Tip sam osobe koja nikako ne voli svađe. Štoviše, izbjegavam ih koliko god mogu, znam i umijem. Iako sam čistokrvna Dalmatinka, znam biti glasna, ali sam ipak mali hodajući pacifist. Jednostavno volim da je u odnosu mir i da smo svi sretni i nasmijani. Znam da je to djetinjasto i neprirodno, ali tako je kako je. 

Doduše, kod mene sve mora biti izgovoreno, izanalizirano, potom zaključeno, i onda mirne duše možemo na spavanje. Da, i ne ide se na spavanje dok se problem ne riješi, što je nerijetko mission impossibile, jer za neke teme jednostavno nema rješenja na prvu. Ali ja ne mogu podnijeti napetost, neizvjesnost i nesigurnost. Nemam za to ni živaca ni strpljenja, zbog čega onda uredno partnera udavim sa „dugotrajnim razgovorima“ dok oboje od umora ne kapituliramo.😊

Svakako lobiram za tip komunikacije - lijepo, pristojno, kulturno. Bez pogrdnih riječi, međusobnog vrijeđanja i pas materisanja. 

No, pitam se je li ovo dobro? Ili je možda ipak bolje, i svakako prirodnije, poludjeti? Pokazati bijes i izbaciti autentičnu emociju? Biti svoja u tom trenutku kada me ćopi žuta minuta? 

Ono, digneš mi tlak i ja se lijepo iz petnih žila na tebe izvičem. Ne moram nužno bacati tanjure, gađati te sobnom lampom, nego onako pošteno popi*diti, ma da me čuju susjedi s prvog kata (a mi na osmom)?

U mojoj Dalmaciji ovo ide pod normalno. Čak se i kaže „Mi se ne svađamo, mi tako pričamo!“ Glasno, jasno, grdo, ponekad grezo. Šporke riči i psovke su sastavni dio dijaloga. I to bez pardona i nekog velikog zamaranja oko tuđih osjećaja. Uf, što moji Dalmatinci znaju biti zeznuti. Često nesvjesni koliko jedna ružna riječ može biti hladan nož u nečije srce. 

Ne znam jesi li svjesna koliko samo jednom riječju možeš nekoga povrijediti? Ne moraš ga udarati šakama i nogama, ne moraš ga šamarati niti cipelariti. Ali svejedno ga možeš raniti. Ostaviti ožiljak ili trigerirati neku staru traumu. To boli jače od šamara.

Još gora opcija, koju često mi žene volimo (podsvjesno ili svjesno) koristiti kod svađe je – pasivna agresija. To je kada ti dragi digne tlak, a ti digneš nos i onda ne pričaš s njim, recimo, punih sedam dana. Kako bi se u narodu reklo - tiha misa. Oboje šutite, a unutra Etna.

Pasivnu agresiju smatram daleko najgorim oblikom manipulacije. Za to bi, odgovorno tvrdim, trebalo ići mjesec dana u zatvor. Čak mi je puno draže spomenuto pasmaterisanje. Barem je iskreno, autentično i bez fige u džepu. Ovo je podlo, proračunato i kurvinjski. I drugome nameće neizdrživi osjećaj krivnje i grižnje savjesti. Zbog čega onda i druga strana pristaje na tvoje uvjete, samo zato jer ne može drugačije. Ulovila si ga tamo gdje je slab i na konto „svezanih ruku“ ti u svađi pobjeđuješ. A nerijetko i likuješ.

No, što je sa drugom krajnjošću? Kada u svađi potiskuješ emocije i nikako se ne izražavaš. Ne govoriš ono što misliš i osjećaš. Gutanje i „trpanje pod tepih“ smatram jako lošom opcijom. I to u bilo kojem odnosu - partnerskom, prijateljskom i poslovnom. 

Zašto? Zato jer svaki put kada potisneš neku emociju, ti izgubiš djelić sebe. Prodaš se. A da ne kažem da je upravo i velika većina zdravstvenih problema nuspojava tog neizražavanja.

Najgore što možeš za samu sebe napraviti je da drugoj strani konstantno udovoljavaš, da podilaziš i da si jednom riječju -beskičmenjak. Tada te nitko ne doživljava, a još manje cijeni. Nemaš svoj stav, nemaš svoj ponos , a još manje - svoje JA. Mlitav si, siv i nesvrstan.

Ljudi često ovo rade kako bi se drugome svidjeli, ili bolje rečeno - da se nikome ne bi zamjerili. I to iz krajnje djetinjeg razloga - jer smatraju da kada ih svi vole, tek tada i vrijede. Koji apsurd i paralelno Sizifov posao!

No, kada osvijestiš i prihvatiš činjenicu da je apsolutno NEMOGUĆE da te svi živi vole, tek tada se može reći da si zrela osoba. Svjesna da osjećaj vrijednosti dolazi iznutra. Ne iz tuđe potvrde i odobravanja. Samo i isključivo kroz samopromatranje i samo prihvaćanje, a potom i promjenu koja prirodno uslijedi, ali samo kao tvoj izbor.

Smatram da se samo ovakvi ljudi, koji poznaju svoju vrijednost, znaju dobro posvađati.

Argumentirano i bez potrebe da se drugu stranu vrijeđa, samo zato jer se s tobom u nečemu ne slaže. Oni shvaćaju da svatko ima pravo na svoju perspektivu. Na svoj stav i mišljenje. Jer ako si ti OK sa samim sobom, onda tuđe stavove nećeš shvaćati kao osobnu prijetnju. Kao na napad, već kao na povod za dobru diskusiju. Diskusijom širimo granice i propitkujemo uvjerenja. I u tome ne vidim ništa ugrožavajuće. Osim ako nisi Narcis koji pošto-poto mora biti u pravu, jer ako nije onda se ruši cijeli njegov unutarnji svijet, koji je ionako sazidan kao kule od karata.

Da zaključim, ja sam za svađu. Samo da je iskrena, otvorena i prirodna.

Čak sam i za žustro vikanje, ako baš treba. Samo da nema aktivne ili pasivne agresije niti potiskivanja s ičije strane. Da energija teče kako treba. 

Ne treba lupati, udarati, bacati i lomiti. Sve se može s razgovorom, pa makar on i u trenucima bio glasniji. I zasigurno neugodniji.

Ne znam kako ti razmišljaš, ali ja nekako i dalje smatram da nije dobro ići leći dok ste posvađani. Pa makar ja partnera do zore izluđivala svojim argumentima, mišljenima i stavovima. 

Jer jedno je sigurno, kada se svađa konačno završi i problem riješi, svi mi itekako dobro znamo što tada uslijedi. A još bolje znamo da je pomirbeni seks daleko od svega najbolji.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva