“Svi su isti”: Zašto je praktički nebitno za koga ste glas(ov)ali
Dva i pol tjedna kasnije, o Mataniću ni M, o žrtvama ni ž - i onda će ljudi opet pitat zašto nisu prijavile, zaljubljeni u ideju da je sve baš jednostavno kad “samo” prijaviš.
Zlostavljači su i dalje u najboljem slučaju trodnevna priča koja pada u zaborav čim se vremenska prognoza promijeni iz toplog u hladno - s tim da se oko prognoze ipak bunimo s malo više strasti.
Nego, izbori.
Jeste bili?
Jeste zadovoljni rezultatima?
I najvažnije, koga možemo tužit za onaj potres mozga koji kaže da važeća putovnica nije relevantan dokument, pa su ljudi koji su došli s njom morali po dodatnu cedulju da bi mogli dat glas?
I onda se ljudi ljute na mene kad kažem da je Hrvatska Ali Express verzija normalne zemlje - a kako da nazovemo zemlju u kojoj putovnica vrijedi za sve, osim za izbore? Vi mi recite, ja ću rado prihvatit prijedlog.
Srećom, i to se dogodilo taman u tjednu kad smo imali tranziciju u ružno vrijeme pa smo odmah zaboravili.
Ima jedna rečenica koju ljudi često koriste kad su u pitanju izbori: “Za koga da glasam*, svi su isti?”
*Može se reć i glasam i glasujem, za slučaj da se netko naljutio.
Svi su isti, kažu ljudi, a ja ću vas danas pitat na koga se to točno odnosi - ali tek malo kasnije, prvo ću vam ispričat zašto mrzim svoju tetu.
Ne mrzim ju stvarno, ali kad sam imala 18, nije mi bila nimalo draga jer (mi) je napravila nešto “nezamislivo.”
Bilo je drugo polugodište moje zadnje godine u srednjoj školi, a ja sam, kao i svi iz mog razreda, razmišljala o fakultetu koji planiram (MORAM) upisat.
Nisam htjela nijedan, ali mama je rekla da moram, a ja dolazim iz davnih vremena kad su roditelji još bili poprilično utjecajni u životima svoje djece - neki su to i danas, ali kad vidim klince koji nas okružuju, bojim se da je utjecaj sve slabiji. Možda sam samo stara, to je isto opcija.
Uz to što nisam htjela nijedan faks, nisam baš ni imala puno opcija jer su mi ocjene bile točno onakve kakve sam zaslužila neredovitim učenjem i markiranjem. Danas mi je jasno da bi uz malo truda vjerojatno prolazila s 5-0, ili barem s 5, a ne jedva 4, ali ajde to objasni tinejdžerki koja je “najpametnija.”
“Što ćemo s Andreinim faksom” je bio gorući problem u mojoj obitelji - ne meni, meni je bilo sasvim svejedno jer sam ionako bila najpametnija, ali moja mama je bila pod stresom zbog budućnosti koja me (ne) čeka. Završila sam matematičku gimnaziju, dakle izgledi bez faksa mi nisu baš bili idealni.
“Pitat ćemo tetu”, odlučili smo zajedno, uvjereni u to da nam je upravo ona slamka spasa koja će magično poništit moje ocjene i neopravdane sate s uključenim ukorom pred isključenje. Jbg, bila sam zločesto dijete, ali barem se nisam drogirala.
Teta-slamka je bila profesorica na jednom fakultetu i bilo je sasvim “normalno” gajit nadu da će mi pomoć da na njega upadnem - hodnik škole u koju sam išla je ionako bio prepun ljudi koji su planirali upisat faks preko veze, zašto ne bih i ja?
Za slučaj da imate potrebu reć da to nije fer - znam, naravno da nije i nisam nimalo ponosna na svoje idejno rješenje iz davnina, ali svi su to radili, svi to rade i dalje, a mi smo tražili način da ne propadnem.
“Meni će teta vjerojatno sredit da upadnem tu i tu” - ponosno sam dijelila svoje magično rješenje s ljudima na školskom hodniku, a neki od njih su bili ljubomorni jer su oni svoje magično rješenje morali platit, a moje je bilo besplatno. Konkretno, jedna cura s hodnika je vezi za upad na faks platila 5000 eura… ili kuna, ne sjećam se jer je prošlo 20 godina, ali platila je, odnosno njeni su platili.
Ja ću svoje dobit besplatno, meni će pomoć teta koju još nismo pitali, ali naravno da hoće, tako to ide.
“Apsolutno ne dolazi u obzir!” - kad smo ju napokon pitali, moja slamka spasa se razgradila brže od one papirnate koju nam guraju “za spas planete” (dok i dalje putuju privatnim avionom).
Apsolutno ne dolazi u obzir.
“Baš zato što si moja nećakinja moraš sama zaslužit upad” - what in the Cruella DeVille just happened?
“Neka popravi ocjene i neka uči za prijemni” - njeno rješenje u sebi nije imalo nimalo magije na koju sam računala.
Ljutila sam se na nju i mislila da je grozna, a danas joj se divim.
Njena koruptivna intervencija u moje ime bi joj narušila integritet i još važnije - oduzela bi mjesto na faksu nekom tko ga je stvarno zaslužio… ili nekom tko je imao vezu, ali ajmo se igrat da je ovo prvo.
Ne znam kad sam točno shvatila da moja teta u ovoj priči nije zla vještica, nego heroj, ali znam da se danas pokušavam što više približit njenom shvaćanju svijeta. Ne uspijevam u tome uvijek, ali trudim se - kod mene ništa ne možete dobit preko veze, što znaju svi oni koji me za vrijeme adventskog darivanja pokušavaju podmitit da ih odaberem kao dobitnike. Takvi često kažu da sam šupak, ali zapravo sam samo ista teta - u najboljem mogućem smislu.
Sad kad smo riješili tetu koju sam “mrzila” iz krivih razloga, imam jedan popis ljudi koji mi stvarno nisu dragi - s razlikom da mi oni to nikad neće ni postat.
Bit će kraće od priče o teti, znam da imate posla.
U dvorištu moje zgrade se svakodnevno parkira jedan stari, bahati prdonja. Ne izgleda bahato kad ga vidite na cesti, izgleda kao normalan čovjek koji nikom ne čini zlo, ali mi iz dvorišta znamo drugačije. Dvorište pripada vlasnicima tri zgrade u nizu i u njega stane 15-ak automobila, a on nas svako jutro počasti svojim Smartom koji ne bi smio tamo parkirat. Ne samo da tamo parkira, nego ga svaki put smjesti na najveće, najšire parkirno mjesto - dvorište je koncipirano na način da se na većinu mjesta staje bočno, a onih nekoliko običnih mjesta primaju po jedan auto. Umjesto da svoj glupi Smart, kad već ulazi u tuđe dvorište, barem sparkira u neku rupu koja uvijek postoji na bočnom dijelu, on ga uvijek ostavlja tamo gdje bi mogao stat netko s većim autom - netko za kog više nema mjesta na bočnom dijelu. Zamolili smo ga puno puta da nam ne parkira u dvorište jer je ispred zgrade ogroman parking, a on nas je svaki put s jezivom dozom nedodirljivosti pitao: “A šta mi možete?” Zna da u dvorište ne može uć pauk i da mu zapravo ne možemo ništa, pa nam već godinama krade opcije za parking… jer može.
Gotovi smo s prdonjom, idemo na drugog šupka koji je to možda ispao sasvim slučajno, ali sumnjam da je bila slučajnost.
Prije par tjedana sam stala na jedno ugibalište da kupim cvijeće, a kad sam se vratila u auto i bila spremna da se ponovno uključim u promet, razveselila me činjenica da postoji rupa između mene, automobila koji čekaju na semaforu i crnog Audija koji je bio iza… vozač je slučajno ostavio dovoljan razmak da se samo ubacim i izgledalo je kao da će mi to dopustit. Čim sam dala žmigavac, pokazala namjeru da se ubacim i mahnula mu da ju dodatno potvrdim, gospodin je dobio potrebu poništit razmak i onemogućit mi da se uključim u promet. Nekoliko sekundi ranije je bio sasvim zadovoljan rupom koju je ostavio u prometu, ali predomislio se čim je vidio da bi netko, ne daj Bože, mogao profitirat. Vjerojatno uopće nije bio zlonamjeran, vjerojatno se samo tako poklopilo, ali svejedno, odlučio je blokirat mene i moj auto… jer može.
Još jedan šupak iz prometa pa ćemo još skoknut u Zaru.
Ispred moje zgrade stalno netko trubi, najčešće između 7 i 8 ujutro, najčešće jer su ljudi divlji i živčani i ne mogu pričekat 30 sekundi da se netko isparkira - što je tema za sebe i često se pitam jesu li ljudi koji trube na parkingu svjesni da to rade ispred nečijih domova. Srećom, trube traju kratko i onda prestanu, ali prije mjesec dana se pojavila žena koja je na svoju sjela i trubila dobrih 20 minuta. “Kakva neodgojena glupača” je prvo što sam pomislila, a onda sam provirila kroz prozor i shvatila da ju je netko zagradio i to ne na bilo kojem mjestu, nego na invalidskom. Slušala sam ju kako urla na telefon i moli policiju da dođe jer mora na posao, gledala ju kako bijesno traži vlasnika po parkingu, a onda je dvadesetak minuta kasnije lagano i opušteno došetao muškarac od 30-ak godina i samo joj rekao da se smiri. “Samo sam išao nešto nakratko obavit”, dodao je prije nego što je vrlo polako ušao u auto i odvezao se u svoj miran, ugodan dan… jer može.
Umjesto da vam opišem u tisuću riječi, uštedjet ću vam vrijeme slikom.
Subota ujutro, sigurno neka fina dama koja bi vam, da ju vidite na ulici izgledala sasvim normalno i pristojno, sigurno ne kao netko tko napravi svinjac u garderobi i sve ostavi uz krilaticu “bude netko drugi”, ali žene koje su čistile garderobu nakon nje znaju drugačije. Mogla je vratit stvari, to je minuta posla, ali nije kao da će ju netko kaznit ako to ne napravi, pa ih je ostavila… jer može.
“Za koga da glasam, svi su isti?”
Svi su isti, kažu ljudi, a ja ću vas danas pitat na koga se to odnosi.
Na ljude na listama, naravno, to je barem jasno.
A recite mi onako, po slobodnoj procjeni, je li itko od ljudi iz ovih kratkih priča zapravo drugačiji?
Nema veze što nisu političari - političari su preslika naroda, a narod je u većini slučajeva jednako “isti”… znate i sami da ovakvih primjera ima koliko hoćete.
Što mislite, bi li se onaj prdonja koji samozadovoljno parazitira u tuđem dvorištu ikad zamarao ičijim boljitkom osim svojim? Ako pada test već u tuđem dvorištu, sigurno ne bi bio bolji u važnijim situacijama.
Bi li onaj lik iz Audija koji me blokirao (iako nije morao) na višim instancama vodio računa o tuđim potrebama kad ga je na onoj najnižoj zasvrbila ideja da će mu netko uzet par metara mjesta u prometu?
Bi li onaj opuštenko koji zagrađuje aute na (invalidskom) parkingu pazio na ikog osim na sebe?
Bi li ona “dama” - s naglaskom na vepar - razmišljala o drugima da za to dobije priliku na višoj razini ili bi samo hranila sebe i svoje potrebe?
Bi li svi oni ljudi koji pitaju “zašto nije prijavila”, da su na poziciji na kojoj primaju prijave, štitili svaku žrtvu ili bi povremeno udijelili povlasticu nekom tko je, kao što je to dugo bio Matanić (i kao što su i to dalje njemu slični), prešutno neprijavljiv?
“Svi su isti”, kažu ljudi deprimirano, u nadi da će se dogodit netko tko je drugačiji, ali koliko među njima ima onih koji bi stvarno bili drugačiji?
Tko bi od njih svojoj nećakinji rekao “apsolutno ne dolazi u obzir” kad pita za vezu na faksu iako to svi rade?
Ove priče su sitnice koje ne moraju značit ništa, ali teško je povjerovat da nisu odličan indikator za puno veće stvari.
Svi su isti, kažu ljudi, a ja sve više vjerujem da im to smeta samo zato što nisu na poziciji moći - onoj na koji i sami mogu bit isti, ali s osobnim benefitom.
I ne, ne mislim da je stvarno svejedno za koga glasate ili glasujete, samo mislim da će sve ostat isto dok se “svi su isti” ne preimenuje u točniju verziju koja glasi “svi SMO isti.” Ili barem većina, da budem preciznija.
Ne morate mi vjerovat ako ne želite, ali znam da moja teta mnogima i dalje ne zvuči kao heroj, nego samo kao zla vještica koja mi nije htjela pomoć - da mi je pomogla, bila bi ista.
Tako je, ista kao i mi koji smo ju to pitali (jer svi to rade), a ona nas je predivno ošamarila pravednijom opcijom i ja ću joj se uvijek divit zbog tog šamara.
Svi bi bili drugačiji dok ništa ne mogu, ali što bi bilo da mogu? Časti izuzetcima, ali vjerojatno bi bili isti, baš zato što mogu.
Svi su isti kreće od kuće, a u koliko kuća stvarno žive drugačiji?
Bolje da ne znamo, ne bi bilo dobro za živce.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva