Jeste li za jedan tekst koji je mogao bit kraći, ali nije jer ja nekontrolirano meljem? Odlično. Ili doviđenja ako vam se ne da, uopće vas ne osuđujem. 

“Što si ne pronađe pošteni posao?” - sigurno ste barem jednom ovo čuli ili pročitali na internetu, vjerojatno kad se spominje netko tko je influencer, glumac, možda čak i nogometaš, a ovaj prijedlog se često pojavi i kad je u pitanju bilo koji drugi posao koji osobi koja komentira ne zvuči “dovoljno” pošteno.

O influencerima, glumcima i nogometašima nećemo detaljno - ako netko želi reć da to nisu pravi poslovi, ili da barem nisu pošteni, to je sasvim ok, iako ljudi jako vole influencere kad im se izgubi pas ili mačka, vole bome i glumce kad im navečer nakon dugog dana zatreba terapija uz Netflix, a vole i navijat za svoj najdraži klub… ali to bi vjerojatno bio razgovor koji ne bi rezultirao ničim pametnim, pa ga možemo preskočit. 

Nećemo ni o tome što je zapravo definicija poštenog posla, a što nije, barem bez da uključujemo kriminal - svatko ima svoje parametre po kojima radi klasifikaciju, a znamo i svi da postoje ljudi koji ni posao vatrogasca ne smatraju poštenim, nego nakaznim, dakle čak i kad mislimo da se svi slažu da je nešto u kategoriji poštenog posla, naćese neko čiji je ćaća sve da za ovu državu pa se opet nismo dogovorili ništa. 

Ćaća Nediljko, btw, kaže da njegova Anna nije prijetila policajki, što je prekrasna i topla ljudska priča o… ne znam čemu točno, ali vam je od nje sigurno malo mlačnije oko srca. 

Topla ljudska priča je i ona o ravnatelju koji je u onoj školi u koju ide onaj devetogodišnji malac za kojeg smo svi čuli dao ostavku - možda jer je svoj posao htio obavljat pošteno, ali nije mogao, a možda i samo onako, jer je odlučio bit influencer. 

Nego, da vas ne gnjavim uvodom od kojeg vam samo može pozlit, danas ću vam ponudit dvije naizgled benigne, nimalo povijesne priče o poštenim poslovima koje rade ne tako pošteni ljudi - sukus priče je da ćemo malo tračat ljude s kojima ste se sigurno susreli barem jednom, a usput ste se zapitali čemu služi Hrvatska i zašto vas majka na svijet nije donijela negdje drugdje. 

Krenut ćemo s pričom o garaži i zarobljenom autu. 

“Ali ja sam već doma” 

Servisiranje i održavanje garažnih vrata sigurno zvuči kao pošteni posao - em je koristan, em uključuje fizičku komponentu, a rijetko bi tko rekao da su zaposlenici u takvim firmama u kategoriji nepotrebnih zgubidana. Ja još nisam imala potrebu za takvim servisom - moja garaža ima drugačije potrebe koje se odnose uklanjanje krame koja uključuje i dvaput korišten Orbitrek - ali potreba se ukazala mojoj prijateljici kojoj su se vrata garaže zaglavila i usput joj onemogućila pristup autu. Prijateljicu ćemo nazvat Dženana da ne moram stalno pisat “moja prijateljica”, a ovo je ime koje ćete lako zapamtit za slučaj da vam se ne da previše koncentrirat. Ili je možda bolje da ju nazovemo DženaNNa, to je moderno, ali što ako onda počne vikat na vatrogasce i policiju?

Uglavnom, Dženani je zbog kvara na garažnim vratima blokiran pristup autu, što nije nužno loše - promet u Zagrebu je takav da je vjerojatno bolje prodat auto i kupit skateboard ili se vozit na robotskom usisavaču, ali ako ti je auto zarobljen, dobro ga je oslobodit za svaki slučaj. Naravno da se sve dogodilo preko vikenda, a servis je nazvala u ponedjeljak. Javila se persona koja nije zadužena za servisiranje, ali je za dogovaranje termina - spol joj neću dodijelit, ne daj Bože da ju šef prepozna, iako ju je vjerojatno trebao prepoznat već odavno. 

“Ne mogu sad pričat s vama, nazvat ću vas sutra” - persona nije bila pretjerano ljubazna, ali ponedjeljak i ljubaznost nisu najkompatibilnija kombinacija pa joj možda možemo poklonit par grama razumijevanja. Informaciju o razlogu poziva je imala, za slučaj da mislite da jednostavno nije znala da je poziv bitan i relativno hitan. 

Sutradan nazvala nije, a iako bi većina samo kontaktirala drugi servis, Dženana je od stanodavke dobila informaciju da se ovaj koristi u njenoj zgradi pa je odlučila pričekat - za prijevoz se snalazila i nije bilo potrebe za prevelikom dramom.

Prođe tako cijelo to “sutra” bez poziva, a Dženana opet zove u srijedu i napokon uspijeva pogodit trenutak kad je personi zgodno radit. 

“Koje su dimenzije vrata?”, pita jednako neljubazno kao i u ponedjeljak, a kad joj Dženana odgovara da ne zna, susreće se s posramljivanjem.

“KAKO NE ZNATE kolika su vam garažna vrata?!?!!?”, špota ju persona i dodaje: “Javite se kad ćete znat.”

Ne znam za vas, ali ja nemam pojma kojih su mi dimenzija garažna vrata - možda vi znate i usred noći, ali možda je i persona mogla malo nježnije priopćit da će im za dogovor trebati dimenzije, možda još u ponedjeljak. Pojma nemam, nisam uhodana kad je riječ o servisu ovog tipa.

Juri Dženana s posla da ih izmjeri i javi, pa opet zove u 15:45 - servis radi do 17 sati, a sad ima sve informacije koje su joj potrebne da napokon dogovori termin. 

“MOLIM?!??!”, javlja se persona onako kako se možda baš i nije primjereno javit na službeni broj firme, ali primjereno je kod nas ionako podložno tumačenju. Nekad ti policija pokuca na vrata jer nije primjereno napisat ACAB na Facebook statusu, nekad možeš pred kamerom na vrlo neprimjeren način izvrijeđat policajku i svejedno ne dobit ništa osim lošeg PR-a, pa je jedan “MOLIM” umjesto “ImeFirme, dobar dan, izvolite” potpuno zanemariva kap u slapu hrvatske neprimjerenosti. 

Dimenzije garažnih vrata spremno čekaju ispisane na papiru koji stoji pred Dženanom, a ona umjesto razgovora o terminu servisa dobiva sljedeće:

“Molim vas da nazovete za vrijeme radnog vremena.”

Radno vrijeme je do 17 sati, razgovor se odvija, odnosno pokušava odvijat u 15:45, a kad Dženana nudi ideju da je do kraja vremena koje bi trebalo bit radno ostalo još sat i nešto, persona joj vrlo nezainteresirano uzvraća jednom klasičnom hrvatskom idejom: “Ali ja sam već doma, nećemo se sad raspravljat, nazovite sutra.”

“Ja sam već doma” - neki ljudi prekrasno žive, ali ajde, možda je doma jer je trebalo odvest sina doktoru ili nešto slično, opet smijemo bit ljudi puni razumijevanja. 

Auto je i dalje zarobljen i u garaži joj se doli guši, nakaze jedne, nakaze, a Dženana u četvrtak još jednom pokušava okušat sreću u lutriji “servis garažnih vrata” - ne da joj se ić protiv uputa stanodavke i dogovarat nešto na svoju ruku, a možda će persona bit uslužnija u četvrtom pokušaju… pod uvjetom da je na poslu, naravno. 

“Znate šta”, kaže persona koja doma vjerojatno priča da se jako naradila, “nama je gužva, najbolje je da nazovete nekog drugog.”

I sigurno je gužva, a tuđe se gužve moraju poštivat ili barem pokušat razumjet, ali čini li se vama da persona zaslužuje taj pošteni posao koji radi na vrlo nepošten način?

Naravno da ne zaslužuje, ovo su već kvalifikacije za visoke državne funkcije. 

Iz garaže selimo u jedan jednako pošteni posao s jednako nepoštenom personom, a ja ću probat bit kraća nego što sam bila s Dženanom. (Nisam uspjela, oprostite). 

“Ti nama platiš, mi tebi djelomično isporučimo”

Nedavno sam kupila komad namještaja u jednom velikom dućanu čije ime je nebitno za priču, ali ako vam je draže, možemo reć da se zove Dženana. Nećemo, nije ni važno, važno je da sam ga kupila, a usput sam platila i dostavu s unošenjem u prostor u iznosu od preko 100 eura. Jbg, nemam kombi, a nije mi ni ugodno žicat prijatelje da mi tegle stvari u zamjenu za pivu, pogotovo ne u ovim godinama kad jedno krivo odrađeno kihanje može dovest do uklještenja leđa. Datum dostave je dogovoren, a termin je onaj najgluplji - između 12 i 20 sati, pa ti budi doma i čekaj, ne daj Bože da ti barem na dan dostave kažu jesi li među prvima ili među zadnjima. Ali neka, razumijem, ljudi su u gužvi i nije im zgodno javljat takve stvari, na meni je da se posložim za taj jedan dan kad dolazi dostava. Bonus detalj je to da mi se ne dostavlja na adresu na kojoj živim, ali to nije problem jer “dostavljač će vas nazvati pola sata ranije”, što je dovoljno da se stignem ukazat.

Ako je dostava između 12 i 20 sati, to znači da moram biti u stanju pripravnosti već od 11:30, što znači da je radni dan, barem onaj dio u kojem slobodno raspolažem vremenom, praktički završio prije nego što je stigao konkretno počet - što sigurno zvuči kao blagoslov personi iz priče o garaži - ali opet, na meni je da se prilagodim i ne gunđam. Radit ću što i kako stignem, people are dying, Kim. 

Prolazi vrijeme, a ja anksiozno čekam poziv i znam da je sve što započnem podložno instantnom otkazivanju - nema ga u 12, nema ga u 13, nema ni u 14, ali i dalje smo u roku. 

Mobitel napokon zvoni iza 16 sati i jest da bi bilo ljepše da je zvonio ranije, ali lijepo je i to što moje vrijeme napokon opet uskoro postaje moje. 

“Dobar dan”, kaže jako ljubazan mladić s druge strane, “zovemo iz call centra… Dženane.”

Nekako mi djeluje plaho, skoro kao da mi se priprema reć nešto što mi se neće svidjet, ali možda je samo plahe naravi. 

“Ispričavamo se”, evo ga, naravno da ga evo, “ali dostavljači su nam upravo javili da vaša pošiljka ipak nije utovarena u kamion i da ipak ne ide danas.”

Četiri sata nakon početka termina dostave, četiri i pol sata pripravnosti, ipak ništa, izvinite lijepo, ali budemo sljedeći tjedan. Ovaj put između 8 i 16 sati, da malo razbijemo monotoniju. 

Vikat na njega neću, nije on kriv, a umjesto ljutnje na dostavljače jer su mi pojeli četiri i pol sata, odlučujem pronać razumijevanje za ljude koji svaki dan rade pošteni posao i nekad naiđu na tehničke probleme - greške se događaju, nema se smisla uzrujavat kad se ionako ništa neće promijenit. 

Dostava stiže u utorak, javit će se pola sata ranije, hvala još jednom na razumijevanju, ma nema na čemu. 

Utorak, 10 sati i 40 minuta: “ALO.”

Dobro je, idemo u točnom smjeru, uspjet ćemo. 

“Mi dolazimo za 10 minuta”, kaže persona kojoj opet neću dodijelit spol ali možete ga pretpostavit, a možete pretpostavit i da deset minuta ranije i pola sata ranije nisu jednako kvalitetno “ranije.”

“Može, ali ja mogu doći tek za 20”, ispričavam se iako ne bih trebala, ali lijepo se ispričat u svrhu kvalitetnijeg odnosa. 

Persona iziritirano uzdiše na telefon jer ću “kasnit”, pa dodaje: “Mislim dobro, ali požurite.”

S maksimalnom dozom nježnosti - ne daj Bože da se netko naljuti na mene - ukazujem na činjenicu da sam prošli tjedan već čekala 4 sata i da se dostava nije dogodila, a persona ponavlja da se požurim, pa žurim i stižem 12 minuta kasnije. 

Oni stižu za 25, što im nije za zamjerit jer sam sama rekla da mi treba 20, a kad su na adresi, stiže još jedan poziv.

“ALO, mi smo tu.”

Great success, drugi kat desno, vidimo se. 

“Spustite se dolje”, it says. 

Ne znam zašto, dostava je U prostor, tako sam ju platila, ali spustit ću se, nije neki problem. 

“Ok, požurite se”, kaže mi persona već treći put u manje od pola sata, a ja se pitam gdje je ta žurba bila tjedan dana ranije. Pitam se i koliko se čovjek uopće može požurit kad mu je zadatak da se spusti s drugog kata - nije kao da perem kosu pa da će me morat čekat - pitam se i što bi bilo da sam stara, trudna, s ozlijeđenom nogom ili bebom u stanu, ali nisam ništa od toga (NIŠTA, kažem, ne moramo sad o godini rođenja) i spustit ću se najbrže što mogu. 

Ispred zgrade me uz personu dočekuju i dva simpatična radnika, znate one iz kategorije koju tinejdžeri nekad tuku jer su “došli krast posao Hrvatima”, a persona s telefona mi uručuje dostavnicu koju moram potpisat - brzo, brzo, vrijeme je novac, osim kad je moje vrijeme, ali kog briga. 

Tri su paketa - najveći završava na leđima jednog radnika, onaj malo manji na leđima drugog, a najmanji (iako i dalje u kategoriji granično teškog) u mojima. 

“Evo, ovaj ćete vi.” 

I rado ću - iako zapravo nerado ali ovako je brže - zašto ga ne bih ponijela sama dok persona s telefona odlazi u smjeru kamiona? Nije da ne mogu, ali ne mogu i ne primijetit da sam skupo platila dostavu koju sam djelomično i sama dostavila… 5 dana nakon što je trebala doć. 

Dženani se žalila nisam, ne želim bit Karen i žao mi je stvarat probleme ljudima koji se tijekom dana fizički i psihički izmuče - ionako sam sigurna da bi posljedice osjetili samo radnici koji su zajedno sa mnom nosili stvari - ali je li ovo stvarno pošteno odrađen posao ili samo još jedna klasična “tko te j…” priča o ne sasvim pošteno zarađenom novcu?

Sitnica, znam, “neš ti” problema, ima puno većih i gorih, a mogla sam se i žalit tamo gdje treba umjesto da ovdje vas maltretiram morem rečenica i slova, ali takvi “poštenjaci” koji su to samo na papiru i računaju na to da se ljudi radije neće bunit, nego će samo odmahnut rukom i požalit se nekom u glasovnoj poruci na Whatsappu.

Možda se i predomislim, bilo bi pošteno da mi barem umanje plaćeni iznos, ali nisam sigurna koliko sam raspoložena za još jedan susret s hrvatskom inačicom poštenja. 

Ono u što sam sigurnija je da su baš ti “poštenjaci” prvi i najglasniji kad se priča o poštenom poslu i onom koji to nije - i vjerojatno im nikad neće past na pamet da u većini slučajeva nije do vrste posla, nego do vrste osobe. 

Nego, sasvim nevezano, Fuchs je još uvijek na poziciji? Ćaća Nediljko isto? Anna? 

Ajde, lijepo. 

Možda ona persona iz servisa za garažna vrata zapravo zaključila da se poštenje ne isplati, pa živi i radi točno onako kako treba. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva