Srdačan pozdrav i dobro došli na Viber! Jest da je prošlo već preko 40 sati otkad smo se svi pomahnitalo registrirali, ali nikad nije kasno za tople pozdrave.

I naravno, iskrena sućut svima koji su imali toliko najodličnijih i najdobrijih fora o Petru Graši, a nisu ih mogli iskoristit jer su pale društvene mreže. Život je nekad tako krut i nepravedan.

Btw, jedna korisna informacija koju možda znate, a možda ne znate i dobro će vam doć - kad vam ne radi Whatsapp, prvo otiđite na stranicu “Down detector” na kojoj se u stvarnom vremenu bilježe poteškoće s najpopularnijim mobilnim aplikacijama. Na taj način možete vidjeti je li stvar u vama i vašem internetu/mobitelu ili je situacija malo veća i kompleksnija. Ovo primarno govorim zbog svih parova koji su prekjučer skoro prekinuli jer je jedna osoba mislila da ju druga ignorira, pa je u naletu bijesa odlučila izvadit arhiv zamjerki koje bilježi od 2017. Vi odlučite tko dominira u nabrajanju optužbi koje su u zastari, ja ću ostati neutralna.

Tako je, odgovor je vozači Alfe.

I, što ste radili dok je “svijet stajao?” Tako kažu u medijima, da je svijet stao.

Ja sam za vrijeme stajanja svijeta sjedila - izvan stana, što je za mene relativno neuobičajena situacija. Inače sam navečer uvijek doma, sjedim na kauču i gledam serije - kad kažem “gledam”, mislim malo gledam, malo slušam dok gledam što ima na Facebooku. Nisam ponosna na to, ali ne znam kad sam zadnji put pogledala seriju ili film bez da sam napravila pauzu za društvene mreže ili dopisivanje. Iako, s jedne strane mi je to čak i dobro - malo gledam, malo se “družim” s ljudima, a nekad tako i “štedim” seriju koja mi se jako sviđa.

O seriji Squid game možemo neki drugi put - iako ni ne moramo, meni je sablasno dosadna, šablonski napisana i predvidiva i jedva sam čekala da prestane. Alice in Borderland je slična serija i, po mom nebitnom mišljenju, puno bolja, uzbudljivija i pametnija. Uglavnom, sasvim nebitno, kog briga što meni nije dobro ako tebi je? Iako, čini mi se da na društvenim mrežama postoji neki prešutni pritisak da ti Squid game MORA bit super ako želiš da ljudi misle da si normalan.

Kažu neki da su društvene mreže najgora stvar koja se dogodila svijetu i da bi bilo super da nestanu - možda i bi, ali kako bismo onda znali tko se gdje sunča, tko što jede i koliko otprilike ima ljudi koji pišu “dijeca” i “sveta Kata, sljeg na vrata”?

Ali zamislite da se stvarno dogodi.

Da se sutra probudimo i odjednom više nema Facebooka ni Instagrama.

Serije bi se sigurno gledale pozornije, u to nema sumLJe.

Prvih par dana bi svi sigurno odmorili dušu - i mi koji volimo društvene mreže i oni koji ih preziru. 

A nakon toga? Mislite da bi se sve odmah vratilo u onu normalu koju smo poznavali dok još nismo znali što svaka poznata i nepoznata osoba jede za doručak ili bi imali period prilagodbe?

Ja mislim da bi se možda malo izgubili putem - kao kad prekineš s nekim, pa još neko vrijeme koristiš njegove posebne izraze i mimike koje jednom izblijede, ali ne odmah.

S društvenim mrežama smo isto u svojevrsnoj vezi - neki u sretnoj, neki u nesretnoj, neki u nasilnoj - i vjerojatno bi nam trebalo neko vrijeme da se s nas ispere sloj stečenih navika.

Možda bi se u prvih nekoliko mjeseci sve na što smo navikli na Facebooku pretočilo u stvarni svijet - kao što kokoš još neko vrijeme trči po dvorištu nakon što joj odsiječeš glavu.

Zamislite kaos koji bi nastao.

Zamislite da odjednom sve Kisele gospođe interneta izađu iz digitalnog i počnu operirati u analognom svijetu pod istim postavkama.

Ili da ljudi sve ono što inače pišu na internetu odjednom krenu izgovarati uživo jer su navikli na koncept “MORAM ovo reć iako je beskorisno i nitko me nije pitao.”

Zamislite da sjedite u restoranu i jedete ćevape, a do vašeg stola došeta nasumični Mišo i samo u prolazu dobaci: “Fali luk.” “Gdje je kajmak?” “Daleko je to od dobrih ćevapa koje sam ja jednom jeo kod Hasana.”

Na Facebooku je to sasvim normalno, a da ga odjednom nestane, možda bi se na neko vrijeme sve samo preslikalo na stvarni svijet.

Zamislite na što bi ličile autobusne stanice.

Vjerojatno bi se svako toliko pojavila djevojka koja bi prišla ljudima koji čekaju bus i rekla: “Puno vas me pitalo kako njegujem koZu, pa sam vam danas odlučila pokazati svoju skincare rutinu.”

Ljudi bi u prolazu ženama koje ne poznaju govorili da su debele… ili da su premršave, kako se potrefi u taj čas. (Oho, Gibonni nam se opet ukazao, ali ovaj put ćemo ga srezat u korijenu). Neki prolaznici bi se uključili u raspravu, neki bi samo stajali sa strane i držali palac u zraku u znak odobravanja.

U pekarama bi stajali ljudi koji bi svaki put kad netko naruči burek sa sirom održali mali TED talk o tome da su sve pite pitice, a jedino burek pitac.

Majke bi se u dječjim parkovima svađale s nepoznatim gospođama koje im govore da krivo koriste vlastito dijete.

Ljudi bi morali fizički doć u kazalište da mogu naglas pitat “ko je ova, nikad čuo” za glumicu koja im nije poznata jer nije s Pornhuba.

Ella Dvornik ne bi mogla prošetat ulicom bez da joj barem 50 ljudi ne kaže “da nije bilo tvog tate, ne bi bilo ni tebe” - čestitke na zavidnom poznavanju biologije, gospođo.

Facebook znanstvenici bi morali fizički doć pred bolnicu u kojoj je netko umro od covida i namršteno stajat ispred ulaza jer više ne bi bilo emotikona “angry.”

Ljudi kojima je domet života stiskanje “haha” emotikona kad netko umre bi se pojavljivali na sprovodima i kesili sa strane - mogli bi to radit i doma, ali sigurno bi im bilo jako važno da ih svi vide, baš kao što im je važno i na Facebooku.

Gospođe bi morale dolazit u dućane s odjećom, stat pored artikla na kojem piše cijena i glasno (u CAPS LOCKU) vikat prodavačici: CJENA!!

Žene koje vole inspirativne citate ne bi znale kud s tolikim mudrim izrekama, pa bi na blagajni u dućanu, nakon što su kupile to po što su došle, tiho šapnule: “She believed she could, so she did.”

Ljudi koji ponekad rade u prirodi bi samo došli, rekli “office for today” i nitko ih ne bi čuo.

Ekipa koja pljuje po streetstyle profilima bi morala doć u grad i prilazit ljudima: “Lijepa cura, ali nisu ti trebale ove čizme.”

U svakom ribljem restoranu postojao bi jedan dežurni šašavac koji bi hodao od stola do stola i govorio “nema ribe do janjetine” i “da riba valja, i vuk bi ronio.”

Svaka malo skuplja svadba bi imala gospoDŽu koja bi mladenki dovikivala: “Nisam ni mislila da ste se udaLA za pekara!”

Na svakoj proslavi rođendana bi se pojavio netko tko bi rekao: “I meni je bio rođendan pa nitko zbog toga ne radi slavlje.”

Ispred ginekoloških ordinacija, prolaznici bi trudnicama usputno dovikivali ocjenu “ispravnosti” trudnoće s obzirom na godine. Ako je žena “dovoljno prestara”, možda bi i zastali da im objasne “kad će tvoje dijete imat 18, ti ćeš imat 58.” Thanks, Captain Math!

Ljudi koji žive za to da napišu “dnovinar” ili “plandemija” bi se ugušili od nemoći jer je, kad ih samo izgovoriš, razlika u riječima minimalna - što znači da ih nitko ne bi prepoznao kao vrsne akademike i kreativne ljude.

Svaka mršava osoba koja upravo jede bi imala dodijeljenu referenticu koja bi joj došla reć “ti to sigurno sve ne pojedeš.”

Svaka mršava osoba koja trenutno ne jede bi imala dodijeljenog referenta koji bi joj rekao “pojedi nešto.”

Gospođe bi izlazile na ulicu s “protvajnom” svježe pečenih kiflica da ih svi prolaznici vide - tu i tamo bi im netko dobacio da su ih trebale ostavit u pećnici malo duže. Ili kraće. Gospođe bi se naljutile,  rekle “ideš na blok” i vratile u stan.

Cure koje dođu u kafić pa sjede uz kroasan i kavu i zamišljeno gledaju kroz prozor bi morale naglas izgovorit citat iz Malog Princa ili “but first, coffee.”

Žene bi izlazile iz frizerskih salona i usputnim prolaznicima govorile “new hair, who dis?”

I “novi noktićiiii by moja jedna i jedina Ivana Novi Zagreb Nokti Privatno.”

Svako selo bi imalo jednog lika koji bi bio zadužen za putovanje po svim izborima za Miss, a zadatak bi bio da nakon proglašenja pobjednice kaže da u njegovom selu iza svakog ugla ima puno ljepših žena.

Otprilike svaka deseta cura bi tu i tamo u prolazu promumljala “the eyes, chico, they never lie.”

Žene bi zaustavljale druge žene na cesti i ispitivale “gdje si kupila čizme?”

Neke druge žene bi zaustavljale žene na ulici samo da im kažu “nikad neću shvatit žene koje nose tenisice na haljinu.”

Na svakih nekoliko metara bi stajala punkt-osoba koja viče “pametnom dosta”, nevezano za temu. “Ja samo mislim svojom glavom.”

Ispred svakog dućana bi stajao inspektor koji bi ljudima na izlazu govorio “mogli ste te novce radije dat za gladnu djecu.” Što je dućan skuplji, to više inspektora.

Svaki put kad neka žena zijevne ili se požali da je umorna, usputni promatrač bi ju prozvao pitanjem “od čega si TI umorna?”

Svako radno mjesto koje nije bauštela ili poljoprivreda bi imalo jednu osobu čiji bi zadatak bio govorit “uvati se motike.”

Ljudi bi se morali nalazit na širokim površinama da se detaljno posvađaju oko “jednadžbe koja je posvađala internet”: 8 ÷ 2 x (2+2) = 8 ÷ 2 x 4 = 4 x 4 = ?

Ja bi srijedom u 14 sati morala trčat okolo po gradu i vikat “nova kolumna je vani”, što mi ne paše jer mi se ne trči - ni srijedom, ni drugim danima.

I najgore od svega, svaki put kad počne sniježit, ljudi koji inače samo stave status bi morali hodat okolo i svima govorit “pada snijeg” - i nitko od nas ne bi znao jesu li rekli snijeg, snjeg, ili sljeg.

Srdačan pozdrav i live, laugh, love.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva