Iako sam rođena Šibenka, nastojat ću biti objektivna. Možda mi i ne bi trebalo biti toliko teško, s obzirom da sam otišla u Zagreb još davne 1996. godine, što hoće reći da živim duže u metropoli nego u Draženovom gradu, u kojem sam provela prvih 18 godina života. 

Svejedno, ostaješ emotivno vezan i srce ti zaigra svaki put kad ti netko spomene tvoj grad. I uvijek spremno skačeš i tvrdoglavo ga braniš što god da je tema. Inat je tu, po čemu smo mi Šibenčani i poznati, ali i neupitno samopoštovanje. Tuđe nećemo, svoje ne damo, i to s ponosom. Da smo temperamentni, i to stoji. Da se volimo narugati, sebi samima, ali i drugima, bome i ta stoji. Mi kad pričamo, mi vičemo, jer ne znamo biti tihi, pokunjeni i poslušni. Jer smo svoji. 

No, u ovom blogu neću pisati o ljudima, već o itekako vidljivoj metamorfozi grada, jer se Šibenik u zadnjih par godina postao prava ljetna oaza. Nije potrošen, nije iskomercijaliziran, nije prožvakan. Prelijep, očuvan, uredan. A opet nekako opušten, i zasigurno poseban, a reći ću ti i zašto je baš ovaj grad odličan odabir za večernje  izlaske. Iako je zbog nelogičnih mjera stožera mnogo toga otkazano, odgođeno, prebačeno, i dalje smatram da je Šibenik idealna destinacija ukoliko ne želiš mirovati na jednom mjestu.

Sve je počelo sa festivalom Terraneo, koji se održavao svega tri godine (od 2011. do 2013.), kada su horde mladih iz cijele Hrvatske konačno počele hrliti u ovaj grad zbog odličnih koncerata. Tada se grad počeo dizati iz pepela. Sjećam se da je prije godinama bio mračan, trom, težak. Punih dvadeset godina mu je bilo loše. Bio je na infuziji. Jedva je disao. A onda se počeo buditi. I od tada ne spava.

Kada se spomenuti festival ugasio, grad je spremno nastavio s ponudom događanja s naglaskom na glazbenu industriju i tako polako, ali sigurno, počeo graditi status oaze za dobre provode.

Zahvaljujući europskim fondovima renovirane su tvrđave koje ponosno štite grad svojom impresivnom grandioznošću. Tvrđava sv. Mihovila je poznata po odličnim koncertima, na tvrđavi Šubićevac (poznatija kao Barone) su predstave, koncerti i filmske projekcije, sv. Ivan je u završnoj fazi obnove, a ona morska tvrđava, meni daleko najmoćnija, još uvijek se svijetu nije pokazala u punom sjaju, što ne znači da neće u narednim godinama.

Martinska, koju cijeli život pamtim po pidoćama i kupanjima u boćatom moru šibenskog kanala, prava je meka za odličnu partijanu. Izolirana od grada, s daleko najljepšim pogledom na katedralu i staru jezgru. Čak je i ove godine, s obzirom na mjere stožera, bila nekolicina izvrsnih festivala, od rocka, hip-hopa do elektronike. To što su završavali u ponoć, neka je druga tema.

U blizini je i dalje poznata Aurora, svega 30-ak kilometara od Šibenika, koju smo početkom novog tisućljeća vjerno pohodili, a u kojoj se i danas nađe neki dobar party ili live koncert. Ovdje me redovno opere teža nostalgija kad se sjetim da, prije dvadesetak godina, nikada nismo kući išli prije podne, sa obveznim stajanjem u Bau Baru, u kojem su afteri bili za pamćenje. A kojih se, nekim čudom, baš i ne sjećam😊

Svakako je za spomenuti i poznati Garden festival u obližnjem Tisnom, kada se od početka srpnja do kraja kolovoza, na jednoj od najboljih festivalskih lokacija u Europi odvijaju: Suncebeat, Defected Croatia, Dekmantel Selectors, Dimensions, Outlook Origins.

Ove godine sam bila na Defectedu, i samo ću reći one word - WOW! Punih šest dana plesanja na odličnu housijanu, i to uz renomirana imena svjetske scene. Potom je tu i Obonjan, otok mladih, kojeg često stranci uzimaju u najam za privatne zabave, tako da za uletjeti na popis, pravi je mission impossibile. No, ne kažem da se ne može 😊 

Ako nisi partijaner, svejedno nećeš mirovati u ovom gradu. Vjeruj mi da nećeš.

Navečer prije spavanja napravi đir od Poljane, preko Kalelarge, do katedrale sv. Jakova pa sve do gradske plaže Banj. Onda se preko šibenske rive i gradskog parka, vrati nazad do Poljane. 

Jedna riječ - šušur. Grad ne da ove godine diše, već hiperventilira punim plućima. Svi hoteli puni, restorani rezervirani, kafići krcati, štekati puni. Vintage, Mala loža, Azimut , sve do Dolca… Domino, Faust, pa sve do Banja - ako uspiješ naći mjesto za sjesti, lupi se nogom u dupe od sreće! Čak je i na terasi hotela Jadran svirka uživo, što me teleportiralo u 1984., kada su terasom vješto operirale legendarne tete u borosanama, kojih nažalost više nema.

Glasna muzika, miris ribe i maraštine i horde nasmijanih lica turista. Sve je kaotično, ali opet nekako smisleno. Ima nekog reda u tom neredu. Ima nekog zadovoljstva u tom nemiru.

Joj, kako je ovo falilo mom gradu. Godinama nakon rata je bio loše, neću reći depresivan, ali nije bio dobro. I sada ovo. Ovo je zaslužio. Da se o njemu piše, govori i pjeva. Da ga se spominje i preporuča. Da stranci, kada dođu svojim kućama, sa oduševljenjem pričaju o njemu svojim prijateljima. O kamenim kućama i crkvama, skrivenim kalama i ponosnim tvrđavama. Izvrsnoj hrani i vinu. Ali i odličnim izlascima.

Veseli me što je sve krcato jer meni šušur znači Život. Puls. Energiju. 

I nikada neću shvatiti one kojima ovo smeta i koji kukaju što na svakom kantunu ima života. Od*ebite sa takvim stavom. Ako vam smeta, zatvorite grilje. Pojačajte televiziju. Zavucite se u mišju rupu. Odite iz grada pa se vratite kada sezona prođe. Samo da vas ne čujem kako grintate. Šibenik vas ne treba.

Istina je da se zbog mjera i dalje u ponoć sve gasi , ali zato do ponoći sve gori. I neka gori. Samo se nadam da će se do idućeg ljeta situacija konačno smiriti, i da će tek onda grad eksplodirati. Mirisima, okusima i ljepotom. 

Drago mi je da je Šibenik konačno došao na red da mu se dive. Da ga poštuju. Da ga se stavlja na pijedestal. Ma, u nebo uzdiže.

Zato stoj ponosno moj Grade, budi svjestan svoje lipote i nikome ne daj na se.

Tvoja mala Šibenka

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva