Once upon a time, jednom davno, u vrijeme kad su jagode bile dostupne samo od travnja do lipnja… ili u vrijeme kad su glavna zanimacija na kompjuteru bili Paint i Solitaire… ili u vrijeme kad smo po filmove odlazili u videoteku… 

Birajte koja vam je opcija draža, once upon a davno smo živjeli lijepo jer su postojale tajne. 

Što drugi ljudi jedu za doručak je bila tajna - ili barem nedostupna informacija - nedostupan nam je bio i uvid u otkrivanje spola buduće djece ljudi koje ne poznajemo, a najvažnija informacija iz kategorije nedostupnosti je bila ona o tuđim mislima. 

Nismo imali pojma o čemu razmišlja naš prvi susjed, još smo manje pojma imali o čemu razmišlja gospođa koja ispred nas nešto plaća na blagajni, a u nedostatku informacija nam je preostajalo da optimistično pretpostavimo da vjerojatno razmišljaju o nečem lijepom i simpatičnom. 

Recite, gospođo Maja, what seems to be the fuck? 

Maja je ljuta jer jedan dječak - Viktor mu je ime - hekla na internetu umjesto da… rekla nam je već što, ne moramo ponavljat. Ako se pitate, kao što sam se i ja pitala, pitate tko je Boki 13, slobodni ste u današnje vrijeme cjelogodišnjih jagoda istražit sami, a ja ću nastavit o Viktoru. 

Šanse da ste uspjeli propustit priču o dječaku koji hekla su minimalne jer je trenutno popularniji od Jakova Jozinovića, a dok su se srca interneta većinom topila zbog priče o djetetu koje nikog ne vrijeđa, nikog ne mlati i koje nije, na primjer, zapalilo zgradu Vjesnika, u odabranim se srcima proizveo otrov koji je mogao ostat tajna, ali tajni smo se odrekli i dobili jagode u prosincu. 

You win some, you lose some, rekao bi Robbie Williams kojeg smo u vrijeme postojanja tajni slušali na Discmanu. 

Viktor hekla, a za svakog pratitelja planira napraviti po jednu petlju dok ne dođe do, kako sam kaže, “najvećeg ćilima na svijetu.”

ABSOLUTELY FUCKING NOT, kaže Maja, posao “muškarca” nije da hekla, a ako slučajno na blagajni sretnete Maju, pitajte ju otkad su to jedanaestogodišnjaci muškarci i zašto, umjesto da preskače vijaču, preskače terapiju. 

Viktor heklajući preskače granice regije i uskače u srca ljudi koji su jedva dočekali priču o dobrom, slatkom djetetu, a usput kaže da, kad odraste, želi biti svećenik, odnosno sveštenik.

I tu imamo konja za trku, what seems to be the fuck, svešteniče?

Točan odgovor na nepostavljeno pitanje je 4 i 6, tako kaže popis sedam smrtnih grijeha - zavist (4) i srditost (6), ali dobra vijest je da se nakon burnih reakcija internet naroda ispričao, a kaže i da Viktoru želi sve najbolje. Najbolje bi bilo, što za Viktora, što za civilizaciju, da vjerske organizacije plaćaju porez, ali to je ćilim za koji nikad nećemo imat dovoljno petlje. 

Nisu Maja i sveštenik jedini kojima smeta Viktor, mnogima je dječak koji hekla zapeo za crijeva - u međuvremenu su mu ugasili profil, a kad je otvorio novi, ugasili su i taj. 

Većinom su za to zaslužne, kaže otac najpoznatijeg dječaka iz regije, zle duše iz rodne Jagodine, a nama koji nismo Maja ili sveštenik je prirodno da se zbog toga ljutimo. 

Kome smeta preslatki dječak koji hekla i zašto bi ikome smetao? 

Kakvi su to nezadovoljni, otrovni ljudi? 

Ljudi su svinje, Perice, ljudi su divlje svinje, Viktore. 

Prirodno je da tako zaključimo kad nam netko oduzima dječaka koji u srca unosi toplinu, prirodno je da se ljutimo dok se pitamo what seems to be the fuck - u moru vijesti o potpunim luđacima koji kvare svijet, heklač Viktor je najljepša, najfinija jagoda. 

Ja se sigurno ljutim, ne vidim problem u dječaku koji hekla, a ako mi želite reć “bravo”, moguće je da ću vas u nastavku izgubit - jer se djelomično ipak slažem sa sveštenikom koji se možda ipak buni iz pravih pobuda. 

Zbog ugašenih profila se ljutim na prvu, usputno i bez previše razmišljanja, ali kad čovjek malo razmisli i čistu emociju posoli prstohvatom razuma, priča više ne zvuči sasvim loše ni nepravedno. 

Viktor ima 11 godina - ili 12, mediji su neodlučni - a minimalna dob za otvaranje Instagrama i TikTok-a je 13. Nismo li inače generalno usuglašeni oko ideje da je dobro da se djeci ograniči pristup društvenim mrežama čak i nakon što prema pravilniku odabrane platforme smiju otvorit profil? 

Jesmo, barem mi se čini da jesmo. 

Društvene mreže su opasne, pogotovo za djecu u formativnim godinama, a popis rizika je ogroman - stvaranje ovisnosti, bullying, seksualni predatori, možemo do preksutra ali preksutra je neradni dan i vjerojatno imate stvari koje morate obavit, pa nećemo. 

Sigurna sam da se većina odraslih slaže s idejom da društvene mreže treba konzumirati odgovorno i uz ograničenje čak i kad je riječ o 16-godišnjem djetetu - i kad je riječ o 25-godišnjem “djetetu” - a sigurna sam i da većina svojem tinejdžeru teškom mukom pokušava objasnit da je opčinjenost društvenim mrežama nezdrava. 

Viktor u najboljem slučaju ima 12 godina, što znači da društvene mreže NE SMIJE imat, barem ne u vidu javnog profila, a ako bismo ih zabranili vlastitom djetetu, zašto bi Viktor bio iznimka? 

Zato što ga volimo, jasno - volimo njegovu čistoću i nevinost, volimo osjećaj koji u nama budi, volimo što nam, barem na trenutak, vraća nadu da svijet ne propada.

Volimo Viktora, želimo ga gledat, a kako se to točno uklapa u ideju da vlastitoj djeci branimo (ili barem ograničavamo) društvene mreže jer ih volimo?

Tako je, nažalost nikako. 

Volimo li stvarno Viktora ili samo volimo ono što od njega uzimamo? 

Na prvi pogled, nema neke razlike, pogotovo ne kad se sjetiš da od njega uzimamo ono što nam daje sam, ali nekad stvari treba pogledat detaljnije.

Ono što nam daje je prekrasno, ono što uzimamo također, ali uzimamo još puno toga što Viktor ne vidi - i ne može vidjet jer je dijete, ali odrasli bi trebali imat pametnije oči. 

Nemam pojma koliko je pratitelja prikupio na profilu prije nego što su ga ugasili, čini mi se da je skoro pola milijuna, što zvuči super ako razmišljaš samo o brojkama, ali brojke sa sobom donose stvari s kojima se djeca ne znaju nosit… i s kojima se niti jedno dijete ne bi trebalo nosit. Ne znaju se nosit ni odrasli, ali lakše je kad imaš razvijen prefrontalni korteks.

Maja i sveštenik su benigna kap u oceanu - Viktor je u kratkom vremenu postao spužva za rečenice koje bi u vrijeme posuđivanja filmova iz videoteke ostale tajna, a danas su uobičajena pojava. 

Pederčina. Bolesnik. Očito autističan. Papak. Da su ga češće mlatili, ne bi bio pičkica. I onda će se čudit kad ga netko prebije u školi. Kretenčino, ovo nije heklanje, nego štrikanje. Ubij se. 

Naravno da za to nije kriv Viktor, krivi su pljesnivi umovi koji parazitiraju internetom, ali Viktor u najboljem slučaju ima 12 godina i malo je izgledno da zna razliku između “ovo su pokvareni ljudi” i “ovo je sigurno istina.”

Ako volimo Viktora i njegovu čistoću, logično bi bilo da ono što od njega želimo uzet stavimo na drugo mjesto, a prioritet poklonimo očuvanju čistog djetinjstva kojem se divimo - u suprotnom ne pričamo o ljubavi, nego o sebičnosti koja se pametno zamaskirala u ljubav.

Nismo namjerno sebični u borbi da zadržimo Viktora, istinski mu želimo sve najbolje, ali sve najbolje za Viktora trenutno nisu društvene mreže koje ga mogu nepovratno oštetit - i koje mu mogu donijet puno prekrasnih stvari, naravno, a mogu ih donijet i vašoj djeci kojoj vjerojatno branite isto ono što od Viktora očekujete. 

To je posao roditelja, sigurno ćete se složit, posao koji uključuje zaštitu djeteta, a u moru neodobravajućih komentara se, uz već spomenutu mentalnu plijesan, često javljaju i oni koji se pitaju stoji li iza svega sam Viktor ili je riječ o proračunatim roditeljima. 

Ja se nisam pitala, pitala sam se samo zašto u svijetu nema više dječaka kao što je Viktor, ali pitanje nije neutemeljeno. U današnje je vrijeme pametno puhat na hladno čak i kad se nadamo da je sve čisto i bez predumišljaja - društvene mreže su ogromna industrija, a broj ambicioznih roditelja koji iskorištavaju djecu rapidno raste; što ne znači da je Viktor lutka čije konce potežu upravo takvi roditelji, ali nije čudno ako netko pita. 

Ono što bi trebalo bit čudno je kako nam je promaknula činjenica da gledamo u dijete koje prema svim pravilnicima društvenih mreža - i prema pravilniku zdravog razuma - uopće ne bi smjelo imati profil, pogotovo ne viralni profil koji ga izlaže stvarima od kojih djecu inače čuvamo.

Kad su u pitanju naša djeca koju volimo, teško je da će nam promaknut ideja da su to djeca koju treba zaštitit, a s Viktorom nam je promaknulo s lakoćom - i još se ljutimo što mu je profil ugašen, a bio bi ugašen svakako jer platforme prate profile koje otvaraju djeca… pogotovo kad su brzorastući profili koji pozivaju na praćenje, pogotovo kad postoji sumnja da je riječ o eksploataciji, što s Viktorom, nadam se, nije slučaj, ali dovoljno je da postoji sumnja. 

Dječak koji hekla je u kratkom roku postao javno dobro i proizvod koji recenzira svaka Maja koja misli da na to ima pravo - i potpuno je sporedno je li namjera bila da postane proizvod ili ne, to je smjer u kojem je internet krenuo. Sporedno je i to što su komentari većinom pozitivni, i dalje izlažemo dijete stvarima na koje nije spremno. 

Ako mu ugase najnoviji profil, društvene mreže će bez Viktora biti tužnije mjesto, ali ako ga stvarno volimo i želimo mu sve najbolje, možda je bolje da još neko vrijeme hekla (ili štrika) u privatnom okruženju u kojem je samo dijete s prekrasnim hobijem.

Ne zato što ga ne želimo u svom svijetu, naravno da ga želimo, nego zato što Viktor zaslužuje ostat u dječjem svijetu u kojem su tuđe, ružne misli još uvijek tajna, a djeca su samo djeca.

Ljudi su divlje svinje, Viktore, a želimo da djeca koju volimo to saznaju što kasnije. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva