So no one told you life was gonna be this waaaay….

Koliko puno stvari stane u malih tjedan dana - toliko da smo već zaboravili onog kunokradicu. Realno, ako je ikad bilo dobro vrijeme da “posudiš” nečiji dizajn i sudjeluješ u monetarnom skandalu, onda je to bilo unatrag dva tjedna.

Vrlo bolestan čovjek je ubio ženu, a vrlo bolesno društvo je bez puno gunđanja prihvatilo činjenicu da je u skoro svakom naslovu pisalo i da je bio u Supertalentu. On je barem koliko-toliko svjestan vlastite bolesti, a jesu li svjesni i svi ostali koji su stvorili atmosferu u kojoj se ubojstvo mora dodatno zapaprit prstohvatom showbusinessa? Ćisto sumljam.

Klinac koji još ide u osnovnu je provalio u A1, što nije lijepo jer krađa nikad nije lijepa, ali barem nije treš “uzeo sam drugi rezultat s Google-a i “dizajnirao” kovanicu” tip krađe, nego je elegantno. Od svih ljudi koji kradu po Hrvatskoj i u ime Hrvatske, zbog ovog klinca mi je najmanje neugodno.

Onda imamo Putina koji je sasvim očito blizanac po horoskopu, što je već dovoljno opasno, ali većina blizanaca barem nema nuklearno oružje. 

Pernar je #SlavaTebiKriste dobio otkaz na jedrilici na kojoj je radio kao… Lolek i Bolek? Ako niste čitali ispovijest jadne žene koja ga je trpila, topla preporuka da kliknete OVDJE - moji favoriti su činjenica da se boji sapuna i ova priča: “Ivan me gleda kako vadim novi filter goriva, punim ga dizelom, ja mu ga dam i zamolim da ga pridrži. Stajao je pored motora. U roku od pet sekundi zaboravlja što sam mu rekla i filter pun goriva stavlja na radnu površinu, a dizel se razlijeva posvuda po pultu na kojem pripremamo hranu i ide niz pukotine u hladnjak. On našu hranu pokriva dizelom!” Usput smo saznali i da se razveo, što je vjerojatno najbolje iskorištena opcija razvoda nakon što ga je Tina Turner tražila od Ikea.

RTL je prodan, što većini ljudi koji nisu involvirani ne znači ništa, ali znači skupini odličnih Hrvata koji su proveli prijepodne vrijeđajući Plenkovića uz riječi: “Bravo Plenki, sve si prodao, što će nam ostati?” Jel možemo organizirat da ljudi retroaktivno padnu razred čak i nakon što su završili školu?

E i za slučaj da možda još ne znate jer vam možda nije zapelo za oko - ili je, pa ste mislili da su novinari idioti - kazne u hrvatskom Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira su i dalje izražene u njemačkim markama, pa ako vidite tekst u kojem piše da je netko kažnjen s 800 maraka, nemojte vikat na novinare. I treba provjerit znači li to da kazne možemo platit i u Monopoly novcu - kad se već može u jednoj nepostojećoj valuti, možda se može i u drugoj. 

Sad sami otpjevajte kraj Friends špice, a ja ću vas pričekat s pričom o tome da nismo baš u svemu najgori. 

Znate ono kad ste negdje na nekom šalteru i ništa ne ide onako kako bi trebalo, pa se usput sprijateljite s osobom pored sebe i zajedno komentirate da je vani sve bolje? 

“Tog ima samo kod nas” - uvijek se složimo (i međusobno, i s Tram 11).

E pa dopustite da vam ispričam nježnu priču o Italiji u kojoj sam sudjelovala prošli tjedan. I dio pretprošlog, ako ćemo biti potpuno točni. 

Bit će dugačko jer kraće ne može, ali stignete sve pročitat u sljedećih 10 minuta - osim ako ste Pernar, onda ste već prije 5 minuta zaboravili gdje ste i potencijalno prolili dizel po hrani.

Let’s go.

Bila je srijeda kad sam odlučila da ću se u zadnji čas ubacit na jedno kratko, ali slatko obiteljsko skijanje, a krenuli smo već u petak ujutro. Kad sam bila klinka, obožavala sam skijanje i 7 dana mi je djelovalo prekratko - danas mi je dovoljno 3 dana, a idem svakih nekoliko godina jer mi se ne da češće. Em je skupo ko vrag (jesam li ja nečija baka i hoću li uskoro počet koristit izraz “vindjakna”), em je naporno za tijelo, em su ljudi na stazama puno gori od ljudi u prometu - ja sam više tip za plažu i aktivnosti koje ne uključuju pancerice i potencijalnu smrt jer te neki (pijani) skidiot pokupio putem. Doduše, ubit te mogu i na ljetovanju, ali na skijanju su veće šanse. Vidite da se može i bez da spomenemo Horvatinčića. Ali čemu propustit priliku?

Uglavnom, krenuli smo u petak, ali sve je zapravo krenulo u četvrtak. Da ovo rasporedim po danima kao što je bilo i u The Shining? Može, paše jer sam imala slične emocije kao Jack Torrance. 

Četvrtak, 3.2.

U hotelu traže test ne stariji od 24 sata, pa odlazim na šalter u kojem će mi stavit stvari u nos u zamjenu za 100 kuna. Negativna sam, što je lijepo, a još ljepše je to da sam živa - moj susjed ima radove i radnike koji su odlučili da je sasvim normalno bacat daske s balkona, pa me prilikom izlaska u dvorište jedna skoro pogodila u glavu. Što znači da me mogla ubit, ili barem dovoljno oštetit da kasnije loše radim na nekoj jedrilici na kojoj se bojim sapuna. Test je negativan, ja sam spakirana, lice mi je otečeno jer sam ga oprala nekim novim gelom koji je očito bio od meduze. Sutra prije puta moram u ljekarnu da mi daju nešto što će mi smirit alergijsku reakciju. 

Petak, 4.2.

Dali su mi neke tablete koje bi mi trebale pomoć da prestanem izgledat kao upala rektalnog kanala i sad mogu krenut na put. Nope, prvo se moram vratit u ljekarnu jer sam u njoj ostavila karticu, što mi se ne da, ali barem ću usput bacit smeće da ga ne moram nosit dolje zajedno s torbama. Zaboravila sam smeće 15 sekundi nakon što sam rekla da ga moram ponijet, ja sam očito Ivan Pernar. Donosim magistrama čokoladu jer su mi odmah javile, vraćam se u stan, izlazim s torbama i vrećom za smeće. Odlažem torbe ispred zgrade, trčim prema kontejneru i bacam vreću - ne znam kolike su šanse da se privjesak za ključeve otvori, zakači na vreću i zatvori, ali moji ključevi su iskoristili šansu i više mi nisu u ruci, nego na dnu kontejnera. Koji je - vjerojatno prvi put u povijesti grada Zagreba - skoro potpuno prazan. Pored mojih ključeva stoji jedna elegantna vrećica elegantnih govana. Gospođa koja šeta psa mi drži poklopac, a ja granom pecam po kontejneru. Ruke su mi pune blata i drugih neidentificiranih sastojaka. Vadim ključeve, usput se malo porežem jer me Isus očito mrzi, trčim u stan i perem ruke i ključeve, dezinficiram i sebe i sve što mi je u blizini, presvlačim se, pa napokon krećemo. Jest da sam gledala dovoljno horora da znam da su sve ovo loši znakovi prije kretanja na put, ali odlučujem da će sve bit super. I bilo je… osim kad nije.

Subota, 5.2.

Na doručku u hotelu se ukazuje ideja da moja COVID putovnica možda zapravo ne vrijedi jer su Talijani nešto mijenjali od 1.2., što ja nisam provjeravala jer je sve bilo ad hoc i jer sve zemlje lagano popuštaju mjere, pa sam došla s idejom da je sve ok. Cijepljena sam dvaput, uskoro planiram booster, nisam imala koronu (jer mi nisu dovoljno platili da lažem da jesam, pametnom dosta), čista sam pred Bogom i ljudima. Svejedno odlazim u ljekarnu da me testiraju, za svaki slučaj - ski pass ne možeš kupit bez COVID potvrde, pa je bolje bit ekstra siguran. Dolazim u 8:00 - ljekarna radi od 8:30. Čekam. S obližnje benzinske se čuje Eros Ramazzotti, što je nebitno ali je i lijepo. 

“Buon giorno!”,  ulazim u 8:30, “do you speak English?” Nisam dovoljno dobra s talijanskim da bi mogla pričat o COVID-u. Ljekarnik priča engleski i kaže mi da se ne moram testirat jer imam COVID putovnicu. Skenira ju i potvrđuje da je sve ok. Vraćam se u hotel, odlazimo na skijalište na kojem kupujemo ski pass. Da bi imao funkcionalan ski pass, treba ti osobna, COVID putovnica (potvrda o 2 doze ili preboljenju) i aplikacija Dolomiti Super Ski. Kad kupiš pass, skeniraš ga putem aplikacije, a svaki dan moraš dodatno verificirati kartu skeniranjem QR koda na COVID potvrdi. Dolazimo na ulaz za gondole koje voze na vrh - moj ski pass ne radi. Vraćam se na šalter. Gužva je, nisam jedina s problemom. Prekrasni dečko koji tamo radi ne govori puno, ali brzo upisuje nešto u kompjuter i kaže mi da će sad biti ok. Skijamo do 4 popodne, a oko pola 6 sjedamo u kafić u centru mjesta u kojem smo smješteni. Konobar mi skenira COVID potvrdu - SBAGLIATO. “This expire”, kaže. Italija je 1.2. donijela odredbu zbog koje dvije doze cjepiva odjednom vrijede samo 6 mjeseci, što znači da moje doze više ne vrijede. Moji su imali koronu pa imaju potvrdu o preboljenju - ja nisam, pa za nagradu moram van iz kafića. 

Odlazimo u ljekarnu - tamo gdje su mi jutros rekli da je sve ok iako očito nije bilo. Morat ću se testirat da bi mogla koristiti ski pass. Jebi ga, opcija B je da ne skijam uopće. Opcija C je da zavedem Putina i nagovorim ga da mi pokloni Italiju, ali to bi dugo trajalo i nitko ne bi bio sretan.

“We no test today anymore”, kaže ljekarnik. Mogu se otić testirat u susjedni grad. “A kod vas sutra ujutro?” Ne, nedjelja je, ne rade sutra ujutro. Piu bella cosa non ce. Odlazimo u susjedni grad - jedva, jer nam ključ od auta ne radi, ali srećom, rezervni je u sobi. Rade mi test, plaćam ga karticom. “Fifti euro.” Jebi ga, tako je kako je. Rezultati će mi stić na mail i SMS-om. 

“Ali nemate moj mail ni broj”, upozoravam. Žena koja testirala me šalje natrag na šalter ženi koja mi je zaboravila uzet mail i broj. Odlazimo u hotel. Stiže mail s testom - ne mogu ga otvorit jer se otvara preko aplikacije i treba mi talijanski broj zdravstvenog osiguranja. Stiže još jedan mail s testom u PDF-u koji je zaštićen passwordom koji sam “dobila SMS-om.” Naravno da ga nisam dobila. Ljekarna radi još 20 minuta, zovem ih ali nitko se ne javlja. Ne stignemo više autom do tamo. Pola sata kasnije, stiže još jedan mail s testom koji je ovaj put u normalnom privitku. Sve će bit ok, sutra ujutro samo moram skenirat kod u aplikaciji i ski pas je verificiran. 

Nedjelja, 6.2.

Ne radi. Neće. Jaja su super, doručak je odličan, ali QR kod neće. Opet moram na šalter kod prekrasnog dečka. Skenira moj ski pass, pa QR kod testa i pokazuje mi u čemu je problem - signora je, osim što mi je zaboravila uzet podatke na koje će mi poslat test, umjesto 8.7.1985. upisala 8.7.1975., što je, first of all, fuck you i drugo, krivi datum rođenja znači da osoba koja je predočila test i osoba koja je vlasnik ski passa nisu ista osoba. Naravno da sam mogla i sama skužit da je godina pogrešna, ali nisam - gledala sam ime i prezime i nije mi palo na pamet da bi datum mogao biti kriv. Naravno da mi je trebalo past na pamet na putovanju koje je započelo ključevima u kontejneru, ali nije. Prekrasni dečko na šalteru mi opet verificira ski pass i možemo gore. Predvečer se opet vozimo u susjedni grad - sjebali su mi test, normalno da ću tražit povrat 50 eura. “No, is not fifti euro, is FITI(n)”, kaže ljekarnik. Ajde, bar nešto, plus test vrijedi 48 sati tako da nije toliko strašno koliko se činilo. Nude mi keš ili voucher za novo testiranje - uzimam keš jer se u ponedjeljak planiram testirat u svom mjestu. Što se, naravno, neće dogodit jer… because. 

Ponedjeljak, 7.2.

Vani je kijamet, a ja imam hrpu posla, pa ostajem u sobi s idejom da ću nekad tijekom dana obavit testiranje u ljekarni - test mi treba još u utorak i srijedu ujutro, što znači da mi je ovo zadnje testiranje. I više ne moramo u susjedni grad, što je blagoslov. Odlazim u ljekarnu u kojoj rade 4 muškarca i obraćam se onom koji me u subotu poslao u drugi grad: “Do you do tests today?”, pitam. On vadi test i stavlja ga na pult. To je to, Zvečevo, sve će bit ok. Skenira ga dok je još u ambalaži. Skenira još jedan. Čitam natpis i vidim da je to kućni test koji mi je beskoristan jer ne mogu na šalter donijet štapić i reć “evo ga.” 

“No, no”, zaustavljam ga, a on me zbunjeno pita: “You want two test?” NE. 

“Do you DO tests TOday?”

“Aaah, no”, kaže onako kako kaže Consuela u Family guyu (ako ne znate, lo siento). 

“Kad radite testove?”, pitam ja. On gleda kolegu, onog koji mi je prije dva dana rekao da je sve ok s mojom COVID potvrdom. “No test today”, potvrđuje. “When?” - pitam, na što se opet ubacuje tužna Consuela s razvučenim “Ajronoooooo.” 

Ne zna. Vidim da mu je teško jer ga vjerojatno stalno netko ispituje stvari, ali ne isputujem ga stvari iz zemljopisa - ispitujem ga stvari o testiranju u instituciji koja radi testiranje u državi koja je promijenila pravila za COVID potvrde. Ako on ne zna, tko će znat? Laura Pausini? Javlja se i ovaj drugi s malo detaljnijim informacijama: “The ners (nurse) is not available.” Aha, ok, ima nade, pitam kad će bit available. “We don’t know, she will be available when she comes.” Sveti Pasijanse, zaštitniče šaltera, pridrži me!

Izašla sam van da ne ubijem sebe, njih i Erosa Ramazzottija, a dva sata kasnije smo opet na putu za susjedni grad. 

Na šalteru me dočekuje čovjek koji mi je dan ranije vratio novce - ovaj put sam stajala pored njega dok je u kompjuter unosio sve moje podatke, a svaki od njih smo oboje provjerili više puta. Testira me krasni mladi dečko (evo je, gospođa vindjakna se vratila) koji mi kaže da su svjesni problema s mailovima i SMS-ovima koji ne dolaze - zato uz prva dva maila koji dolaze automatski, djelatnici ljekarne posebno šalju mail s testom. Super, sve će bit super, još samo sutra i preksutra ujutro. Vraćam se u hotel, čekam mailove. Opet dolaze ona dva s kojima ne možeš ništa, a pola sata kasnije i treći. Otvaram ga. Andrea Andrassy. 8.7. tisuću devetsto SEDAMDESET i pete jel vi mene j**ete? Evo da ne mislite da lažem.

Kako. Ne s upitnikom, nego s točkom. KAKO. Zašto. Kako. Odakle. Dokle.

Zaključujem da me očito još u četvrtak popodne ipak pogodila ona daska i da sam ili u komi, ili već u paklu u kojem sanjam talijanske šaltere. Ljekarna se zatvara za 10 minuta, zovem iako znam da se neće javit. Javlja se krasni mladi dečko. Sasluša me i govori kolegi “la donna Croata” - naravno da me već znaju. Ispričavaju se - iako smo dobro unijeli podatke, sustav je pokupio one prve koji kažu da sam rođena 1975. Šalju mi novi kod. To je to, sad nema greške i sve će napokon radit kako treba. 

Utorak, 8.2.

NE RADI. Aplikacija nudi dva načina da skeniraš QR kod - možeš ga učitat iz galerije ili skenirat putem kamere, a u mom slučaju nijedna opcija ne rezultira zelenim svjetlom. Opet moram na šalter ujutro, u nadi da će mi verificirat ski pass. Nema prekrasnog dečka, dolazim na red kod gospođe kojoj ispočetka moram objasnit predugačku priču koja je trebala stat u jedan QR kod. “Ok, ja ću vam sad potvrditi ski pass za danas i sutra jer vam test vrijedi 48 sati”, kaže, “pa sutra više ne morate dolaziti.” 

HOSANA.

HOSANA! 

HOSANA U VISINI. 

Bila sam na rubu da otvorim Tinder i pokušam pronać Putina. 

Srijeda, 9.2.

Prvi dan da ulazimo u gondolu bez komplikacija, zbog čega očekujem da će se u mene zabit neki divljak ili da će nas pojest medvjed ili pogodit meteor ili da će se gondola odvojit i past niz planinu jer je netko na održavanju zaposlio Pernara koji je zabravio odradit posao… ništa. Sve je ok. 

Popodne sjedamo u auto i krećemo prema doma, ispunjeni svježim zrakom i idejom da je kod nas sve ipak puno bolje organizirano. Što možda i nije sasvim točno jer su ovo priče iz malih talijanskih mjesta i specifične su jer su vezane za ski pass, ali šteta je propustit rijetku priliku u kojoj možeš reć da je u Hrvatskoj nešto barem malo bolje. 

Ukratko - rekla je nakon 7 tisuća stranica - ako planirate u Italiju, pogotovo ako je u pitanju skijanje, planirajte pametnije od mene. 

I ponesite Xanax za svaki slučaj.

Bouna giornata svima (tako kažu kad ti žele ugodan ostatak dana).

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva