Društvena pozicija žena drastično se promijenila u posljednjih 100 godina. Na svu sreću! Jer prije samo 100 godina žene su se smatrale inferiornima u svakom mogućem pogledu. Osim u kuhanju i brizi za djecu. Nisu imale pravo glasa, smatrane su manje inteligentnima, nisu mogle dobiti ni djecu u slučaju razvoda jer su im prava bila manja od makovog zrna. I to trulog zrna. 

Iako još uvijek nismo ravnopravni, promjene su ogromne, a s promjenama je došao i problem identiteta. Prije je bilo vrlo jasno definirano kakva žena mora biti, kako se mora ponašati, što je prikladno za ženu u određenim godinama i određenog statusa… Žene su tu slobodu samodefiniranja doživjele i kao blagoslov i kao prokletstvo. Neke su bile presretne jer su konačno oslobođene okova tradicije, a nekima je ta tradicija davala sigurnost, okvir za kreiranje identiteta, lakše im je bilo odrediti kakve trebaju biti i kako se ponašati. 

U apsolutno istom rascjepu nalaze se današnji muškarci! 

Naša stara uloga mačo zaštitnika je većim dijelom nepotrebna jer su društva uređena i relativno sigurna. Više nas ne napadaju bijesne zvijeri i bijesna plemena pa zaštitnički impuls, ali i taj bijes u sebi moramo mudrije kanalizirati.

Više nismo ni ti koji donose pare dok se žene brinu za djecu i dom.

Nepokazivanje emocija sve se manje smatra snagom, a sve više emocionalnom invalidnošću jer nam onemogućava istinsku povezanost s drugima.

Potreba za dominacijom prolazi kod sve manjeg broja žena jer one ne žele biti inferiorne. Pun im je k… toga! Kufer, mislio sam na kufer.

I zato se u posljednjih 4, 5 godina pojavio pojam toskična muškost. Označava mentalni sklop i razna ponašanja koja su bila sasvim prikladna za pećinsko vrijeme, ali ne funkcioniraju u 2021. godini. To su oni “pravi” muškarci koji znaju tko nosi hlače u kući. To su muškarci koji ne pokazuju emocije, a svako pokazivanje slabosti smatraju kancerogenim. Oni ne smiju reći da nešto ne mogu i ne znaju. Pogotovo o seksu. O tome sve znaju i uvijek su za. Jer su takvi “pravi” muškarci. Oni nisu “pičkice” koje slušaju svoju djecu o njihovim problemima. Svako pokazivanje emocije im je odbojno. Eventualno kada pobijedi repka, onda su luuuudiiiiii!!! To su muškarci koji znaju koja je ženska uloga u kući i društvu, a koja muška, bez obzira na kompetentnost. Ne samo da su seksisti, nego se i ponose time. I urnebesno su kompetitivni. Nije im važno da su dobri, nego samo da su bolji od nekoga. 

Ja nisam takav muškarac. Na moju veliku radost. Ali i na radost moje žene i na radost moje kćeri. Uživam u ravnopravnosti, a obiteljske smo dužnosti raspodijelili po vještinama, a ne spolu. Angažiran sam tata jer smatram da odgoj nije nešto što rade mame, a mi eventualno pomažemo. Plačem kada mi je teško i ne smatram da me to čini manjim muškarcem niti slabijim čovjekom. Karijera mi nije uvijek na prvom mjestu i moja karijera nije važnija od suprugine. I ne moram biti bolji od tebe. Ali mi je važno da sam bolji od jučerašnjeg sebe.

Naravno, neki me zbog toga ne smatraju pravim muškarcem. Jedna od njih vlasnica je ovog komentara na prošlotjednom postu o ravnopravnoj podjeli kućanskih poslova.

Za nju bih ipak trebao postati malo više muško i to mi dobronamjerno savjetuje ☺
I naravno da nije jedina i sasvim je u redu da ne zadovoljavam njezine standarde. Jer ih ni ne želim zadovoljiti. Ne želim biti homo pećinoidus, što mi zvuči preciznije od toksične muškosti.

Ne želim biti pravi muškarac po pećinskim standardima. 

Pravi pećinoid neće priznati da je u krivu. Ikada. Zamislite kako je samo prekrasno živjeti s takvom osobom… 

Jednog sam takvog sreo i ove subote. Šetao sam sa ženom i prijateljima i čuo da je nešto prokomentirala. Bio sam ispred pa nisam vidio situaciju, ali prigovarala je pećinoidu koji je bacio neki smotani papir na Ilicu. Kada sam čuo njezin ton krenuo sam prema njima, a on je potom onako frajerski šutnuo taj papir. Jer jadan ne smije priznati da je pogriješio. Njegovom je egu to potpuno neprihvatljivo i onda mora ispasti frajerčić za svoju infantilnu družinu kojima je baš frajerski ostaviti smeće po Ilici. Baš su se usrećili jedni s drugima. 

Za pravog pećinoidnog muškića samo su agresija i ljutnja poželjne emocije. Jer tada je “pravi” muškarac. On smije biti agresivan, ali ne smije biti ranjiv. Ne smije biti čovjek.

Takav će pećinoidni muškarac smatrati da je seksizam njegova bogomdana priroda. 

Sve to označava toksična muškost, a očito je zašto mi je pećinoidnost precizniji termin. I toliko mi je drago što nisam “pravi” muškarac. Jer je njihovo pravo mjesto u pećini. A u njih ne zalaze ljudi koje cijenim!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva