I’m the bad guy… duh. 

Normalno da sam vam lagala, takva su pravila.

Ako nemate pojma o čemu pričam, pričam o Kiborgu, a ako i dalje nemate pojma, nema veze. 

(Ne možeš tako, moraš ljudima objasnit o čemu je riječ).

Riječ je o showu The Masked Singer - tako je, o onom zbog čega se neki ljudi na internetu ljute jer… nije Mozartov Requiem, a to su htjeli u subotu navečer? Por supuesto que no.

Za slučaj da vas ovo ne zanima, to je sasvim ok - internet je koncipiran na način da brzo možeš doć točno do onog što želiš (i jednako brzo otić od onog što ne želiš), ali ja sam obećala da ću danas odgovorit na sva pitanja o Masked Singeru o kojima se ovih dana raspravlja (umjesto o Mozartu, tako je).

Kad kažem na “sva pitanja”, mislim na ona na koja smijem odgovorit bez da kršim ugovorne odredbe. Krenimo, bit će kratko i vrlo informativno.

Što je The Masked Singer?

Show na televiziji u kojem sudjeluju ljudi od kojih su neki možda pjevači, a neki sigurno nisu. Svi su pod maskama, publika i žiri pokušavaju odgonetnut tko je tko, a maska se skida tek kad ispadneš iz showa. To u teoriji znači da ispod maske smiješ imat zmazanu kosu i lice bez šminke, ali svejedno se dobro pripremit za svaki slučaj jer nikad ne znaš kad ćeš ispast. Ako imate pitanje u smjeru “what the fuck?”, odgovor je isti kao i za Squid Game - Južna Koreja. 

Znaju li natjecatelji tko je ispod drugih maski? 

Ne. Identitet osoba koje su ispod maski zna samo nekoliko ljudi iz produkcije, a svi imamo potpisan NDA (non-disclosure agreement, jel) i ne smijemo pisnut da smo u projektu. Ni mami, ni dečku, ni prijateljima koji sigurno ne bi nikom rekli (osim svojoj krizmanoj kumi koja isto nikom ne bi). “Ali netko na internetu je rekao maske da sigurno znaju tko je tko.” Netko na internetu je rekao i da mu je prijateljica javila da će sljedeći potres bit u 8:37, ljudi na internetu govore svašta - pogotovo oni koji nemaju pojma o čemu pričaju. Ja sam bila i vidjela - nitko ne zna tko je tko i što duže nemaš pojma, to je zabavnije. S drugim maskama se susrećeš samo na pozornici - na kojoj smiješ komunicirat isključivo gestikulacijom (i nelagodnim plesom, ako si ja).

Kako se uspiješ sakrit od ljudi?

Ovo je najzabavniji i najdetaljnije razrađen dio showa. Na snimanje ne dolaziš u studio, nego na tajnu, nefrekventnu lokaciju na kojoj te čeka vozač. Detalje lokacije dobivaš na dan dolaska, a kad dođeš, prvo javljaš produkciji da si tamo. Produkcija javlja vozaču da napusti vozilo, nakon čega ti ulaziš i javljaš produkciji da si unutra. Svi imamo iste, neobilježene uniforme, a lice nam je skriveno iza vizira. “Jel imaš sliku?” Naravno da imam. 

Mobitel ovdje ne služi samo za slikanje, nego i da provjeriš jel ti viri komadić kose - meni viri, pa sam ga prije dolaska vozača pospremila pod kapuljaču i skinula jaknu. Bonus points - ako se često slikaš za Instagram i imaš prepoznatljive tenisice, pametno je doć u tenisicama koje ljudi ne povezuju s tobom.

Kad vozač uđe u vozilo, ne smije ti se obraćat, a ne smiješ se ni ti njemu - tako je, ono o čemu nekad sanjaš kad uđeš u taksi i samo se želiš vratit doma bez ćaskanja o vremenskoj prognozi i COVID-u. Vozači i lokacije se izmjenjuju, a izmjenjuju se i vozila - nema pravila, nema kontinuiteta ni uzoraka. I nikad se ne može dogodit da su dva kandidata u isto vrijeme na istom mjestu - za to je zaslužena jedna osoba iz produkcije čije vam ime ne smijem otkrit, ali rimuje se s “banana.” 

Vozilo te ostavlja ispred studija, nakon čega ulaziš u lift koji te vozi do kata na kojem svaki izvođač ima svoju sobicu u kojoj čeka nastup - ako trebaš izać iz sobice, javiš se producentici čije se ime rimuje s Hosana (u visiiiniiiii) koja pazi da u tom trenutku nema nikog tko bi te mogao vidjet, ali i tad moraš bit sakriven ispod uniforme i vizira. Susret kandidata u civilu je praktički nemoguć jer se pazi da smo uvijek kamuflirani. 

Kako se oblačiš u kostim (bez da te drugi vide)? 

Kad je vrijeme za pozornicu, Louisiana dolazi po tebe u sobicu i odlaziš u prostoriju za kostime - opet se pazi da tamo nema nekog tko ne smije znat tko si. Navlačiš kostim uz pomoć ljudi znaju tko si (i koji isto imaju ime koje se rimuje s nečim), a nakon toga te stavljaju u teretni lift koji te spušta na sljedeću lokaciju. I dalje ne smiješ pričat s nikim (ni sa kiiim), možeš samo kimat glavom ako te netko nešto pita, ali ljudi te većinom ništa ne pitaju (ako su normalni) jer znaju da nemaš opciju odgovora. 

Zna li Antonija Blaće tko je ispod maski?

Ne samo da nema pojma, nego sam na prvoj probi stajala pored nje na pozornici, a ona je mislila da sam i dalje u Španjolskoj. To je bio najteži dio priče - lagat ljudima da nisam, a jesam. Postoji šačica ljudi koji znaju tko je ispod maske, mislim da ih je ispod deset i to su isključivo ljudi koji MORAJU znat. Na primjer, osoba koja mi javlja lokaciju vozila i šalje mi dispoziciju snimanja mora znat tko sam, ali vozač i kamerman ne moraju. Njima je dovoljno da znaju da sam osoba koja ima tijelo - jedan je zadužen da to tijelo preveze od točke A do točke B, drugi da ga snimi, a nijednom nije nužno da zna čija glava stoji na vratu tijela koje vozi ili snima. Ni žiri nema pojma, ni publika, ni moja prijateljica Marina koja je odmah posumnjala da sam ja jer “ti točno tako dižeš palac.” Do prije dva tjedna nisam znala da dižem palac na specifičan način, ali sad znam. 

Jesu li maske teške i je li vruće ispod njih?

Maske je radio Juraj Zigman i nisu teške jer se moraš moć kretat u njima. Zapravo su poprilično lagane i lako je zaboravit da imaš krila ili da si filana paprika - dok se ne zabiješ u zid jer nemaš osjećaj koliko si širok, ali taj dio je riješen na način da te netko iz produkcije vodi kroz prostor (često za ruku). A što se vrućine tiče - na snimanju je UVIJEK vruće, s maskom ili bez nje, tako da vrućina nije ništa neuobičajeno. Sigurno ti je toplije nego što bi bilo da nemaš masku, ali ljeto se bliži, treba iskoristit svaku priliku da se otopiš putem.

Koliko je teško skrivat da si u showu? 

Kako se ono kaže? “Što se definira ugovorom, nije teško.” Nije teško ako se dobro pripremiš i ako generalno nemaš potrebu svima stalno govorit sve što radiš. Ja većinu vremena skrivam 80 posto privatnog života (to što znate kako mi izgleda kuhinja ne znači da znate sve ostalo), pa mi nije bilo neprirodno prešutit show. Ali nije ni lako jer imaš savršeno opravdan razlog zašto se negdje ne možeš pojavit, ali ne smiješ ga navest. Nije lako ni kad te ljudi otvoreno pitaju jesi li ispod maske, a ti moraš glumit da ne znaš o čemu pričaju. Nije lako ni kad osoba s kojom se čuješ svaki dan vodi show, a ti joj ne smiješ reć da stojiš pored nje dok ga vodi. Ali je zabavno i imaš se priliku na kratko osjećat kao tajni agent čiji je posao bit neprimijećen tamo gdje se nalazi i primijećen tamo gdje zapravo uopće nije.

Koliko je teško ne pričat s ljudima?

Zapravo je iznenađujuće lako i opuštajuće. Na prvu je čudno kad ne smiješ reć “dobar dan” vozaču, ali na većinu drugih situacija se brzo navikneš i shvatiš koliko je u današnjem svijetu previše nepotrebnih rečenica. Treba iskoristit što više prilika za šutnju, dobro je za dušu.

Vjerojatno sam fulala nešto što vas zanima, pa slobodno pitajte i odgovorit ću - ako smijem, naravno, u suprotnom ću se branit šutnjom, a vi ćete mi oprostit jer znate da samo čuvam ugovornu tajnu. 

Za kraj, jedna zagonetka - kako znamo da jedna osoba nije ispod dvije maske? Sjetite se da je u pitanju Južna Koreja.

Srdačan pozdrav i sretna francuska salata svima kojima je još ostalo zaliha.