„Tata, zašto su se oni ljudi tako ružno ponašali“, pitala je moja začuđena i razočarana dvanestogodišnjakinja nakon što smo odlazili s pariškog groblja Pere-Lachaise. Bili smo pored prilično neuglednog groba Jima Morissona, a mnogi su se ponašali kao da su na kavi. Brbljali su, i to glasno i još se smijuckali. Čak je i jedan vodič valjao fore neposredno uz grob. Tog sam dana želio samo svratiti tamo i malo boraviti u tišini i poštovanju jer je njegova poezija dosta utjecala na mene u formativnim godinama. No to nije bilo moguće jer su drugi posjetitelji bili u nekom svom filmu. 

Objasnio sam joj da ja to ne smatram korektnim, ali da je to prilično često. Često se ljudi i na sprovodu opuste i ispada kao da su na piću s prijateljima. I dok razumijem da nisu svi bili jednako bliski s preminulom osobom i razumijem da neki dođu na sprovod reda radi, ali nekako bi bilo humano pomisliti da su na tom sprovodu i ljudi koji su izgubili voljenu osobu i istinski pate. I zadnje što žele čuti jest kako se netko smijucka ili opušteno i radosno razgovara s nekim koga nije vidio tri godine. Naravno da razumijem da ti je drago vidjeti neku osobu koju ne viđaš često, ali tako mu svega, dogovorite se za kavu u ostatku tjedna ili barem nakon sprovoda. A na sprovodu dopustite drugima da se oproste u miru. Bez vašeg bezbrižnog čavrljanja u pozadini ili nedobog smijuckanja. Jednostavno nije humano, zapravo je prilično bezobzirno. 

Naravno, nisu to izolirani slučajevi. Trenutačno imamo i poseban soj bezobzirnosti specifičan za tzv. Fejs ha-ha-ha-če, a to su ovi ultrapametni likovi koji su prokljuvili da je korona izmišljotina pa se smiju kad se objavi broj smrti. Majstori se smiju!?!? Jednako bešćutni su i likovi koji tragično zloupotrebljavaju Davidovu zvijezdu. Pokazajući tako i sramotno nepoznavanje povijesti jer relativiziraju patnju milijuna ljudi koji su ubijeni na najmučkiji mogući način. Ne, ne i ne, to nije usporedivo s onim što prolaze necijepljene osobe. Ali baš nikako. No ne želim se baviti njima ovog tjedna jer, iskreno, moram odmoriti želudac, a takvima ionako ništa ne znače moje riječi.

S Anabelom sam dosta razgovarao o situaciji na grobu. Rekao sam joj da to ne moraju biti loši ljudi, ali im vjerojatno nedostaje suosjećanja. Jer iako oni nisu imali neki poseban odnos s Morissonom, mogu pretpostaviti da drugi posjetitelji jesu i u redu je ne hihotati se. U redu je ne zbijati šale. U redu je biti nešto tiši, ipak si na groblju i vjerojatno mnogi ljudi imaju neki svoj značajni trenutak u kojima bi cijenili mir. Ne samo uz taj grob, nego i uz sve druge. U našoj se kulturi baš na groblju ljudi osjećaju bliže svojim voljenima koji su preminuli i zato je humano dati im taj trenutak. To nije naš trenutak, nego njihov jer su u ranjivijoj poziciji i zaslužuju naš obzir.

Nije prihvatila moje objašnjenje. Jednostavno nije mogla pojmiti da su ljudi takvi. Nažalost, neće biti jedini put kada će se čuditi tome. No na svu sreću, znam da će je često iznenaditi i u pozitivnom smislu, možda čak i iste osobe. Jer nismo crno/bijeli. Svatko ima dijelove i kojima se može ponositi i one koje bi mogao popraviti. Jedino je problem kad se ponosiš dijelovima koje bi zapravo trebao popraviti kao što je npr., nesuosjećajnost. Kako god okreneš, nju bismo stvarno trebali zrelije razvijati. Možda onda ne bismo radili takve stvari na grobljima, a možda ih i ne bismo punili toliko brzo. Kada bismo barem malo češće razmišljali kako se osjećaju drugi, umjesto da smo toliki ja-ja-kavci ili pak ha-ha-kavci. Humanije je biti suosjećajan! Humanije je biti humaniji.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva