samo loši roditelji ne znaju.”

To je često i moja prva pretpostavka - ako su dobri roditelji, nema šanse da ne znaju.

Moraju znat. 

Ja ću uvijek znat što mi dijete radi. 

UVIJEK.

Em ću uvijek znat što radi, em će radit samo ono što sam ga JA naučila, a naučit ću ga da ne bude idiot na internetu (ni u stvarnom svijetu).

Vjerujem da hrpa ljudi misli isto za svoju djecu - postojeću ili nepostojeću. 

Ali što ako se stvari ipak poslože drugačije?

Čak i ako sve napraviš kako treba, uvijek postoji šansa da ti se dijete upljesnjivi putem.

Možda upadne u loše društvo u školi. 

Možda je škorpion po horoskopu. Ili blizanac.

Možda ga ugrize Ivan Pernar - štajaznam, otkad je krenula 2020., očito je da se može dogodit svašta što podsjeća na LSD.

Što ako se stvari poslože na način da mislim da doma imam malog anđela, a zapravo imam nešto sasvim drugo?

“Nemoguće” - sigurna sam da bi rekle mnoge majke.

Što biste napravili da vam netko pokaže da je itekako moguće?

Ovo nije retoričko pitanje, pitam ozbiljno. 

Što biste napravili da otkrijete da dijete koje ste odgajali na najbolji mogući način ima drugu, ružniju stranu za koju niste imali pojma? 

I još važnije - biste li htjeli da vam to netko javi?

Ne policija, naravno, to su već ozbiljniji poremećaji, ali biste li htjeli da vam netko javi da vam je vidio dijete kako maltretira nekog? Bi li vam bilo drago da vam netko prijavi da vam se dijete neprimjereno ponaša na Instagramu? 

Ja jesam, prije 2 tjedna. Tužila sam jednu curicu mami jer sam imala osjećaj da moram.

Opet je bila subota ujutro, sjedila sam u krevetu i gubila vrijeme na Instagramu kao svaka normalna osoba koja pokušava odgodit pospremanje stana, kad se ispod jedne moje objave pojavilo ovo:

Cenzurirala sam da vam bude ljepše nego što je bilo meni. 

Ništa spektakularno, strašno ni neviđeno za internet (nažalost), u usporedbi s drugim stvarima na koje se nailazi u svijetu online komunikacije je praktički benigno (opet nažalost), ali za oko mi je zapela profilna slika na kojoj je bila curica od nekih 12 godina.

“Šta bi ti mama rekla da vidi da se ovako ponašaš?” - uvijek u sebi postavim ovo (retoričko) pitanje kad naletim na ovakve tužne, beskorisne komentare (bilo da je dijete ili osoba od 40 godina), a otprilike sekundu kasnije uklonim i komentar i autora jer ne želim da mi netko kontaminira prostor svojim neriješenim problemima. 

Ovaj put sam odlučila da stvari ne moraju bit retoričkog karaktera. 

Ušla sam u profil slatke, simpatične curice i vrlo brzo pronašla sliku s obiteljskog izleta na kojoj je s mamom i dvije sestre.

“Ovo mora bit užasna mama kad joj se dijete ovako ponaša”- pomislila sam, “nema šanse da ne zna, mora znat.”

Svejedno sam joj se odlučila javit.

Nježno i s isprikom što ju smetam, uz dodatak da su i mojoj mami javljali kad sam bila zločesta - nisam htjela da joj bude neugodnije nego što mora bit. 

Čim sam poslala poruku, požalila sam.

Subota ujutro je, vikend miriše na isključenu budilicu i palačinke koje peče netko u zgradi, a ja sam odlučila bit Nick Praskaton za proste djevojčice. 

ČEMU?

Koja je poanta?

U najboljem slučaju žena samo neće vidjet poruku, a ako ju vidi, vjerojatno će se izderat na mene onako kako se roditelji često izderu na ljude koji im se (nepozvani) miješaju u djecu.

Vjerojatno će mi napisat da sam glupača, da se vidi da nisam majka i ostale stvari koje ljudima prvo padnu na pamet kad im netko bez djece komentira djecu.

Možda ni napiše da mi je mala dobro rekla.

Možda mi napiše i da sam jadna jer se bavim glupostima koje nisu moj posao dok normalni ljudi peku palačinke - sigurna sam da će mi neki to napisat danas, nakon što pročitaju ovo.

“Kako te nije sram tužit jadno dijete?”

Bilo me sram.

Em strah da će me njena mama napast jer se miješam, em sram što se miješam umjesto da miješam mlijeko, jaja i brašno. 

Bilo me sram prvih par minuta, ali onda su mi pale na pamet neke druge stvari. 

Prvo, ni moja mama nije znala kad sam ja bila zločesta, a nije bila loš roditelj. I bilo joj je drago svaki put kad su joj javili da sam na putu prema gnjilosti. Moguće je da je ovo potpuno drugačija mama, ona koja ne dopušta da joj itko išta kaže o njenom djetetu, ali moguće je i da je normalna.  

Drugo, možda sam ja prva osoba kojoj je ova curica ikad uputila ovako nešto, ali vjerojatno nisam.

Ako jedno dijete koristi ovakvu komunikaciju tamo gdje ju svi mogu vidjet, znači da ju vjerojatno već dugo smatra normalnom. 

Tko zna kakvi se tek festivali uvreda skrivaju u inboxima i grupnim porukama, tamo gdje ih nitko ne vidi.

Tamo gdje se mogu gomilat u tajnosti.

Već odavno znamo da postoje Whatsapp grupe tipa “Marina iz 6.C je kurva” u kojima se osnovnoškolci iživljavaju na kolegama iz razreda - neki jer su iz loših domova, neki jer su tako naučili na odmoru.

I u mojoj školi se na odmoru događalo svašta ružno, postojale su grupice “boljih” koje bi uvijek imale nekog na piku, ali danas su te grupice na puno sofisticiranijim platformama.

Instagram ti dozvoljava da pošalješ fotku koja samo nestane, što znači da Marini svatko tko želi može poslat želje i pozdrave da je predebela, premršava, prebosanka, prezubata, presiromašna i prenepotrebna da bi nastavila živjet.

“Marina je kurva” je prije bio samo natpis na klupi koji možeš obrisat gumicom - danas “Marina je kurva” može izgledat kao ozbiljna digitalna kampanja ako se netko želi potrudit.

A uvijek postoji netko tko se želi potrudit. 

I sigurna sam da rijetko koji roditelj uopće može zamislit da mu se dijete bavi takvim stvarima.

Sigurna sam da mnogima ni ne padne na pamet jer svi volimo živjet u slatkom pudingu zvanom “moje dijete ne bi nikad” - ni mojoj mami nije palo na pamet da ja u svojoj školi rušim rekorde markiranja… dok joj nisu javili.

A onda su joj javili.

I užasno se naljutila - na mene.

Onima koji su me tužili se zahvalila. 

Naravno, to što je moja mama bila zahvalna što su joj javili da markiram ništa ne znači - čak je i u “moje vrijeme” bilo roditelja koji su prijetili razrednicima i tražili opravdane sate i nezaslužene ocjene jer je njihovo dijete nepogrešivo.

Danas su stvari puno, puno gore - roditelji su često toliko zavedeni idejom da su im djeca savršena da agresivno odbijaju bilo kakvu insinuaciju da možda nisu. 

Zato imamo mame koje urlaju na razrednice jer je Mia dobila 4 a ZASLUŽUJE 5. 

I profesore koji se boje učenika. 

“Moje dijete je najbolje čak i kad ne valja jer je moje.” 

Pola sata nakon poslane poruke, zgrada je i dalje mirisala na palačinke, a ja sam si živčano čestitala što sam si miješanjem u tuđa posla posolila jutro.

Čekala sam da me gospođa izvrijeđa pa da sve bude gotovo.

Javila se nakon 42 minute.

Pretpostavila sam da je ona kad se na inboxu zacrvenila nepročitana poruka, ali bilo me strah otvorit i pogledat. 

Ne da mi se to, želim palačinke i mir. 

Ali u sranjima koja zakuhaš je najbolje zaplivat dok su još topla - evo, više vam se ne jedu palačinke iako sam ih spomenula 6 puta - idem otvorit i pročitat na koja mjesta me sve šalje.

Nije vikala, naletila sam na normalnu mamu. 

“Hvala vam puno” - kaže, “čut će me.”

Ispričala se sto puta, govorila da joj je strašno neugodno, ja sam ju tješila da joj ne treba bit, da su i mojoj mami javljali da sam zločesta i da mi je danas drago zbog toga. 

Ispričavala sam se i ja njoj jer sam joj pokvarila dan. 

I njenoj curici, jbg.

I meni su pokvarili dan svaki put kad su me tužili mami, ali sva sreća da jesu jer su me dugoročno popravili.

Možda sam prva osoba ikad kojoj je mala napisala nešto ovog tipa, možda nisam.

Možda sam zadnja.

Možda sam prva koja ju je tužila mami. 

Možda sam i jednoj i drugoj pokvarila dan, ali možda sam ga i popravila nekoj Marini iz 6.C.

I dalje mi je malo bed što sam bila tužibaba i Nick Praskaton za proste djevojčice, ali imam osjećaj da bi mi, da je moje dijete u pitanju, bilo drago da mi netko prijavi ovakve stvari.

A vama?

Ili mislite da je miješanje u tuđu djecu uvijek u kategoriji “bolje ne”?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva