Nisam stigla prošli tjedan o Severini - zapravo, stigla sam, ali bila sam na skijanju i bila sam umorna od SVJEŽEG ZRAKA, što je tužno, pa sam rekla sve ostavit za ovaj tjedan. 

“Bit će još uvijek aktualno, što drugo može bit aktualnije?” - tko bi znao da će nam se u međuvremenu dogodit “Disi radosti?” i svi ostali tračevi na koje će Hrvatska skočit kao dijete koje na ljetnim praznicima prvi put skoči u more?

Nitko, kao što nitko ne bi znao da će samo tjedan dana nakon viralnosti pokreta #svismomiSeverina i #nopasaran sve utihnut u korist radosti i “disi”, a bome i u korist “I just won my first Grammy” by Miley Cyrus.

Zapravo smo to i trebali znat, ali vjerojatno svi romantično vjerujemo da najvažnije priče imaju malo dužu sposobnost zadržavanja u prostoru od TikTok mikrotrendova - ispada da su problemi u sudstvu jednako važni kao i #mobwife i viralni recepti za feta tjesteninu iz pećnice (ako se toga još sjećate). 

Ja vam neću puno pametovat o pravnom aspektu Severine iz nekoliko razloga. 

Prvi je taj što vam je vjerojatno već dosta, što možda nije lijepo reć o nečijoj nevolji, ali mediji su napravili svoje i sigurno vam sve već izlazi na uši i sve ostale otvore koje imate. 

Drugi je taj što o pravu znam dovoljno da sam svjesna da o pravu znam premalo - ako netko ovo može javit svakoj gospođi i svakom gospodinu koji ne bi znali napisat podnesak, a “znaju” detaljno i nasilno raščlanit sudski spor, javite im da se znaju smirit. 

Naravno, ovo ne znači da neću malo pametovat o Severini, samo sam htjela da znate iz kojeg kuta dolazim, a vi se slobodno kasnije derite na mene - znam da me to čeka u svakom slučaju, ipak smo na internetu. 

Ako sam dobro shvatila, situacija je sljedeća - Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu jer nisu zadovoljeni ključni proceduralni elementi, što odluku čini ništetnom (napokon mogu iskoristiti ovaj izraz, divno). Županijski sud u Splitu je Severini dao skrbništvo nad djetetom, ali kako prema zakonu o parničnom postupku nalaz vještaka ne može biti samo pisan, nego se mora dati i usmeno - što se nije dogodilo jer… čitali ste zašto - sve je vraćeno na isti sud zbog proceduralne pogreške. 

Jel glupo da imamo proceduralne pogreške? Je, još je gluplje što se to događa stalno, ali ovo je (nadam se) samo kratkoročna komplikacija koja će rezultirati novom, proceduralno ispravnom odlukom i Severina će dobit dijete nazad. Nepotrebno je naglašavat da je apsurdno da se jedan dječji život unakazuje proceduralnim pogreškama, a jednako nepotrebno je naglasit i da je Hrvatska jedna velika proceduralna pogreška sama po sebi. 

Eto, to je “stručni” dio od strane nestručne osobe - da ne ispadne da sam neopredijeljena, ja sam za Severinu, a vi se slobodno nemojte složit ako vam to zvuči krivo. 

Od ostalih segmenata ću se nakratko dotaknut nekoliko situacija - prvo, ljudi koji vrište “zašto se Severina buni, zamislite kako je tek malim ljudima.”

Ovo je česta pojava u svijetu hrvatskog interneta - kad god se javna osoba pobuni protiv problema koji se tiču mnogih, dolazi do otpora jer “šta se ova javlja, nama je isto pa nas nitko ne pita.”

Kad se netko javan pobuni da u ljekarnama nema antibiotika, ljudi viču na njega jer i oni nejavni imaju iste probleme; kad netko javan prokazuje probleme sudstva, ljudi opet viču jer te iste probleme imaju i svi ostali - pa nije li baš super da netko tko ima pozornost javnosti ukazuje na probleme? Meni je, to svakako povećava šanse da se stvari poprave. 

Druga situacija koje se želim dotaknut su ljudi koji uživaju u činjenici da je Severini oduzeto dijete jer ne vole Severinu… ili njene pjesme. Tu nemam ništa puno za dodat, samo mi je žao kad vidim koliko su ljudi ograničeni mržnjom i/ili nebitnim osobnim preferencijama. Zapravo imam još nešto - spominjanje pornića je stvarno već predugo u zastari, napišite novi materijal. 

Imam lošu vijest - ovo je bio uvod u temu o kojoj stvarno želim pričat, nemojte se ljutit ako pretjeram sa slovima. 

Tema o kojoj želim pričat je ovo. 

Vjerojatno ste vidjeli ovaj sratus (ovo je tipfeler, ali ne mogu reć da sam nezadovoljna).

U moru medijskog nasilja Severinom - što za, što protiv - ovo je nešto što mi je najviše zapelo za oko jer prikazuje problem o kojem ne pričamo dovoljno. 

Sasvim slučajno i vrlo prigodno, ovo je knjižara u mom kvartu u kojoj sam jednom, sasvim neplanirano, kupila slikovnicu. Nije bila za mene, bila je za prijateljicu koja je išla na dječji rođendan, a ja sam joj se ponudila otić do knjižare na putu do placa. Ona je, opet sasvim slučajno ali vrlo prigodno, u to vrijeme bila na frizuri. 

Zamislite moju sreću kad sam saznala da sam zbog tog neplaniranog čina iz usluge postala persona grata koja će uživat protekciju knjiških špijuna ako se ikad nađe u borbi za skrbništvo - da sam znala da je to nagrada, možda bi kupila još koju. 

O tome da osoba koja je ovo napisala očito ne čita hrvatske pisce ne moramo pričat - ali ako baš želite, ovo je savršeni primjer prikazivanja vlastite neinformiranosti (i nenačitanosti) kao nepobitne činjenice. O tome da osoba klasificira ljude prema “kupila knjigu kod nas ili ne” i po tome procjenjuje vrijednost tih istih ljudi kao roditelja isto ne moramo pričat, kao ni o tome da osoba koja priča o načitanosti započinje rečenicu malim slovom - ja o ovom zadnjem ni ne smijem puno jer ste navikli da ovdje stalno kršim pravila gramatike i pravopisa, pa bi bilo neukusno.

Ono o čemu želim pričat su lokne. 

Ne samo lokne, nego i generalno omalovažavanje i demoniziranje žena koje su se sredile.

Vi se možda niste susreli s tim, ali ovo je nešto u čemu sam ja odrastala. 

Počelo je kad sam imala 12 godina i došla na božićno okupljanje s nalakiranim noktima. Meni su bili lijepi, ali našla se jedna “intelektualno superiorna” odrasla osoba koja me s neodobravanjem pitala: “Tebe takve stvari vesele?”

Zvuči kao usputno (i glupo) pitanje ako ne znaš osobu koja ga postavlja, ali kad ju znaš, zvuči otprilike ovako: “Tvoj intelektualni domet se svodi na farbanje noktiju? Kuda ide ovaj svijet?”

Godinu kasnije, isto pitanje sam dobila za kosu koju sam (kuda ide ovaj svijet) nakovrčala. 

Godinu iza, za outfit.

“Ne moraš se uređivati za nas”, reče osoba.

Imala sam haljinu, crne najlonke sa srebrnim šljokicama i čizme do koljena – simpatično-božićno, ništa pretjerano spektakularno za klinku od 14 godina (i nimalo vulgarno, naravno, mama me ne bi pustila iz stana), ali bilo je sasvim dovoljno za još jednu opasku: “Tko nema u glavi, ima u nogama.”

Kad imaš 38 i netko ti kaže da si vjerojatno glup jer nisi obučen (odjeven, jasno) dovoljno pametno, znaš da imaš posla s tuđim kompleksima. Kad to čuješ s 14, vjeruješ mu i počneš razvijati vlastite.

Moji su se udobno smjestili u ovu misao: “Pametni ljudi nose pametnu odjeću, imaju pametne frizure i definitivno nemaju nalakirane nokte.”

Slično sam ponovno čula na faksu, od profesora koji je jednu kolegicu pitao: “Niste stigli ovo naučit, a stigli ste nalakirati nokte?”

Na ispite sam izlazila u raznim varijantama – nekad potpuno spremna, nekad napola, nekad samo da vidim kako izgledaju pitanja – ali NIKAD, niti jedanput s nalakiranim noktima. 

Jer su nokti, zajedno s odjećom koju nosiš, glavni indikator intelekta i znanja. Ja sam to naučila s 12, potvrdila s 20 u kabinetu profesora, a danas, kad imam 38, znam da takve stvari govore isključivo iskompleksirani, ograničeni idioti. 

A takvi idioti često misle da su nevjerojatno pametni – što možda i jesu, ali sasvim je moguće bit nevjerojatno pametan i nevjerojatno glup u isto vrijeme.

Ideja da netko nešto nije naučio ali je STIGAO nalakirat nokte je nevjerojatno glupa ideja koja podrazumijeva da su ljudi nesposobni u jednom trenutku razmišljat o dvije stvari.

Prosječna osoba ima sposobnost razmišljati o više stvari odjednom, a samo ispodprosječnoj može pasti na pamet da lak na noktima - ili nakovrčana kosa - znači da su ti misli vjerojatno prazne i da su ljudi koji su se “sredili” sigurno glupi jer je to vjerojatno jedino o čemu razmišljaju cijeli dan. 

Za vas (i vaše oči) bi sigurno bilo ugodnije da ovdje stanemo, ali imam još nešto. 

Prošli tjedan sam, dok sam bila na skijanju, objavila sliku koju vidite na naslovnoj fotografiji. Lijepo, sunčano, sasvim ok za objavit bez da se netko naljuti, jel da?

Absolutely not. Upoznajte Maria, čovjeka koji me odlučio stavit gdje mi je mjesto. 

Ovo je još jedna stvar koju “intelektualci” i “bolji ljudi” često zamjeraju ljudima koji objavljuju slike na društvenim mrežama: “Samo se naslikavaš, dakle ne znaš uživati u trenutku.”

Nećete vjerovat, ali opet, vjerojatno hoćete jer niste ograničeni - uživala sam u prirodi i prije, i poslije, a i za vrijeme “stvaranja” fotografije za koju je trebala otprilike minuta. Neću vam lagat da sam odabrala prvu fotku jer nemam potrebu da mislite da sam “pametnija” ako objavim sliku na kojoj sam ispala loše, ali to je ionako sporedno - bila sam na lijepom mjestu, uslikala sam se i objavila, a netko je iz toga zaključio da sam koza koja ne zna uživat u prirodi. 

Što mislite, bi li se Mario uslikao na istom mjestu da je bio tamo? Nema veze bi li to objavio ili ne, sigurno bi se uslikao jer je lijepo, a lijepa mjesta zaslužuju bit ovjekovječena i podijeljena, makar u poruci koju šalješ dragim ljudima. Što mislite, bi li Mario bio glupa koza da se uslikao? I bi li to značilo da ne zna uživat u prirodi? 

Naravno da ne bi, to bi bila samo usputna radnja koja nema nikakav efekt ni na uživanje, ni na intelekt. Ali kad to radi netko drugi, dolaze negativni bodovi - ne iz glava normalnih, neopterećenih ljudi, nego iz gnjevnih glava koje su toliko opterećene pojednostavnjenom definicijom intelekta pa nemaju dovoljnu širinu da shvate da jedno ne mora isključivat drugo. 

Slikanje na lijepom mjestu ne znači da ne uživaš dok si tamo. 

Kovrčanje kose, lakiranje noktiju i svi ostali pristupi sređivanju ne znače da si prazna ljuštura koja ne zna započet rečenicu velikim slovom. 

Šminkanje ne znači da ne voliš sebe u prirodnom izdanju, nego da se voliš našminkat. 

Prosječna osoba u većini slučajeva ima dovoljan kapacitet da istovremeno bude sređena i pametna, nakovrčana i načitana, nalakirana i dobra majka - što nipošto ne znači da se svatko mora sređivat, kovrčat i lakirat ako mu to ne paše, ali količina pozitivnih reakcija na objavu knjižare govori da i dalje postoji preveliki broj ljudi koji se pacaju u ideji da moraš birat između jednog ili drugog. 

Znači li to onda da su sve žene s izrastom i masnom kosom članice MENSA-e, a one koje ne lakiraju nokte kandidati za Nobela? 

Naravno da ne znači, kao što to da netko nije kupio slikovnicu u jednoj knjižari ne znači da ih nije kupio na desetke u drugoj. 

Frizura na ženi nema posljedice na intelekt, to je nešto što zna moj četverogodišnji nećak, ali ako pitate nasilne, gnjevne “intelektualce”, to je često ono što čini razliku između pametne i glupe žene. 

“Sredila se, sigurno je isprazna i glupa” - no ma’am, nego ste vi ograničeni.

I samo da stavim jednu kontra misao prije nego što vas polako odvedem prema kraju - znate ono kad ljudi kažu da žene bez frizure, manikure i dobrog stylinga ne drže do sebe?

To je u istoj domeni i jednako nefer kao i misao da su ove druge prazne i glupe; ljudi drže do sebe na puno načina - netko u vizualnom kontekstu, netko u intelektualnom, ali jedno ne mora isključivat drugo. 

Možda vam zvuči glupo da sam od svih načina “obrade” Severine odabrala ovaj i naslonila se na jednu knjižaru koju svi mi koji smo u njoj kupili slikovnicu možemo pozvat na sud kao karakternog svjedoka, ali imam poantu. 

Poanta je da je ovo, koliko god zvuči beznačajno i samo kao žuč frustriranog pojedinca - a možda i ulizivanje Milanu, što bi bilo ekstra tužno - savršeni prikaz kako se jednoj ženi, bez da je toga uopće svjesna, dodjeljuju negativni bodovi samo zato što se usudi postojat drugačije od ljudi koji ju špijuniraju kroz izlog. 

“Vidi ju, tu se naslikava s loknama” - ovo je nešto što bi trebalo bit rezervirano samo za dokone, needucirane gospođe koje s prozora osuđuju svijet dok čekaju da im počne serija, nikako za ljude koji se smatraju intelektualcima. 

U teoriji, nikog ne bi trebalo previše brinut zlobno naklapanje gospođa s prozora, ali ovakve stvari malo po malo - ili ekspresno, ako vam status doživi rekordne brojke - kreiraju nepošteno mišljenje o ljudima o kojima ne znate ništa. 

Lako za to što mislite o Severini, ovo se događa svakodnevno na puno nižim instancama. 

Žena koja uvijek ima manikuru iza sebe ima publiku ljudi koji tvrde da sigurno nikad ne pere suđe.

Žena s frizurom iza sebe ima publiku koja tvrdi da je površna i nezainteresirana za išta van domene uređivanja. 

Sređena žena na špici iza sebe ima publiku koja je sigurna da je sređivanje jedino o čemu je sposobna razmišljat. 

Publika koja na temelju izoliranog dojma stvara sliku o osobi je naizgled nebitna, ali publika će svoje viđenje rado podijelit sa svakim tko želi slušat - bez da usput naglasi da raspolaže s minimalnom količinom informacija. 

To će se viđenje prepričavat na kavama i obiteljskim ručkovima, dijelit će se po Whatsapp grupama i malo po malo će prerast u “činjenicu” - a kad “činjenica” krene putovat ustima koja ne vole priznat da zapravo šire nepotpune i neprovjerene informacije, kad-tad će završit u ušima koje će ju iskoristit za zlo. 

Nije teško zamislit da se jedno mišljenje iz izloga knjižare, osim do ušiju koje samo vole dobar trač, dovuklo i do onih koje stoje na glavi nekoga tko taj trač može iskoristit u nepoštene svrhe. Ili mislite da je toliko nategnuto da netko ispred sudaca-poznanika blati ženu zato što ima lokne i usput naslika sliku koja će im zamutit objektivnost? Ja mislim da, disi radosti, nije. 

Čak i da je, ono što nije nategnuto je činjenica da postoje ljudi koji vole mrzit žene jer su se usudile sredit (umjesto da budu pametne) i da im, u ime “intelekta” koji je zapravo samo odraz osobne ograničenosti, neće ni dat šansu da ih uvjere da su zapravo sasvim ok. 

A takvi će ljudi, vjerujte mi jer sam u tom toksičnom potresu mozga odrastala, prvi ponosno reć da knjigu ne treba sudit po koricama - i neće spomenut da je uvjet da korica nema lokne, onda je sigurno bez ikakve supstance. 

Još samo jedna misao i slobodni ste, oprostite. 

Ovo sam napisala bez šminke, u trenirci, s masnom kosom koja će danas u 13 sati bit oprana i prepuna prekrasnih, sjajnih kovrča, a kasnije ću se i našminkat i obuć (ODJENUT, naravno) usku crnu haljinu jer idem na večeru. Sad imam šlape, kasnije ću imat štikle, pa mi vi presudite - jesam li pametnija sad, kad sam masna i zgužvana u trenirci i šlapama, ili ću bit pametnija malo kasnije, sređena i s lijepom frizurom?

Tako je, bit ću glupa koza koja ne zna uživat u prirodi, ali dobra vijest je da sam bolja majka (nema veze što nemam dijete) od Severine jer sam jednom tamo gdje više nikad neću kupila slikovnicu. 

Slava Tebi Kriste. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva