Priznajem, fascinirala me priča o Anni Delvey odnosno Sorokin, mladoj prevarantici s Upper East Sidea u New Yorku o kojoj je i Netflix snimio seriju. Unatoč tomu što sam za tu priču već čula, ne biste vjerovali, ali poznajem nekoga tko je poznavao Annu, odgledala sam seriju u jednoj noći. E sad, sama serija je podložna kritikama i u to neću ulaziti, nekome se sviđa, nekome je plitka, ali priča o mladoj curi koja se predstavlja kao njemačka nasljednica i uspije se uvući među, ionako jako zatvorenu njujoršku elitu, te se opasno približi (termin koji u seriji koriste je dangeorusly close) dobivanju kredita od 40 milijuna dolara za svoju izmišljenu fondaciju i VIP klub s jedne je strane fascinantna, a s druge, opet, ulazi u kategoriju „ništa me više ne može iznenaditi“. 

Slično kao i Tinder Swindler, Anna Delvey rođena Sorokin, Ruskinja iz prosječne obitelji koja se u Njemačku preselila kao tinejdžerka, nalazila je slabu točku svojim žrtvama i na taj način ih varala. Dok je prevarant s Tindera uzimao novac ženama koje su mu vjerovale i u njega se zaljubile, Anna je uzimala novac od hotela, banaka, bogatih Njujorčana i prijatelja. Nitko od njih nije posumnjao da imaju posla s lopovom, no Annina je priča još nevjerojatnija jer je riječ o ljudima koji takve kao što je Anna, inače ne bi ni pogledali na ulici, a ne s njom izlazili na večere i održavali sastanke.

Čini se da Annina prevara puno više govori o njima samima, nego o njoj. Iz svega što znamo, vidljivo je da je ona narcisoidna manipulatorica ili možda ima i još neku dijagnozu, ne znam, nisam stručnjak, no jesu li oni uistinu žrtve? Kao što je i novinarka  Jessica Pressler, koja je Anninu priču razotkrila u jednom trenutku primijetila, ovo je puno više od priče o jednoj prevarantici, ovo je klasna priča o modernom New Yorku. O New Yorku u kojem plemstvo izigravaju izrazito bogati, a status se kupuje novcem. U takvom New Yorku nema mjesta za sirotu Ruskinju koja možda i ima ideju, ali ju nitko ne želi slušati, sve dok nije izmislila njemačku nasljednicu. Odjednom su joj otvorena sva vrata najbogatijih klubova, a neplaćene račune nitko ne propitkuje. Pobogu, bogati su toliko bogati da ne moraju plaćati svoju večeru, zar ne?

U svom poslu susretala sam mnoge „Anne“, doduše, nitko koga znam nije uspio prevariti toliko ljudi, ali svako malo pojavi se osoba koja oduševljava medije, prodaje priču o uspjehu na raznim platformama, sponzorima, hvali se raznim uspješnim poslovima. Zajedničko im je svima, da nitko ne zna porijeklo novca kojim se razbacuju, a bogami ni statusa. Mlade djevojke koje na poklon dobivaju skupe automobile, dečki i cure koji se hvale poznanstvima i vezama, skupe torbice i još skuplje cipele koje su tu samo zbog pokazivanja.

Svaki dan gledamo to na Instagramu, mreži koja je kapitalizirala laž i prevaru. Tu su svi uspješni i mladi, doručkuju avokado i kupaju se u pjenušcu. Sve to začinjeno filterima, i dobijete savršeno smišljenu modernu bajku. Gore je jedino na LinkedInu, tamo su pak svi u mega genijalnim projektima i strašno zaposleni. Što više laži, to više pratitelja. I dok na taj način uglavnom ne krše zakon i nikome ne štete financijski, osim sebi jer ponekad se stvarno pitam koliko stoji taj savršeni život na fotografiji, tko je tu na kraju prevaren?

Oni koji varaju ili oni koji slijepo prate i zanose se tuđim uspjehom preko noći? Takav je uspjeh, da se razumijemo, isto najčešće bajka, to je prva stvar koju će vam reći svatko iole uspješan. I dok su nekad za pričanje bajki bili zaduženi Walt Disney i eventualno neki kvartovski Munchausen, danas na društvenim mrežama varalica može biti svatko. Nešto je stvarno trulo u današnjem svijetu kad se divimo lažnim nasljednicama s Instagrama i Casanovama s Tindera. Nije problem u njima, Munchauseni i varalice postoje oduvijek, problem je u nama koji padamo na te šuplje fore. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva