Osvrnemo li se malo na prošli tjedan… čovječe… kakav je to tjedan bio. Neponovljiv tjedan je iza nas, a isti taj tjedan sumirao je hrvatsku realnost i zbilju. 

Zbilju koju koliko god mi ignorirali ili pokušali ignorirati, nažalost savršeno opisuje sliku kako stoje stvari. 

Ne pamtim kad smo u veljači koja je generalno pomalo dosadnjikav mjesec imali ovakvu kompilaciju svega. Zaista svega… od igle do lokomotive. Od cjepiva te tko se ima pravo ubosti prije reda, a tko mora čekati. 

Preko rektora zagrebačkog sveučilišta pa do skupocjenih automobila i novih dveri sindikalnog čelnika Ribića. 

Ako nećemo sad sitničariti oko dijakritičkih znakova, po svemu sudeći, čovjek je stvarno „upecao“ super ponudu. Ne ulazim u segment kako i na koji način je financirana sporna nekretnina, ali ako živiš u kući, živiš u kući, a ne na oranici. 

Ne znam kako protumačiti pokušaj Vilimova spašavanja cjelokupne situacije te prebacivanje krivnje na predsjednika jer mu je „stao na žulj“. U konačnici, bolje na žulj nego na čukalj. Čukalj je mnogo bolniji, a i javno verbalno pljuskanje s predsjednikom već dugo je prošlo svršeno vrijeme. Nije više toliko zanimljivo. 

Ne zaboravimo ni berlinski ceh za večeru od sedamnaest tisuća eura kao ni predsjednika HGK čije se ime provlači kroz gotovo sve novinske vijesti i napise prošlog tjedna. 

Bez obzira na sve, pa i ponešto lošije zdravstveno stanje koje je i sam istaknuo, gospodin Burilović vrlo je radno aktivan. Između ostalog i po raznim odborima, a to su dodatno potvrdila i njegova mjesečna primanja. 

Sudeći po informacijama koje su izašle u javnost, u jednom mjesecu zaradi nešto više od osam prosječnih hrvatskih plaća. Vjerujem kako nitko nije ljubomoran na Burilovićeva primanja. 

Ok, čovjek radi i zarađuje koliko zarađuje, ali sve to otvara brojna pitanja i ostavlja pomalo gorak okus u ustima. 

Pogotovo iz perspektive nas prosječnih žitelja Lijepe naše, a u odnosu na sve one koji su zbog ovih ili onih razloga (političkih, obiteljskih i inih) postali „kasta povlaštenih, a istovremeno nedodirljivih“.

Konferenciju za medije Stožera civilne zaštite u petak teško će nadmašiti bilo koja iduća, ali i ona je pala u drugi plan kad se nakon sjednica Sveučilišnog savjeta pred novinarima pojavio  kao predsjedatelj i predsjednik Sveučilišnog savjeta - Luka Burilović. ?!?

U svom punom sjaju Burilović je zasjenio i prajmministrovu miljenicu, nedavno rehabilitiranu Martinu Dalić. Ako joj je zvjezdani trenutak čelnika HGK možda i pokvario raspoloženje barem će na novom radnom mjestu gospođi Dalić comfort food biti nadohvat ruke.

Novinari i dalje neumorno rade svoj posao… već drugi tjedan zaredom istražuju se svi poslovi gradonačelnika Petrinje. Proziva ga se zbog namještanja natječaja, pogodovanju tvrtki čiji su vlasnici njegov sin i snaha… 

Ne znam jeste li gledali priloge, ali tužno… baš tužno. 

Sukob interesa i/ili bilo što sporno gradonačelnik - ne vidi. Ili ne želi vidjeti. Područje Sisačko-moslavačke županija nakon potresa među ruševinama otkrilo je i neke druge, do sad od javnosti vješto prikrivane stvari. 

Sjetimo se župana Žinića i svih njegovih nedavnih afera. Nije to bilo toliko davno, prošlo je tek nekoliko tjedana, medijska pompa oko njega se malo smirila, a fokus javnosti prebacio se na neke nove aktere.

Bojim se kako je popis novih „ljudi od afera“ predugačak.

U prošlom tjednu kao da smo imali maraton svih sezona neke loše serije u kojoj su glavne uloge preuzeli glumci „kaste povlaštenih i nedodirljivih“.

Uz sve prošlotjedne epizode, ne zaboravimo na to kako nas korona nije napustila. Umjesto da sve ide prema svome kraju, otkrivaju se novi sojevi. Afrički, britanski, brazilski te novi super soj - spoj južnoafričkog i britanskog. Kakva kombinacija?!?

Koliko dugo još možemo ovako izdržati – psihički, fizički, financijski. 

Da me se krivo ne razumije - ne osporavam epidemiju, ne propitujem mjere (bez obzira što su neke vrlo diskutabilne) – jednostavno smo svi umorni i iscrpljeni. 

Podsjetimo, okupljanja su dozvoljena za maksimalno 25 osoba. 

Udruga poduzetnika zbog prosvjeda na trgu novčano je kažnjena s trideset tisuća kuna. 

Na obilježavanju Stepinčeva bilo je mnogo više od 25 ljudi. Plato ispred zagrebačke katedrale bio je pun. U tom mnoštvu i gospođa Markotić, istaknuta članica istog onog Stožera koji je donio mjeru o zabrani okupljanja. 

Nikome ništa.  

Uz dužno poštovanje prema kardinalu Stepincu, vjeri i vjernicima, ali mislim da se radi o dvostrukim mjerilima. Znali su dobro stari Latini - Quod licet Iovi, non licet bovi.

I to ljude baš jako ljuti. Jednostavno ne možeš ostati miran na takve stvari.

Trudimo se biti mirni. Pokušavamo to već godinama, ali ponekad jednostavno pukneš. Ne možeš ostati miran, ne možeš ostati cool koliko god se trudio. 

Čak ne toliko zbog sebe jer mi stariji smo već na neki način oguglali, ali pukneš zbog djece. Vlastite djece. Djece svojih prijatelja, djece iz susjedne kuće ili zgrade. Zbog sve one djece koje život i sve ono što donosi tek čeka.

Imam ih troje. 

Legitimno je pitati se – što čeka našu djecu? Kakva država ih čeka? Kakav život ih očekuje u Hrvatskoj? Pogotovo nakon ovakvog tjedna. Da čitava tragedija bude još bolnija, nije stvar samo proteklog tjedna. Čak niti mjeseca ili godine. 

Usudio bih se reći da je stvar i desetljeća. Pa možda čak i više njih i volio bih da se mogu demantirati, ali ne mogu. Ima i dobrih stvari i poteza, dapače. I ne bi bilo fer na njih zaboraviti, ali uzalud čitav niz dobrih stvari kad svaka nova afera to izbriše.   

Aktualni prajmministar je jednom prilikom izjavio kako je sve „stvar percepcije“. 

Na tragu toga, ta percepcija i nije baš dobra, a ne radi se onoliko koliko bi se moglo na promjeni te percepcije. 

Svjestan sam ja one kako „sit gladnom ne vjeruje“, ali percepcija je kako smo, da se prisjetim izjave jednog od bivših premijera i nakon trinaest godina i dalje „u banani“.

Svi mi koji imamo djecu i koja su nam centar svijeta i oko čije budućnosti iskreno i roditeljski strepimo pitamo se što će s njima biti. Hoćemo li ikad prestati svjedočiti bezbrojnim aferama kojima se i dalje ne vidi kraj. Aferama protiv kojih nije cijepljen niti jedan segment „povlaštenih i nedodirljivih“. 

Političke afere, gospodarske afere sljubljene s gospodarskim kriminalom, porezne afere, davnih dana izgubljena vjera u pravosuđe i vješto izbjegavanje istog tog pravosudnog sustava od strane pojedinaca, zdravstveni sustav u problemima, nepotizam, korupcija, pronevjere, malverzacije, sukobi interesa, zakoni koji se ne provode, tromost birokracije…

To je moja percepcija gospodine premijeru.

Ne samo moja već i svih mojih bliskih ljudi kako iz užeg tako i iz šireg kruga. Siguran sam kako ne živimo u nekoj kolektivnoj zabludi. To je ono što nas žulja, smeta, što propitujemo iz dana u dan. 

Žulja nas i gomila drugih stvari… činjenica kako gotovo 90.000 umirovljenika prima mirovinu manju od 500 kuna. 

Preduge liste čekanja na specijalističke preglede u bolnicama.

Još uvijek velik broj neobnovljenih škola… vrtići i bolnice koje vape za obnovom, a u koje roditelji nose sapun i papirnate ručnike.

Naši sugrađani koji u predahu od sakupljanja plastičnih boca po kontejnerima za smeće čekaju u redu za pučku kuhinju.

Sve veći broj otvorenih socijalnih samoposluga i porast broja nezaposlenih.

Potrošene milijarde na toalete, žičare, fontane, bojanje tunela… prodaja robnih rezervi…

To je percepcija s kojom smo suočeni svi mi - prosječni hrvatski građani uhvaćeni u žrvanj hrvatske svakodnevice koju živimo, a koja nas polako melje. 

To je percepcija Hrvatske za koju se bojimo što će s njom biti, ali iz koje svejedno ne želimo otići. To je neka zadnja opcija i bio bi to naš svojevrsni poraz koji još uvijek uspješno odgađamo. Naš poraz, a pobjeda percepcije.

Za koju se nadam kako će se što prije promijeniti.

Zbog nas.

Zbog naše djece. 

Ako na mladima svijet ostaje… ostavite im barem nešto. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva