Moguće je da ćete vikat na mene nakon ovog danas, ali vičite slobodno, ne možemo se svi uvijek slagat oko svega - i ne moramo. 

Nije Mišo Kovač, toga imate dovoljno na internetu iz rubrike za i protiv, a meni je antipatično divljat po tuđim ispraćajima, za to imamo WhatsApp grupe. 

Imam jednu prijateljicu - zapravo, imam ih nekoliko iz iste kategorije, ali možemo se zadržat samo na toj jednoj - koja do Božića nema slobodan vikend termin za kavu. 

“Možda laže” - jasno, ja prva razumijem laž “nemam vremena”, a za otkazivanje planova imam i cijelu kolekciju neočekivanih problema koji uvijek poluče uspjeh… migrena, crijevna viroza, čuvanje nećaka koji su generalno jedna od najljepših situacija u životu, a njihov dodatni benefit je što se na njih možeš izvuć kad god želiš. 

“Ipak ne mogu sutra, čuvam klince” - nitko ti neće prigovorit, a mnogi će ti usput reć i da je to baš divno. 

Moja prijateljica ne laže, znam jer nemamo odnos u kojem su laži potrebne - ako nam se negdje ne ide, vrlo otvoreno to i kažemo, a njoj se na kavu jako ide… i ne može jer je svaki vikend na dječjim rođendanima. 

Dvoje djece - jedan školarac, jedan u vrtiću - a do kraja godine će na bilanci imati preko 30 odrađenih rođendana. 

Bilo bi ih i više da neka djeca nisu rođena usred ljeta, ali srećom, jesu, pa ih je “samo” tridesetak. 

Trideset plus vikenda, trideset plus poklona, ne računajući djecu koju je sama rodila, a to su još dva rođendana - njih, naravno, mora organizirat, a mora i pozvat svako dijete iz vrtićke grupe i svako dijete iz razreda. 

“Ne mora” - slažem se, u teoriji ne mora, ali u praksi se podrazumijeva da ipak mora… ako ne želi bit “ona koja isključuje i diskriminira.”

Ne znam kad je krenuo trend masovnih rođendana na koje moraš pozvat svakog, ali znam da se na roditelje vrši pritisak; ako ne pozoveš svako dijete s kojim tvoje dijete provodi dan, bilo u vrtiću ili u razredu, prešutno se - a nekad i ne toliko prešutno - smatra da si zlobna osoba koja nanosi bol nepozvanoj djeci. 

“Kako će se djeca osjećat ako vide da su neki pozvani, a neki nisu?”

Vičite na mene ako morate, ali zašto je to problem roditelja koji organiziraju rođendan za svoje dijete, a ne roditelja nepozvane djece? Pritom, mnogi bi se roditelji vjerojatno spasili da imaju više slobodnih vikenda jer im dijete negdje nije pozvano, ali to je pametnije samo pomislit… i ne izgovorit. 

Je li najljepše na svijetu bit nepozvan? Nije, dijete koje nije pozvano će se pitat zašto nije i možda će se osjećat loše - isto onako kako se svatko od nas osjećao kad nismo bili pozvani na nečiji rođendan, ali to je sasvim normalno. 

Ne samo da je normalno, nego je i poželjno, a roditelji su tu da ti pomognu da shvatiš da ne možeš - i ne moraš - biti na svačijem popisu bliskih prijatelja. I da je sasvim prirodno da nisi.

Danas je to, kažu mi roditelji čiji se vikendi svode na rođendane klinaca s kojima se njihova djeca praktički ne druže, gotovo nezamislivo - podrazumijeva se da su pozvani svi, podrazumijeva se da i ti moraš pozvat svakog, a ako kojim slučajem ne dođeš na više od dva rođendana, nisi timski igrač i narušavaš društveni status vlastitog djeteta.

Lijepo je, naravno, da dijete ima što veći krug prijatelja, ali ovo nije prijateljstvo, nego prisila, a ako si kao organizator proslave neposlušan i nesusretljiv, i ti i dijete osjećate posljedice. 

Ne daj Bože da nekog isključiš, to rade samo monstrumi. 

Onda smo svi mi, ili barem velika većina, odrastali kao zločesti monstrumi.

Ja sigurno jesam - rođendan sam uvijek slavila doma, u krugu deset najdražih prijatelja kojima bih osobno uručila pozivnice, a nepozivanje ljudi se nije smatralo okrutnom, diskriminirajućom praksom, nego realnim stanjem. 

Em je bilo sasvim jasno da ne možeš imati 30 najbližih prijatelja, em nije bilo kapaciteta - u moje su se vrijeme radile kućne proslave s mini sendvičima, mama je pekla tortu, a u stanu je bilo mjesta za logičnu količinu ljudi… onih s kojima stvarno želiš proslavit rođendan. 

Logično je bilo i da neću pozvat nekog s kim jedva pričam, a podrazumijevalo se i da vrijedi obrnuto - i bilo je, naravno da je bilo, situacija u kojima nisam dobila pozivnicu koja bi me veselila, ali to je dio života. Nitko ne može bit pozvan baš svugdje, to je sasvim jasno, a roditelji nikad nisu intervenirali i tražili objašnjenje zašto netko nije na popisu uzvanika. 

Nisi pozvan i to je sasvim ok, tako je kako je.

Danas je to uvreda i za dijete i za roditelja, razvila se rođendanska kultura koja kaže da nepozvanih nema - što, naravno, znači i da se rođendani više ne slave u stanu, nego u rođendaonicama, što je u teoriji predivna vijest za roditelje koji ne žele kaos u vlastitom domu, a u praksi je postalo natjecanje. 

Tko je imao više ljudi? 

Tko je imao klauna, mađioničara i ponija, a tko nije? 

Tko je donio bolji, skuplji poklon? 

Tko je pobijedio u rođendanskom natjecanju? 

Praksa je i, sve češće, da gosti s rođendana odlaze s poklonima jer su rođendani očito postali eventi, a event bez goodie baga je loš event. 

Šlag na torti “moranja” je i činjenica da se roditelji sve češće osjećaju dužnima napraviti proslavu po “pravilima struke”, za što mnogi niti imaju želje, niti (financijskih) mogućnosti, pa biraju između opcije da razočaraju vlastito dijete ili vlastiti tekući račun. A manje je bolno razočarat račun nego objasnit djetetu da šesti rođendan nije Story Hall of Fame. 

Ispada da smo mi iz devedesetih živjeli bezobrazno i krivo - em smo diskriminirali i zvali samo najdraže ljude, em smo bili u vlastitoj dnevnoj sobi i od zabavnog sadržaja imali društvene igre i  kazetofon, em smo goste pustili da s rođendana otiđu praznih ruku… sreća da tad nije bilo WhatsApp grupa pa nismo znali da smo loši ljudi. 

A zapravo smo samo bili normalni ljudi s normalnim pogledom na svijet - i s roditeljima koji nisu koristili (prešutnu) prisilu da bi nas zaštitili od stvarnog svijeta.

Razumijem da svatko želi da mu se dijete osjeća pozvano i dobrodošlo, ali život tako ne funkcionira - nekom si drag, nekom nisi, netko te želi pozvat, netko ne želi, a sve su to male, važne lekcije koje te pripremaju za postojanje u svijetu bez staklenog zvona. 

Nepozvano dijete će možda bit tužno, ali možda će i shvatit da postoji dobar razlog zbog kojeg je nepozvano - izostanak pozivnice je nekad posljedica ponašanja koje nije idealno, a kako će dijete koje je uvijek svugdje pozvano jer se to “mora” osjetit potrebu da razmisli o odnosu s drugom djecom? 

Neće, jer razlike praktički nema - ako su pozvani svi, pozvani su i oni koji zagorčavaju svakodnevicu klincima s kojima dijele dobar dio dana, a svatko i u razredu i u vrtićkoj grupi ima barem jedan takav primjer. 

A to, između ostalog, šalje i krivu poruku klincima koji bi se trebali veselit proslavi vlastitog rođendana: “Nema veze što se ne slažete, MORAŠ ga pozvat.”

Zašto? 

Zbog natjecanja u kategoriji “najveći rođendan?”

Zbog tuđih tračeva o isključivanju?

Zbog roditelja koji žele lagat vlastitoj djeci da ih baš svatko mora voljet? 

To nije odgoj ni brižnost, nego izbjegavanje činjenica, a činjenica je da ne postoji osoba, ni odrasla ni dječje dobi, koju voli baš svatko. 

Zvuči kao ružna stvar za izgovorit djetetu, pogotovo ako ju izgovaraš ovako direktno, što sigurno nećeš, ali realnost nije uvijek samo lijepa; umjesto da se dijete uči da će uvijek bit pozvano na sve, važnije mu je objasnit da će bit sasvim ok i kad nije.

I da su manji rođendani sasvim normalni, jer jesu.

Ili su to barem bili - danas je koncept drugačiji, a koliko je god namjera dobra, rezultat su rođendani s dodatkom “moraš.” Moraš pozvat svakog, moraš doć svakom, moraš odvojit 10, 20, 30 vikenda u godini za svaki rođendan na koji je pozvano tvoje dijete, a na barem 50 posto njih je pozvano jer je dogovor da se tako mora. 

A nekad se zvalo samo one koje želiš - na skromnu proslavu u stanu, s poklonima u razumnim iznosima, bez prijetnje da ćeš završit na stupu srama ako si nekog isključio.

Pozivnica je nekad značila “želim da si tamo”. 

Danas možda još uvijek znači isto, a možda znači i “moram te pozvat.”

Vičite ako sam u krivu, ali čini mi se da su rođendani u devedesetima bili puno iskreniji i realniji, a čini mi se i da su bili puno više u skladu s dječjim željama i potrebama. 

Deset najdražih prijatelja, po vlastitom izboru - bez drame o statusu u društvu, bez obaveznih dolazaka koji djecu pretvaraju u male političare koji imaju protokolarne obaveze. 

I bez oduzimanja vikenda roditeljima koji bi nekad rado popili kavu s prijateljima, ali su bukiraniji od Maje Šuput kad krene sezona svadbi. 

Vičite slobodno, ne možemo se svi uvijek slagat oko svega - i ne moramo, to je cijela poanta.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva