Srdačan pozdrav, dopustite da vam pokvarim dan nečim što ste možda već vidjeli na internetu - ona beba iz Teletubbiesa koja je glumila sunce je već odrasla osoba koja ima vlastitu bebu. Ne znam za vas, ali ja imam osjećaj da su Teletubbiesi bili prošli tjedan i još uvijek se svako toliko probudim u panici jer nisam napisala zadaću iz matematike. To su mi najdraži snovi, kad sanjam da moram u školu i onda se probudim i shvatim da zapravo ne moram. 

Da sam bila bolji učenik, možda ne bi imala takve noćne more, ali bila sam grozna i krajnje nezainteresirana. Osamnaest godina nakon mature - što je, za razliku od Teletubbiesa, stvarno bilo prošli tjedan - jedan izlog u centru Zagreba su ispunile moje knjige. (Btw, za slučaj da mislite da ću sad zauvijek pričat o svojoj knjizi - neću, ali tek je izašla pa mi valjda nećete zamjerit.)

Prije 18 godina mi ne bi palo na pamet da će se to ikad dogodit; ne bi mi palo na pamet ni prije 10, kad je izašla moja prva kolumna, ni prije 5, ni prije 3, ne bi mi palo na pamet čak ni prije mjesec dana, kad sam još bila uvjerena da nema šanse da ju završim. 

Da mi je netko u vrijeme dok sam učila za maturu rekao da će se jednom dogodit takav izlog, ne bi mu vjerovala jer se ne bi usudila pomislit da bi to ikad bilo moguće - slično kao što se danas ne usuđujem pomislit da je moguće da će se Krim team 2 ikad prestat reprizirat.

Došetala sam do izloga u petak ujutro, dok je Zagreb tek bio u pripremi za kišni produženi vikend i brzinski uslikala sebe i knjige. Najbrže na svijetu, da netko slučajno ne vidi da se “naslikavam.”

Uvijek mi se neugodno slikat, “da ljudi ne bi mislili da se slikam” - što je glupa misao, ali neki su od glupih misli napravili političke karijere, pa je ovo moje barem malo benignije. 

Plus, bujica glupih misli tek slijedi, a meni se uvukla u glavu čim sam završila s “naslikavanjem” - zapravo, ako ćemo preciznije, krenula je mjesec dana ranije, kad sam tipkala kraj knjige.

(Zašto misliš da je išta što napraviš vrijedno spomena?)

(Zašto bi netko htio tvoju knjigu - osim tvoje mame, koja je neobjektivna? Šteta papira, šteta tinte i tonera).

(Sjeti se one žene na internetu koja je napisala da ti je prošla knjiga glupa. To je rečenica koje se moraš držat, to je dogovor – knjiga ti je glupa, ti si glupa i nema potrebe da postojite.)

Dobro došli u “imposter syndrome”; ideju da su sve stvari koje radiš nedovoljno dobre, glupe i nepotrebne – i da nitko zapravo ne želi išta što imaš za ponudit. 

Ako nemate pojma o čemu pričam - ili ste jako samouvjereni, ili ste u klubu ljudi koji dođu na šalter preko reda jer “samo nešto žele pitat” i uopće se ne opterećujete svijetom oko sebe. Ali vjerojatno znate točno o čemu pričam.

Imposter syndrome je šupak koji ti besplatno živi u glavi i hrani se tvojim nesigurnostima – što mu više popuštaš, to se više širi, kao cimer koji je na početku uredan, a s vremenom ostavlja čarape i prljave šalice po cijelom stanu.

Kad se dogodi nešto dobro, odmah će te podsjetit da je vjerojatno nezasluženo; kad se dogodi nešto loše, javit će ti da je to jedino logično.

Kad ti se dovoljno udomaći u glavi, tjera te da se stalno uspoređuješ s drugima, zbog čega uvijek lako zaključiš da si potpuno beznačajan. 

Ja to zaključim svaki put kad napravim bilo što - može bit nešto sitno, tipa večera za ljude koje sam pozvala u goste pa se prije nego što uzmu prvi zalogaj ispričavam jer “vjerojatno nije fino”; može bit nešto veliko, tipa “napisala sam knjigu i sad je cijeli jedan izlog posvećen samo njoj.” 

(Kog briga za tebe i tvoj izlog?)

(Sve što napraviš su beznačajne gluposti, znaš i sama.) 

(Pogledaj što rade drugi ljudi.)

I uvijek pogledam što rade drugi, istog trena kad mi imposter u glavi javi da moram - i svaki put zaključim da je u pravu.

“Antonija Blaće vodi super TV show, a ja ne.” Nema veze što sam u tom trenutku u žiriju istog showa, imposter se uvijek snađe kad te treba uvjerit da ništa ne vrijediš.

“Moj prijatelj je nedavno doktorirao i sad je kardiolog, a ja nisam.” Čemu ja služim?

“Moj brat ima dvoje djece, a ja nemam.” Nema veze što to znači da imam nećaka i nećakinju, to je tuđi uspjeh koji eventualno mogu posudit.

Popis je ogroman, ali već ste dovoljno propatili ako ste došli do ovog dijela pa će i ovo malo bit sasvim dovoljno.

Ovo “već ste dovoljno propatili” je isto imposter – zašto mi prva pretpostavka nije da se zabavljate u mom društvu? Nadam se da je tako, ali ne usudim se to predložit kao prvu opciju.

To bi se moglo interpretirat kao da sam puna sebe. 

(Puna sebe i netaknuta razumom, tko se ikad zabavlja uz tebe?)

I najgore od svega – imposter će te pokušat uvjerit da nitko osim tebe ne osjeća iste stvari.

(Svi drugi znaju točno što rade, svi drugi su zaslužili sve što imaju, a ti si prevara).

Leti oko tebe kao komarac kojeg pokušavaš ubit u 2 ujutro, a taman kad pomisliš da si uspio, ponovno krene zujat. 

(Ne možeeeš).

(Ne znaaaaš).

(Ne zaslužujeeeš).

S tim da komarci barem imaju točno određenu sezonu u kojoj te maltretiraju, a imposter je uvijek tu – i ne možeš samo zatvorit prozor da ne uđe.

Ali možeš ga ubit slično kao što ubijaš komarce. Prvi korak je da ga uočiš.

(Ne možeš dovršit knjigu!) EVO TE. 

(Tko bi htio provodit vrijeme s tobom?) TU SI.

(Svi osim tebe zaslužuju dobre stvari!) ODJEBI.

Drugi korak je da ga ubiješ istim oružjem koje koristi protiv tebe – uspoređivanjem.

Kaže internet da se nije dobro uspoređivat s drugima, a ja se ne slažem. Uspoređivanje nije uvijek loše – ako se dobro primijeni, može bit inspirativno i konstruktivno. Ja se svako toliko usporedim s nekim kom se divim i napravim popis stvari koje želim napraviti da mu se barem malo približim.  

Ali imposter ne živi od konstruktivnih usporedbi, nego od onih u kojima uvijek gubiš - onih u kojima si uvijek beznačajan.

A svatko može djelovat beznačajno u usporedbi s nekim drugim, pogotovo kad se uspoređuješ u kontekstu u koji ne pripadaš. 

Ja sam beznačajna u usporedbi s mojim prijateljem kardiologom ako nekom treba očitat rezultate holtera i dat mu terapiju za aritmiju – jednako kao što je on beznačajan u situaciji u kojoj treba prevest nešto sa slovenskog ili napisat scenarij za nečiju video kampanju. I oboje smo beznačajni u situaciji u kojoj nekom treba napravit balayage ili servisirat kočnice. 

Svatko je negdje beznačajan, što ne znači da je uvijek nepotreban – a to je ono što ti imposter pokušava prodat da bi što duže mogao besplatno živjet u tvojoj glavi. 

Najbolji način da ga iseliš je da uspoređivanje okreneš u svoju korist – umjesto da si stalno postavljaš pitanje koliko si lošiji (ili “beznačajan”) u odnosu na druge, treba pitat nešto drugo.

“Koliko sam bolja u odnosu na sebe prije godinu dana?”

Ili prije tjedan dana ili prije deset godina, svejedno.

Tako se izgladnjuje unutarnji demon koji te tjera da svaki svoj uspjeh umanjiš u odnosu na tuđi. 

Treći korak za ubijanje impostera stane u jednu kratku rečenicu: “Ne vjeruj svemu što misliš.” Ignoriranje vlastitog mišljenja je nekad wellness s 5 zvjezdica.

Kad ti u glavi stanuje ideja da je sve što radiš zapravo nepotrebno i glupo – a ona dolazi u paketu s imposterom – logično ti je da isto misle i drugi. 

Logično je i da misliš da si jedina osoba na svijetu koja u glavi ima takvog zločestog, okrutnog podstanara – a istina je da svatko od nas u glavi ima svog impostera, samo što rijetko tko o njemu priča. 

Svi se povremeno borimo s demonom koji nam se ruga kad se usudimo pomislit da nešto možemo, samo ga neki puno bolje ignoriraju. 

Moj se mjesecima rugao svakom slovu koje je izlazilo iz tipkovnice dok sam pisala knjigu. 

(Jedva čekam da shvatiš da nećeš moć, ja to znam već odavno).

I znala sam da me, kad završim - (ako završiš) - neće pohvalit, nego da će se samo prebacit na novu temu za ruganje.

(Ali nisi kardiolog).

(Ali nemaš dvoje djece).

(Danas svatko može napisat knjigu).

Danas svatko može puno više nego što se usudi pomislit, ali mnogi često ni ne probaju – nekad jer se usput popiknu na tuđe mišljenje, nekad jer se popiknu na vlastito. 

(Ovo si već napisala u jednoj od prošlih kolumni, repetitivna si i dosadna.)

I sasvim je prirodno da tu i tamo misliš da nećeš uspjet ili da ne zaslužuješ stvari koje želiš. 

Znate tko jedini nema problema s idejom da možda traži previše? Ljudi koji parkiraju preko dva mjesta i oni koji se na internetu rugaju tuđim nožnim prstima. I ovi “samo da nešto pitam” sa šaltera. Svi ostali se stalno preispituju.

Nitko nije sto posto siguran u ono što radi, samo neki to puno bolje skrivaju - što od drugih, što od sebe. 

Svatko tko je imalo normalan će se putem zapitat jesu li stvari o kojima sanja prevelike – to je sasvim uobičajena postaja na kojoj se kad-tad moraš zaustavit. Pitanje je samo što ćeš odlučit kad dođeš do nje - netko će odlučit da su mu strahovi koje ima veći od snova, netko će odlučit da nisu. 

“Zaslužujem li ja ovo?” nije znak da je vrijeme da odustaneš jer tražiš previše od života, nego strahopoštovanje. Možda zaslužuješ to što želiš, možda ne, ali uvijek zaslužuješ da se barem potrudiš saznat.

Ovo je sad već lagano reklama za uloške, jel da?

Nije, ovo je reklama za ideju da treba prepoznat impostera koji većini nas živi u glavi i zamolit ga da srdačno odjebe. 

Mislim, ne morate ako ne želite, ali život je prekratak da ga usklađujemo s glasom u glavi koji nam govori da nešto ne možemo - beba iz Teletubbiesa već ima svoju bebu, možda je vrijeme da prestanemo dojit idiota koji nam piški po snovima, kakvi god oni bili.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva