Planirala sam nam ovaj tjedan poželjet sve najbolje za Božić, tako je prigodno u danima raskošnih lampica i osvijetljenih trgova, ali od prigodnih želja trenutno imam samo jednu, onu koja paše uz mrak koji nas je dočekao, odnosno dostigao u petak - da svi oni iz čijih je nemarnih fotelja proizašla tragedija u Prečkom više ne uspiju pronać posao ni kao dostavljači hrane.

Možda je ružno slat takve želje - što generalno, što ovih dana kad svima na zemlji trebamo slat samo mir i veselje - ali druge želje i pozdravi mi ne padaju na pamet.

Nečiji su roditelji vjerojatno već kupili, a vjerojatno i zamotali božićni poklon koji nikad neće bit odmotan - što je u ovim trenutcima potpuno nebitno i zadnja stvar o kojoj treba razmišljat, ali je dodatna jeziva sol na ranu. Nečijem je malom, ali VELIKOM sinu prvi razred bio i zadnji jer je svojim tijelom zaštitio prijatelje od noža kojem, kao ni osobi koja ga je držala u ruci, nije bilo mjesto ni u školi, ni izvan zatvorene institucije.

Ali kaže ministar da on i dalje misli da su škole sigurne, a mi mu - za razliku od dostavljača kojeg barem možemo prijavit kad loše obavi posao - ne možemo ništa. Ili, bolje rečeno, nećemo mu ništa, točno onako kako mu ništa nismo ni unatrag nekoliko mjeseci, kad je zbog jednog djeteta kojem nije mjesto na nastavi nastao kompletan kolaps školstva - popraćen raspadanjem razreda, otkazima, PTSP-om i traumatiziranom djecom i roditeljima.

Da vi i ja toliko loše radimo puno manje odgovoran posao, već bismo odavno bili zamijenjeni, ali neki su očito prejako zapečeni u fotelju pa ih se valjda ne može samo tako odlijepit - možda bi se mogli odlijepit sami, ali takvu razinu savjesti ili imaš, ili nemaš. 

Neki su ljudi veliki već sa sedam godina, neki to ne postanu nikad.

Jednako velik čovjek je i učiteljica koja je svojim tijelom blokirala kišu uboda koji su planirali završit u još tko zna koliko djece koja su taj dan bezbrižno došla u školu, a velik je, možda neočekivano, ispao i Nikica Jelavić - ne nogometaš - koji je u suzama otkazao presicu i svoje planove i interese proglasio manje važnima.

Nikica Jelavić, dakle, plače i svjestan je da su njegove potrebe zanemarive u vrijeme nezamislivog mraka, a “poštovana gospoda” suhih očiju igra graničara i izbjegava da ih pogodi lopta odgovornosti - gospoda koja, za razliku od Jelavića, ima direktan pristup prekidaču koji svjetlo može pretvorit u mrkli mrak. Gospoda koja se vjerojatno ne planira odreć svojih interesa - ili sam ja propustila ostavke koje su već dugo jedini razumni korak?

I eto, upalio se mrak, onaj na koji se upozoravalo i koji se “samo čekao”, a zaključak je da je to “incident” i “pazit ćemo da se ne ponovi” - kao da je samo na par minuta nestalo struje, a ne cijeli jedan život.

Od nas se sad očekuje da usmjerimo ljutnju na “bezosjećajnog psihopata” koji je bio opsjednut noževima, a meni je on, slobodno mi to uzmite za zlo, pri dnu popisa ljudi na koje se imam potrebu ljutit. Popis bezosjećajnih - ne nužno psihopata ali tko zna - ima puno zvučnija imena od tog potvrđeno oštećenog dečka koji nije smio bit prepušten samom sebi.

Ubojica iz Prečkog je posljedica sustavnog zanemarivanja ljudi koji trebaju zaštitu - društvo je trebalo zaštitu od njega, on je trebao zaštitu od samog sebe, a ta se zaštita svjesno i sustavno uskraćuje. Najnoviji, prošlotjedni rezultat zanemarivanja je manje-više okarakteriziran kao “propust” - ružan i tragičan, ali i dalje propust - a u foteljama i dalje sjede (i vjerojatno će nastavit sjedit) ljudi koji bi se trebali pobrinut za našu sigurnost barem na osnovnoj razini, a osnovnije od ovog ne postoji.

Država u kojoj se djeca ujutro voze u školu, a popodne u bolnicu ili mrtvačnicu nije država, nego koš za smeće.

“Ali pojačat ćemo sigurnosti, pazit ćemo da se ne ponovi” - mhm, onako kako pazimo da se ne ponovi priča kad nasilnik odavno poznat policiji ubije ženu nakon što ju je već previše puta skoro ubio ili onako kako pazimo da divljaci u prometu više nikad ne sjednu u auto nakon što su nekog ubili?

Pazimo mi stalno, uvijek tek nakon što se dogodi, uvijek samo u vidu grandioznog obećanja, onako kako većina ljudi pazi na dijetu na koju se obvežu u ponedjeljak, pa ju prekrše već u srijedu. Za slučaj da me imate potrebu pitat kako mogu povlačit paralelu između nebitne dijete i važnih državnih pitanja - mogu jer razina traženja izgovora ima previše sličnosti.

Pazit ćemo bolje, što nije nikakva utjeha ni roditeljima koji su izgubili dijete, ni onima čija su “samo” izbodena, ni ikom drugom tko svoju djecu mora poslat u školu i razmišljat hoće li se doma vratit sa zadaćom ili s doživotnom traumom - a doživotna trauma, koliko god to suludo djelovalo, ovih dana zvuči kao blagoslov jer se u tom slučaju djeca barem vraćaju živa.

Pazit ćemo bolje, naravno da hoćemo - lošije svakako ne možemo jer je ljestvica već prenisko - ali “pazit ćemo bolje” ne stane samo u obećanje o zaključavanju škola i postavljanju zaštitara.

To je samo stavljanje flastera na duboku ranu kojoj trebaju detaljna dezinfekcija i šivanje.

Ovaj put je u školu ušetao teško bolestan, “nepredvidivi” pojedinac kojeg je trebalo predvidjet i zadržat na liječenju, a ima još puno onih koji mogu proć ispod radara i uć u neku drugu školu, u kino, dom zdravlja, autobus, tramvaj, a možda i vrtić.

Sljedeći pojedinac će možda bit netko čiji roditelji ulaze u školu i urlaju na učitelje i profesore jer inzistiraju da njihovo malo zlato prolazi s pet-nula iako za to ne postoji osnova - pa ako mama i tata silom i prijetnjama rješavaju svaku nepovoljnu situaciju, zašto ne bi i on? Možda riječima, možda šakama, možda nožem, a možda i živi u kućanstvu s pištoljem. Možda i “samo” izbuši gume profesorici kojoj je već puno puta rekao da je ku*va, onako kako joj je rekao i njegov tata, onako kako je već stoput čuo doma. Možda joj i zapali auto, pustite ideju da se to događa samo u Americi - naši profesori u toj “Americi” žive već odavno.

Možda sljedeći pojedinac bude netko s narušenim mentalnim zdravljem, ali to nikad nije adresirano jer živi u okruženju u kojem se odlazak psihologu izjednačava s idejom da si “luđak” - u Hrvatskoj takve ideje cvjetaju, a razgovor i briga o mentalnom zdravlju se često smatraju sramotom… nekad to čuju od školskih kolega, nekad od roditelja, a one koji su upoznati s činjenicom da je traženje psihološke pomoći zdravo i pohvalno možete izbrojat na prste.

Možda netko tko već dugo ima problem s nekontroliranim ispadima bijesa, ali roditelji nisu spremni priznat da nešto nije u redu s njihovim djetetom pa samo govore da ima puno energije.

Možda to bude netko tko kod kuće svakodnevno gleda verbalno i fizičko nasilje i to smatra sasvim uobičajenom pojavom, možda netko tko nasilje gleda na društvenim mrežama, možda netko tko prati vijesti i vidi da sve većinu vremena prolazi bez puno ozbiljnih posljedica i s puno olakotnih okolnosti.

Možda i “moderno” odgajano dijete na koje nikad nije podignut glas iako je postojala potreba, ali potreba je zanemarena jer se sve uvijek može riješit nježnim razgovorom - dijete koje je svjesno svojih prava, ali ne i obveza, ono koje je nadređeno roditeljima i svima oko sebe, dijete koje nije naučeno da u svijetu postoji autoritet koji se poštuje, a kad se susretne s takvim autoritetom, tretira ga kao opasnost koju treba eliminirat.

Možda dijete koje kod kuće doručkuje batine, a onda ih kopira u školi jer ne zna drugačije.

Možda u školu ušeta žrtva bullyinga - online ili uživo ili oboje - kojoj je uskraćena podrška okoline, netko tko godinama trpi verbalno, psihičko i fizičko zlostavljanje i jedino rješenje vidi u odmazdi onima protiv kojih se više ne može borit. Njegovi zlostavljači su možda školski kolege koje je puno puta prijavio i dobio odgovor da su to “samo zaigrana djeca” ili “znamo, ali on je sin važnog oca”, možda su oni koje se nije usudio prijavit iz straha da se situacija ne pogorša, a možda i sjede u zbornici i sustavno maltretiraju učenike već generacijama - u mojoj školi je bila jedna takva, “na radnoj terapiji”, koja nas je redovito zaključavala u razred i vrištala na nas, a otkaz nije dobila nego je graciozno otišla u penziju kad je za to došlo vrijeme.

Možda bude “samo” netko tko je na TikTok-u naučio da su uvrede i zlostavljanje “normalna” pojava koja nema posljedice, pa ne vidi zašto se to ne bi primijenilo i u stvarnom svijetu. Možda netko tko ne zna razliku između svijeta videoigara i onog s pravim ljudima jer u ovom prvom provodi nezdravu količinu vremena.

Možda netko čiji roditelji nezdravu količinu vremena posvećuju mobitelu, a zanemareno dijete ne zna kako da im privuče pažnju, pa se okreće “upečatljivim” metodama.

A možda, uopće nije neizgledno, u školu ušeta netko tko u vijestima o nasilju, ubojstvima i pucnjavama u školi - onima koje se kreiraju s neumjesnom količinom senzacionalizma i koje grubo krše novinarsku etiku - ne vidi opasnost i tragediju, nego inspiraciju i priliku da bude zapamćen kao novi, možda čak uspješniji Kosta.

“Pazit ćemo” - s debelim zakašnjenjem, pitajte sve roditelje i djecu kojima je škola već odavno strah i trauma, one iz poznatog slučaja o nedodirljivom klincu koji grmi po svakoj školi u koju ga upišu i sve one u sličnim situacijama za koje nismo ni čuli, pitajte i profesore koji zvuk školskog zvona čekaju s većim nestrpljenjem od učenika koji ih zlostavljaju u razredu, a dobrim danom na poslu smatraju onaj u kojem se nijedan roditelj nije derao na njih.

Sve su to rane koje su započele kao male porezotine uzrokovane izoliranim incidentima, ali incidenti su postali praksa, a rane već duboke i na putu prema gangreni - pa ako ćemo pazit, onda treba pazit da na njih ne stavimo flaster i kažemo “evo, zakrpano.”

Jer tako je, čini se, zakrpan dečko koji je trebao bit na ozbiljnom liječenju - poznat sustavu, opasan za sebe i okolinu, pušten da hoda u vlastitom mraku i ugasi svjetlo onima koji su za dva dana trebali bezbrižno otvarat poklone za Božić.

Umjesto da vjeruju u postojanje Djeda Mraza dok još mogu, djeca vjeruju da postoje ubojice u školama - i nitko im ne može obećat da su ovi drugi izmišljeni.

Umjesto bezbrižnog djetinjstva, smrt, strah i traume - i povremeni flaster obećan iz udobne fotelje.