Postoji mogućnost da će ovo biti najkraća kolumna koju sam ikada napisao. Jer je sve jasno. Kristalno. Tučnjava i bilo kakvo nasilje, verbalno ili fizičko, nema nikakve veze s ljubavlju. Ali nikakve.

Barem ne s ljubavlju jedne osobe prema drugoj. Možda ima veze s ljubavlju prema krkanluku. Možda ima i veze s patološkom „ljubavlju“ prema svojoj nepogrešivosti ili ponižavanju druge osobe. Možda ima veze s ljubavlju prema nesigurnosti koju privremeno umanjiš tako da umanjiš nekoga drugoga. Nasilje među partnerima može imati veze s bezbroj „ljubavi“, ali ne, nikada i nikako ne može biti izraz bilo kakve natruhe stvarne ljubavi prema bilo kome. Nikako. Nikada! I nema tu nikakvog „ali...“

A kako je onda došlo do toga da ta dijabolička tvrdnja uđe na vrata popularne kulture?

Pa sve kreće u vrtiću kada smotani dječaci ne znaju drugačije privući pažnju djevojčica. Budimo realni, oni nemaju mnogo poteza u arsenalu. Verbalno i emocionalno obično nisu na razini svojih vršnjakinja, najčešće ih nitko nije učio tim finijim društvenim vještinama pa im preostaje samo nezgrapno i neprimjereno gurkanje i sl., a postoji mogućnost da su i u okolini vidjeli da se komunicira nasiljem i maltretiranjem, pa je logično da se tako ponašaju smotani četverogodišnjaci. Ni tada nije prihvatljivo i treba reagirati jer ne želimo da se u njihovoj glavici normalizira takvo ponašanje, ali razumljivo je. Ponovit ću, iako se može razumjeti zašto tako reagiraju smotani dječaci, ne znači da ne treba reagirati na to jer ne želimo normalizirati takvo ponašanje. Npr., ako se vodeći političari ponašaju kao infantilni i samoopsjednuti pijetlići koji vrijeđaju neistomišljenike, u našoj se društvenoj svijesti normalizira vrijeđanje. Svakoga. Prema svakome. Svako toksično ponašanje koje se tolerira postaje sve normalnije i normalnije. Naviknemo se na to. Spuštamo kriterije. Čak i kada ne bismo trebali.

I zato tu tvrdnju „Tko se tuči taj se voli“ treba izbrisati iz roditeljskog i vrtićkog govora. Bezumna je i štetna. 

Tema je opet u žiži javnosti zbog suđenja Amber Heard i Johnnyja Deppa. Neću ulaziti u analizu njihovog odnosa jer:

a) Ne znam dovoljno o njima pa bi bilo neozbiljno

b) Imam dovoljno za počistiti ispred svog dvorišta

c) Previše je ljudi u njihovom dvorištu, a ja ne volim gužvu.

Ali zato možemo iskoristiti njihovu situaciju da porazgovoramo o problemu kao takvom. O tome kako su nam se pomiješali lončići u vezi nasilja u ljubavnim vezama.

Jedan od problema jest što smo navikli sve intenzivne emocije nazivati ljubavlju.

„On je patološki ljubomoran.

Ma to je zato što mu je jako stalo.“

Ne, ljudi moji, to je zato što je kronično nesiguran. Patološka ljubomora nije znak da je nekome stvarno stalo do druge osobe, nego da je nesigurna. U sebe ili u odnos ili često – oboje. Nemojte ljubomori gledati kroz prste jer postoji mogućnost da ćete svijet promatrati kroz svoje prste.

„On ili ona vrijeđaju partnera tijekom svađe.

Ma to je samo u žaru borbe, ne misle oni to.“

Vrijeđanje ne treba realtivizirati. Muškarca prema ženi ili žene prema muškarcu. Opet ćemo reći da možemo razumjeti zašto se događa, ali ne možemo i ne smijemo opravdavati. Vrijeđanje boli, ponižava i ostaje u našem odnosu dugo, dugo vremena nakon što se izgovori. I kao prvo, ako se u odnosu stalno borite jedno protiv drugoga, umjesto da se jedno s drugim borite protiv nerazumijevanja i svih problema koje imate, možda biste trebali razmisliti zašto ste se osudili na življenje u ratnoj zoni. 

Točno je da ponekad kažemo ono što zapravo ne mislimo i može se to dogoditi u žaru borbe, ali opet to ne znači da je prihvatljivo i da treba tolerirati i da ne ostavlja posljedice te da iskrena isprika i analiza ne moraju odmah uslijediti.

„Malo ju je udario, nije bilo strašno/Ma ona je žena, kako žena može povrijediti muškarca?”

Nema malog udarca. Nema udarca koji ne boli. Nema udarca koji ne govori da nešto ozbiljno ne štima. Ali ne sa žrtvom kako to obično tvrdi nasilnik. Nego s infantilnim nasilnikom koji je izmislio razlog zašto je opravdano udariti partnera. I da, i žene mogu biti zlostavljači. Događa se mnogo rijeđe, ali događa se.

Hm... Izgleda da nije ispala kratka kolumna. Ali ne zato što nije kristalno jasno koliko je verbalno i/ili fizičko nasilje neprihvatljivo. Nego zato što smo ga toliko normalizirali i navikli se na njega da smišljamo sve moguće izgovore, pa čak i one bestidne. Dosta je!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva