Srdačan pozdrav, što ste si poželjeli jučer, 22.2.2022. u 22:22h? 

Ja sam poželjela da se ljudi angažiraju oko vlastitog života (u Hrvatskoj) s barem 22 posto žara s kojim se angažiraju oko Dore, tuđih vjenčanica i toga tko je u Plesu sa zvijezdama. 

Za početak može i na probni rok od 2 tjedna - zamislite koliko bi Hrvatska procvjetala da u sljedećih 14 dana svaka Vlasta koja misli da “mora” komentirat nečije vjenčanje to vrijeme odluči potrošit na nešto korisno, tipa pranje prozora ili čučnjeve. 

Koliko čistih prozora bi se dogodilo, koliko čvršćih guzica.

“Sljedeća 2 tjedna su ključna” - možda stvarno i jesu ako ih posložiš na pravi način. 

Vlastu na stranu; dva tjedna ti, ako ih dovoljno ozbiljno shvatiš, mogu promijenit život. 

Ako išta znate o meni - osim da volim užasno glupe fore i da ne dam gramatici da me maltretira - onda znate da volim jest i da ne volim vježbat. 

Uvijek ću pronać izliku da pojedem pizzu u 11 navečer i uvijek ću pronać izliku da krenem vježbat “tek od sljedećeg tjedna”, što će se za tjedan opet pretvorit u “tek od sljedećeg tjedna” i tako do zauvijek, zbog čega sam unatrag godinu dana “osvojila” 10 novih kila. Što ne bi bio nikakav problem da je riječ o 10 kila mišića, ali nije, nego 10 kila tijesta.

Ali lako za kile - prije nego što me krenu napadat “body positivity” ljudi koji su često pozitivni samo kad treba obranit vlastiti izgled, ali ne i kad treba drugima dozvolit da izgledaju onako kako im se sviđa - veći problem su stepenice. 

Ovih dana se do stana penjem teže nego prije godinu dana - zapustila sam se i nemam kondicije, što nekom opet možda zvuči kao “boli te briga, noge su ti i dalje mršave”, ali meni zvuči kao “srami se, lijena osobo.”

Nije mi to bilo u planu kad sam prestala trenirat u veljači ljeta gospodnjeg 2021. - plan je bio da uzmem pauzu od 2 tjedna i ponovno krenem 1.3. 

Krenula sam prije 10 dana, dakle skoro godinu dana kasnije.

Znala sam da želim (i da moram, ali “želim” je već dovoljno dobar razlog), ali znala sam i da mi se ne da - a kad ti se nešto ne da, uvijek ćeš pronać način da to ne napraviš.

“Budem sljedeći tjedan.”

“A sad je već utorak, glupo je krenut u utorak.”

“Mjesec je pri kraju, logičnije je da krenem s prvim danom novog mjeseca.”

Godinu dana kasnije, moram se odmorit kad se vratim iz dućana, što je sasvim normalno ako si moja susjeda od 70, ali nije kad si osoba od 36 koja u stanu ima orbitrek i sobni bicikl. 

Ako niste savršeno disciplinirana osoba (i možda psihopat), vjerojatno znate točno o čemu pričam i vjerojatno ne znate kako se natjerat da krenete, zato ću danas s vama podijelit jedno važno otkriće zbog kojeg unatrag 10 dana vježbam svaki dan - sama sa sobom, doma, bez da itko viče na mene. Ne samo to - prestala sam gutat pizzu u 11 navečer, što je otprilike jednako nevjerojatno kao HDZ bez korupcije. 

Što je prvo što napravite kad se sami sa sobom dogovorite da ćete nešto promijenit? Bilo da je vježbanje ili bilo što drugo.

Vjerojatno prvo odlučite kad krećete. Možda sutra, možda od ponedjeljka, svejedno je. To je moj prvi korak. 

Drugi korak je možda neki rok u kojem očekujete rezultate. Meni je to najčešće “u sljedećih mjesec dana”, što je ujedno i ključni razlog zbog kojeg svaki put sjebem. 

Mjesec dana je dovoljno dugo da si možeš reć “pa ne moram baš danas, imam vremena.”

Pa uz “ne moram baš danas” prođe jedan dan, pa dva, pa jedan tjedan, pa drugi, pa treći i već si potratio skoro cijeli mjesec na “coming soon.”

“A ništa, od sljedećeg mjeseca STVARNO krećem.” Ja sam ih tako zaredala 12 i sad se zapušem do trećeg kata.

Probala sam i drugačiji pristup - umjesto mjesec dana, zadani rok je bio tjedan.

“U sljedećih tjedan dana ću (ubaci plan koji se neće dogodit)…”

Čak i kad bi krenula u ponedjeljak, do utorka bi se nešto poremetilo pa bi sve prebacila na srijedu, u srijedu bi odlučila da ipak mogu u četvrtak, a četvrtak ujutro je već “praktički kraj tjedna”, što znači da je tjedan propao i jedino logično je da ipak krenem od onog sljedećeg. 

I tako opet 52 tjedna zaredom, jedan po jedan, bez da skužiš jer kampanjcima i lijenim budalama tjedan + tjedan + tjedan iz nekog razloga ne zvuči kao tri tjedna.

Srdačne čestitke svima koji nemaju pojma o čemu pričam.

Kad si kampanjac i “budem sutra” osoba, mjesec dana je dovoljno dugo da si bez problema lažeš da imaš vremena, a tjedan dana dovoljno kratko da sve prebaciš na tjedan iza jer misliš da jedan tjedan ne radi razliku. A razliku radi svaki dan, ne samo kad je u pitanju pranje zubi i pazuha, nego i sve ostalo.

Prije 10 dana sam napokon krenula s treniranjem koje odgađam već skoro 52 tjedna, a prvi plan je  opet bio “u sljedećih mjesec dana” - s tim da sam ovaj put odmah prepoznala da nema šanse da ću ga se držat jer “imam vremena, mogu krenut lagano.” 

Neki ljudi su stručnjaci za spajanje neradnih dana - ja sam stručnjak za spajanje dana kad “ne moram” jer mogu i neki drugi put.

Plan B je bio tjedan po tjedan, što je jednako loš plan za kampanjca koji voli prebacivat stvari za neki drugi put. 

Ono što se dogodilo sljedeće je očekivao svatko tko je pročitao naslov - umjesto na tjedan ili mjesec dana, ograničila sam se na sljedeća dva tjedna. 

Ako mi je mjesec dana predugo, a tjedan dana prekratko da sve shvatim ozbiljno, idem vidjet što će bit ako je rok 14 dana. 

Dva tjedna je idealan period - dovoljno dugačak da imaš osjećaj da radi razliku, a dovoljno kratak da znaš da nema prostora za “budem neki drugi dan.”

Zvuči glupo, ali kod mene se pokazalo kao idealan pristup. 

Unatrag 10 dana nisam preskočila nijedan trening - čak i kad sam imala migrenu od booster cjepiva, svejedno sam odradila sat vremena na sobnom biciklu jer imam tablicu u koju pišem kad sam vježbala i bilo mi je neugodno imat dan bez aktivnosti.

U ponedjeljak sam u tablici imala ukupno 8 sati bicikla i sat vremena preskakanja vijače, što je 9 sati vjebanja više nego što sam imala u 52 tjedna prije. Sad ćemo napravit pauzu i primijetit da sam napisala “vjebanja”, što neću ispravit jer je to najbolji opis onoga što osjećaju ljudi koji ne vole vježbat.

E i još jedan važan lifehack - kad sam u ponedjeljak zadovoljno zaključila da se već tjedan dana držim onog što sam obećala, osjetila sam da mi se s leđa šulja dobro poznata ideja: “Sad imam još tjedan dana… možda mogu preskočit jedan od njih.”

Tjedan dana mi je opet zvučalo kao premalo vremena da bi radilo veliku razliku, zato sam na ovaj tjedan koji ostaje dodala još jedan. 

I opet sam na programu “sljedeća dva tjedna” - dovoljno kratko da se ne opustim, dovoljno dugo da znam da rade razliku.

“Sljedeća dva tjedna su ključna” - ako ste umjetnik u izbjegavanju novih navika, možda stvarno jesu.

Bilo da je vježbanje ili bilo što drugo što vam leži u kategoriji “budem uskoro” i polako skuplja plijesan.

Za kraj ću vam zalijepit jump rope challenge koji trenutno pratim - traje 28 dana, pa ako vam na pamet počnu padat izlike zašto ne danas, sjetite se da je to dvaput po 14 dana. 

P.S. Za gospođu Vlastu - dan odmora ne služi za komentiranje tuđih vjenčanica. Sigurno ima neki prozor koji se može oprat. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva