Jučer popodne sam, umjesto da pišem kolumnu kako to uvijek radim utorkom, sjedila na kauču i gledala serije. Plan je bio, ali očito sam se predomislila putem, da jutros javim urednici da nemam kolumnu jer ne znam napisat ništa suvislo o temi o kojoj “moram” pisat - ne moram, naravno, mogu pisat i o chia pudingu ako mi je tako drago, ali ovaj tjedan zaziva da pišem o Severini, a ne znam. 

Ne znam jer mi je teško zbrojit i oduzet sve informacije kojima nas se gađa ovih dana; znam samo da imam osjećaj da živim u nekom alternativnom svemiru u kojem se predsjednik jedne države javno svađa s pjevačicom druge, a to je svemir koji si ne znam objasnit - a ako ga ne znam objasnit sebi, možda je bolje da ga ni ne komentiram. 

Ne zato što nemam mišljenje, imam. Zadržavanje osobe na graničnom prijelazu uz ispitivanje o ratu je van pameti, to je jasno, ali ne mogu reć da mi se žuri uskočit na brzi vlak davanja izjava o incidentu, prvenstveno zato što sam uvjerena da nikom nije bitno što JA mislim. Tema je preozbiljna i prevelika, vlak je ionako već dupkom pun, a od putnika koji su jedva čekali dat izjavu vam mogu pokazat Stipu i Soniu koji se ne muče s mojim “ne znam si ovo objasnit” nedoumicama. 

“Sve je ovo dogovor Vučića i Severine, oboma odgovara”, kaže Stipo, a brzo mu se pridružuje i Sonia koja je presretna jer je pronašla nekog tko nije “ovca za šišanje.”

“Ma jasno, njezin PR, nemrem vjerovati da itko vjeruje u priču. Pala joj popularnost, pa umjesto pornića vadi novu kartu.”

Stipo i Sonia o PR-u, naravno, nemaju pojma i pričaju gluposti - to što je Severina sve kasnije podijelila s medijima i dobila kolateralni PR je posljedica, a ne uzrok, ali Stipo i Sonia vjerojatno vjeruju da javne osobe sve uvijek rade za malo medijske pažnje, čak i kad je riječ o oduzimanju slobode na graničnom prijelazu. Ni Stipo ni Sonia vjerojatno ne shvaćaju da zapravo sami jedva čekaju malo pažnje i da bi prvi spremno stali pred kameru da prezentiraju svoje “činjenice”, nakon čega bi uživali u ideji da su “slavni” - možda bi čak i na posao donijeli napolitanke da malo počaste.  

O ljudima koji u 2024. i dalje spominju pornić iz prapovijesti će netko jednom valjda napravit neko istraživanje i dodijelit im adekvatan opis u vidu psihičkog poremećaja, ali mi danas nećemo. 

Nećemo ni o chia pudingu, iako bi to bio prekrasan odmor od života koji nas svakodnevno šamara pijanim prometnim nesrećama, požarima i premlaćivanjima drugačijih; danas ćemo, ako se slažete, o nečemu što već dugo promatram na internetu i imam to potrebu prokomentirat s vama. 

Riječ je o šutnji koja je, barem mi se čini, koncept u izumiranju.

Vjerojatno ste barem jednom naišli na video sa zagrebačke špice (pauza da povratite ako vam je potreba) u kojem su zvijezde slučajni - iako sve češće i namjerni - prolaznici koji odgovaraju na pitanja osobi sakrivenoj iza mikrofona i kamere. 

Nije to nov koncept, u Americi je već praktički izlizan, a pitanja su lepršava, opuštena i slučajno - iako zapravo namjerno - glupa i nepotrebna. 

“Deset je, ali nosi Crocsice…” - zadatak osobe pred kamerom je da oduzme “bodove” osobi koja je inače idealna (s ocjenom deset), ali ima neku “manu” koja ju unazađuje. 

“Postoji li neka poznata osoba za koju vam govore da međusobno sličite?”

“Koliko zarađujete?”

“Koliko košta vaš outfit?”

Ima ih još, ali i ovo je dovoljno - dovoljno da se barem jednom dnevno dogodi osoba koja će zbog svojih odgovora postat viralna na najgori mogući način. 

Dogodila se tako prije par mjeseci djevojka iz centra koja, odmahujući rukom, za Sesvete govori: “Sasvata?! Ta nija Zagraab, ja ta na smatram Zagrabam, ta ja za mana draga rasa.”

Ako vam treba prijevod jer niste tečni u preseransu, Sesvete ne smatra Zagrebom, to je druga rasa. Bolje bi joj bilo da je ostala tiho, ali eto, naja (nije). 

Imamo i video djevojke koja obavještava naciju da joj svi govore da sliči na Megan Fox (i usput na sebe navlači komentare da je jedini Fox na kojeg eventualno sliči Goran Lisica), jednu kojoj svi govore da je ista Rozga (opet, uz opasku da može eventualno bit jelen, sigurno ne Jelena) i hrpu drugih koje pred kamerom sebe uspoređuju s prekrasnim ženama s kojima bi ih mogao zamijenit jedino Saša Matić - i naravno, koje zbog tih nerealnih usporedbi postaju viralne i predmet sprdnje, a nekad i ljutnje. 

Nisu one krive, to je pitanje na koje nema dobrog odgovora - i sama Megan Fox bi vjerojatno naišla na ruganje da kaže da sliči na sebe, ali zato uvijek imaš opciju ne odgovorit ništa. 

Predmet ljutnje postaju i ljudi - najčešće influenceri - koji najviše na svijetu vole odgovarat na pitanje koliko zarađuju, potpuno neokrznuti idejom da su pitanja o prihodima van javne službe nepristojna, još manje okrznuti onom da je neukusno svoje tisuće (o kojima često lažu, ako ne nama, onda sigurno poreznoj) javno spominjat u državi u kojoj su mnogi u stotinama. 

Ista ljutnja vrijedi i za one koji pred kamerom zbrajaju cifre od kojih je sačinjen njihov dnevni outfit - što je outfit skuplji, to je ljutnja veća, što možda nije fer jer vjerojatno nisu ukrali tuđi novac da bi ga kupili, ali to je ionako sekundarno. 

Ono što je primarno, barem u mojim mislima dok gledam njihove izjave i usput čitam komentare koji su kombinacija sprdnje i bijesa je pitanje koje stane u jednu rečenicu: “Znaju li ovi ljudi da NE MORAJU odgovorit na pitanje?”

Mogu i smiju, to je njihovo neotuđivo pravo, ali kako se ne sjete da si usput otuđuju privatnost i mir koji s njom dolazi u paketu?

Ako im je već nužda da stanu pred kameru umjesto da ju zaobiđu, što uopće nije dalek put, kako im u trenutku kad ih netko pita koliko su platili odjeću, koliko zarađuju i na koga sliče ne padne na pamet da će, u slučaju da kažu nešto imalo granično, a granica je nepredvidiva i okrutna, brzinom munje završit na internetu u svojstvu “idiot of the day?”

O poznatim osobama koje na društvenim mrežama bez zadrške dijele svaki detalj svoje intime pa se onda ljute kad mediji to prenesu i usput prijete “odvjetničkim timovima” - koje nemaju, jer da ih imaju, znali bi da je Instagram story na kojem si sam nešto objavio besplatan švedski stol za portale - možemo neki drugi put, a možda i treći. A možda i ne moramo kad sve ionako stane u jednostavno pitanje: “Have you considered shutting up?”

Rekao bi čovjek da smo iz nelagode koju donosi rubrika “Facebook memories” imali vremena naučit da je nekad bolje ne reć ništa, rekao bi i da smo dosad već svi upoznati s konceptom click-baita i rage-baita i da znamo da internet samo čeka da iz tebe napravi sprdnju ili te iskoristi kao povod za svađu, ali eto, ljudi i dalje mrtvi-hladni pred kamerom oduševljeno dijele informacije koje bi mogli zadržat za sebe, a kasnije se vjerojatno čude kad ih netko razapinje po portalima i TikTokovima. 

Nije to pretjerano čudno, navikli smo da ljudi danas dijele sve što im padne na pamet, često kad ih nitko ništa nije pitao, ali je li stvarno toliko nezamislivo da nekad samo ostanemo tiho čak i kad nas nešto pitaju? 

Ne kad su u pitanju važne stvari - ovo oko čega Severina odbija šutit nikako ne spada u tu kategoriju - ali vjerojatno ćete se složit da već dugo imamo pretjerano detaljan, najčešće nimalo potreban uvid u svačiju privatnost i mišljenje o stvarima koje nas nikad nisu ni zanimale. 

Šutnja je uvijek bila zlato, k tome još i besplatno i svima lako dostupno, a danas je i pola zdravlja - ali eto, ljudi sve češće biraju bit nezdravi u zamjenu za… ne znam za što točno, ali znam da je velika šansa da neće ispast dobro. 

“Koliko zarađujete?” 

“Ne želim odgovorit na pitanje.”

And they lived happily ever after. 

Ali za to treba znat ponekad i šutit (i šutjet, razrednice) - barem kad je u pitanju nešto nebitno, a šutnja je tu izgleda zaboravila da postoji. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva