Dignite ruku, da budemo u skladu s početkom nove školske godine, ako se sjećate onih hippo figurica koje smo dobivali u Kinder jajetu. Zapravo ne, ovo je pogrešno - ako želimo bit sasvim u skladu s početkom nove školske godine 2024./2025., onda je prigodno da vam umjesto riječi samo zalijepim sliku.

Ubacila sam i krokodile da se dodatno raznježite, a podsjetit ću vas i na kornjače, pingvine i lavove koje smo skupljali iz istih jaja koja su tad, nakon bezobraznog i nezamislivog poskupljenja, bila točno tri kune.

Ne znam koliko su danas, znam samo da igračke više nisu ono što su nekad bile, a i da jesu, pitanje je bi li ih djeca shvaćala jednako ozbiljno kao mi - u biti, to baš ni nije neko pitanje, znamo da ne bi.

Znamo i da je - iako bi možda bilo bolje da ne znamo - ove godine preko 4 tisuće djece dobilo odgodu upisa u prvi razred. Neka iz zdravstvenih razloga, neka zbog socijalne nezrelosti, neka zbog problema s grafomotorikom, a neka zbog toga što, osim što ne znaju držati olovku, misle da možeš zumirati sliku u slikovnici točno onako kako ju inače zumiraš na mobitelu.

Ne znam je li se vama ikad dogodilo da čitate neki časopis ili listate foto album pa iz navike na sliku stavite dva prsta i pokušavate napravit “zoom in” - meni je i svaki put me šokira spoznaja da sam, barem na trenutak, zaboravila kako funkcionira nedigitalni svijet.

A ako se događa meni (i možda vama), onda ne možemo krivit djecu koja zumiraju sliku u slikovnici - ona to isto rade iz navike, a sigurno nisu sama kriva što ju imaju.

Još jedna stvar za koju bi bilo bolje da ju ne znamo je vijest o tinejdžericama koje se za prvi dan škole šminkaju kao da idu na vlastitu svadbu - čini mi se da je većinom riječ o američkim tinejdžericama, ali čini mi se i da glupi trendovi iz Amerike do nas putuju puno brže nego što su to radili u vrijeme kad smo skupljali igračke iz čokoladnih jaja, pa ne bi bilo čudno da se klubu pridruže i naše cure… ako već nisu. Službena tema za povratak u školu je, ne lažem, ne izmišljam, da bar izmišljam - GLAM. Neke to rade same, neke su angažirale vizažiste, ponovit ću za slučaj da mislite da ste krivo pročitali, neke su angažirale vizažiste, a jedna se pohvalila kako je na prvi dan škole ustala u JEDAN UJUTRO kako bi stigla napravit frizuru, skincare i makeup.

Hoćete jedne kornjače da se malo smirite? Evo, i meni trebaju.

Dignite ruku, opet da budemo u skladu sa skladom, ako se sjećate svoje makeup rutine za školu. Ja se svoje itekako sjećam - prvu maskaru sam kupila s 12 godina, a osim što je bila prozirna, što se odmah pokazalo kao jako loš odabir, bila je rezervirana ISKLJUČIVO za najveće svečanosti koje NIKAD nisu uključivale sat povijesti. S 13 sam napredovala na crnu maskaru koja mi je bila jednako zabranjena za potrebe svakodnevnog života, a s 14 sam na placu kupila paletu sjenila u četiri nijanse ljubičaste - čini mi se za 15 kuna, a točno tako sam i izgledala u tim rijetkim svečanim prilikama kad bi ih smjela koristit.

S 15 sam, kad sam krenula u srednju školu, uz dozvolu za češće korištenje maskare od mame napokon, nakon puno odbijenica, dobila dozvolu za pramenove - one na kapu koja je cijeli proces činila izrazito bolnim i napornim. Smjela sam ih obnavljat svaka 3-4 mjeseca, uvijek za novce koje sam morala sama odvojit od džeparca i bakinih rođendanskih donacija, a ako nisam odvojila dovoljno, to je bio samo moj problem i ničiji drugi. I svaki put sam ponovno morala pitat mamu jel se smijem naručit, što mi je išlo na živce, ali svejedno se podrazumijevalo.

Dvadeset i kusur godina kasnije, ima tome već par godina, kod frizera sam susrela majku koja je svoju 15-godišnjakinju dovela na dogovor za “back to school” ekstenzije, a kad joj je za uslugu ponuđena cijena od 1500 eura, majka je uzdahnula i pokunjeno izvadila karticu, u vidnoj panici od pomisli da djetetu kaže da joj ne trebaju ekstenzije, nego Isus i molitva.

Dvadeset i četiri godine nakon moje dozvole za maskaru svagdašnju i sama-si-plati pramenove, tinejdžerke angažiraju vizažiste za prvi dan škole i ne znam za vas, ali meni se čini da netko treba počet jako vikat na ljude dok još nije kasno.

Ali lako za tinejdžerke s ekstenzijama od tadašnjih 11 tisuća kuna i one koje se za školu šminkaju kao da idu na svadbu - to što meni mama nije dala da na tjelesnom izgledam kao Pussycat Dolls ne znači da su mame koje to dozvoljavaju nužno loše majke - imamo mi i djevojčice od 12, nekad i od 10, a nekad i od 8 godina koje na društvenim mrežama dijele svoje “get ready with me” video uratke u kojima prije škole na sebe nanose proizvode koje većina odraslih žena počinje koristit tek u kasnim dvadesetima, ako i tad.

Neki dan mi je tako na Instagramu iskočila osmogodišnja beba koja ujutro, prije škole za koju se budi u 5 "da sve stigne”, na sebe stavlja niacinamid da joj se očisti lice - ne znam od čega, valjda od poroda - hijaluronsku kiselinu “for that plump look” i još pola drogerijske police proizvoda, uključujući okoloočnu kremu “for my dark circles” iako su jedini tamni krugovi koje ima kružnice u udžbeniku iz matematike… s tim da će kružnice počet učit tek za nekoliko godina. Kad obavi skincare namijenjen perimenopauzalnoj ženi, baca se na makeup (I repeat, drugi razred osnovne škole), a onda skida viklere s kojima je spavala, Gospodin s vama, i s duhom tvojim.

U opisu profila stoji, za slučaj da smo se planirali zabrinut, “account monitored by parents”, a ja bih još jednom diskretno predložila da netko počne jako vikat na ljude dok još nije kasno.

Samo je pitanje u čijoj bi nadležnosti bilo to vikanje.

Da se mene pita, vikat bi trebala škola jer neki roditelji očito ili ne žele, ili su vikali pa odustali kad su shvatili da nema nekog efekta.

Moguće je da sam samo stara baba koja je ljubomorna jer s 13, 14 i 15 nije imala slobodu i količinu izbora koju imaju današnje tinejdžerke, ali i dalje mislim da je jedan od ključnih faktora za zdravo odrastanje to da cijelu osnovnu školu, a možda i dio srednje, izgledaš kao idiot.

Ok, idiot je možda preveliki zahtjev jer današnji klinci na dlanu imaju cijeli svijet i brzo mogu naučit kako se normalno našminkat - to što smo mi izgledali kao klaunovi ne znači da moraju i oni - ali trebala bi postojat neka sredina.

A ako tu sredinu ne mogu i ne znaju nametnut roditelji - a čini se da sve manje mogu i znaju - baba u meni misli da bi ju trebala osigurat škola. Za početak, na način da propiše maksimalnu količinu šminke koju djeca smiju imat na nastavi - nešto što je između Amiša i Carmen Electre - i vrši strogu kontrolu. Tko dođe zažbukan, ne ide doma, to bi samo bila nagrada, nego ide u wc skinut šminku i vraća se na nastavu.

Ne zato što djeca ne zaslužuju slobodu izražavanja koju možda pronalaze u igranju šminkom, nego zato što zaslužuju bit djeca - a sve je više djece koja su, umjesto igračkama iz čokoladnih jaja, opsjednuta konturiranjem, niacinamidom i ostalim stvarima koje mi u njihovim godinama nismo znali ni izgovorit.

Vičite na mene ako mislite da sam diktator, ali kako smo krenuli, ubrzo bi mogli imat i “back to school” botoks - a ja sam sigurna da već postoje roditelji koji će svojim kćerima to i dozvolit.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva.