Čedno odjevena 35-godišnja brineta, u popeglanoj crvenoj balon haljini, utegnutog struka satenskom plavom mašnom, u zlatnim sandalama i najlon čarapama, pravilno nakovrčane kose, širokog osmjeha i rumenih obraza, počupanih obrva i manikiranih noktiju, lijevom rukom elegantno sauga tepih, a desnom lista žurnal namirnica iz obližnje trgovine. Kao od šale, radi ona dva posla istovremeno, pa još usput budnim okom pazi na kokoš u rerni, kvasac u zdjeli i trogodišnje dijete u pletenom džemperu, da pojede štogod hranjivo, a ne samo čokoladu, da stigne do zahoda i ne zapne preko praga pa razbije onda i drugi lakat. 

Bila je ovo čini mi se ranih 50-ih američka kampanja za usisivač s izvlačnim filterom kojeg je tada rijetko koja sretna kućanica imala u kući. U jednom od kasnijih nastavaka reklamnih kataloga ta samouka mehaničarka je bez problema čak sama čitajući upute alatom odšarafila poklopac usisivača, izvadila filter, isprala ga, osušila i vratila natrag. Sve to izvela je ona nasmijana, besprijekorno očešljana, našminkana i odjevena pjevajući hitove Elvisa Presleya. U cijeloj kampanji samo se jednom pojavio muž, i to onda kad joj je čestitao godišnjicu braka s XXL paketom filtera za usisivač. Tih je godina prodaja bijele tehnike suludo rasla, proizvođači su trljali ruke, a kućanice su bile presretne. 

A ako se netko pita zašto, neka proba detaljno rukom, metlom ili kloferom očistiti tepih visokog flora. Bit će mu odmah jasna radost žene koja sauga.

Ovako urešena kućanica bila je česta pojava u poslijeratnim reklamama kad su kompanije za proizvodnju frižidera, brašna i posteljine u prvom planu imali multipraktik ljepoticu, savršenu ikonu uspješne domaćice, majke i supruge koja već od ranog jutra u štiklama i pregači na volane peče djeci spužvaste palačinke, ispraća letećim poljupcima muža na posao i hvata se nakon njegova izlaska hitro košare za dućan. Žene su tih godina masovno testirale miksere i sušila za kosu, katkad je u loše montiranom kablu došlo i do kratkog spoja, no u konačnici rezultat je bio više nego zadovoljavajuć. Bilo je to doba revolucije u kućanskim poslovima jer su žene napokon dobile konkretnu ispomoć.

Sedamdeset godina kasnije, 2020. vjerojatnost od strujnog udara je puna manja, no kućanica s reklame je ostala gotovo ista. Osim što sad u kampanji više nije sama, već se uz nju nasmijanu i dotjeranu u pozadini igraju glasna djeca, kupa se uškopljeni pas i ceri se nakvarcani muž zajendo sa svojom mamom i svi se vidno vesele kupovini nove vešmašine s dvadeset detaljno razrađenih programa za crni veš na 48 rata bez kamata. 

U 2020. kućanica nastavlja sa svim radnim obavezama baš kao i ova prije dvije, tri ili pet generacija.  Nekoliko sati dnevno izgubi samo na skupljanje igračaka, cipela i robe iza jednog, dvoje, troje ili više musavaca i tinejdžera koji misle da žive u hotelu u kojem samo nikako da sretnu sobaricu. Kućanica je već tradicionalno organiziranija nego japanska tvornica auto dijelova, poha ona istovremeno šnicle i peče kolače, mijenja žarulje i navaža koga gdje treba. Jedan u školu, drugi na trening, treća na glazbeni. S tom se djecom uvijek ispostavi da su neviđeni talenti za nešto i ne preostaje ti drugo nego žrtvovati sve svoje vrijeme da bi ona tri sata puhala u flautu. U pauzi između tekwondoa i dramske sekcije kućanica sauga, pere, čisti i ide u nabavku, briše stepenice, skida zavjese, riba pod i pazi da svatko od ovih što žive s njom ne napravi previše veliku glupost jer, pogodite što? Njoj se ta glupost direktno obije o glavu. 

Svi oni u jednom trenutku odu na posao, nastavu, sastanke, seminare i timbildinge, a ona ostaje doma. Svi oni rade nešto jako važno i društveno korisno, a ona je samo kod kuće. Jer je rodila prvo dijete, pa ubrzo drugo, pa se vratila na posao, pa dobila otkaz, siledžija od šefa ne odgovara kazneno jer majci dvoje djece uruči otkaz zbog previše bolovanja. A vragovi do treće godine svaki peti dan imaju crijevnu virozu. Pa se taman kućanica sprema unovčiti tu svoju diplomu iz ekonomije na novom poslu u banci kad se Bogu hvala desi i treće dijete. Ona je vjernica, muž je radišan pa je slijedeće tri godine ostala doma. Djeca rastu, muž napreduje, a domaćica, majka i supruga je i dalje samo kod kuće. No, s vremenom se i ona napokon vrati na posao, u ured u kojem jedna kolegica ima dvoje djece, druga jedno, treća nijedno, sirota je tek u 40-toj dobila stalni radni odnos. Ustaju te žene svaka zbog svojih razloga u pet, šest, spremaj sebe, njih, njega, doručak, knjige, sendvič, torba, ajmo, škola, vrtić, firma, šef, stres, trening, glazbeni, dinstaj, večera, zadaća, peglaj, peri, lezi, spavaj, seks, neću, ajde, neću, pliz, neću, daj mi, spavam, alarm, ustaj, isuseeeeeeee kad je prije 6 ujutro.

I tako je to išlo desetljećima, sve do jednog dana kad se svijetu dogodio COVID-19, a povijest ga upisala osim kao zdravstvenu kataklizmu i kao razdoblje najveće ikad nanesene nepravde muškarcima na svih sedam kontinenata.   
Uz upute kako se zaštititi od kobnog virusa paralelno su krenule i upute kako preživjeti karantenu i spasiti brak ili vezu. Složit ćete se, nije to ni zbog toga što djeca ne idu u školu niti što su žene masovno ostale raditi od kuće. Ajde Boga ti, k'o da nam je prvi put da u isto vrijeme sušilica vrti veš, mašina pere drugu turu, suđerica treću, u rerni je carsko, na ploči mahune, mali piše zadaću, mala ga vuče za kosu, a mi šaljemo šefu statuse.

Te su upute važne jer sad i On mora ostati doma.

U mojoj obitelji On ima 55 godina, zove se Mr.S i prva svađa se dogodila drugi dan izolacije zbog papirnatih maramica ostavljenih u džepu trenirke. Znate ono kad stavite crni veš prati, a mulac komotni po stoti put ostavi zgužvani papir u hlačama. Kad mašina završi to se onda više ne zove crni veš nego crni na bijele tufnice. I onda ja svaki put prvo to sve moram istresti u kadu koju naknadno treba oribati. Pa ispirem komad po komad veša na ruke ispod pipe jer se to sranje od papira ne skida samo tako s crne veste. Pa stavim još sve skupa dva puta oprati na 40 stupnjeva jer jednom nije dosta. I na kraju uvijek barem jednu stvar bacim u smeće jer se ne da isprati do kraja. 

E, upravo se to dogodilo drugi dan izolacije.

I pogađate, naravno, tko je bio kriv. Ja. Ne on. Jer ja sam kućanica i stavljam veš u mašinu. Ne stavlja on. On samo nosi. I skida. I oblači. Popeglano. A pegla se, zna on s čim se pegla, nije glup, s peglom. Ne zna jedino tko pegla.   
Zna on i da se to kad ostavi maramicu u džepu hlača na kraju sve riješi. Ne zna samo tko točno riješi. Jer on uvijek ima posla. I mora negdje ići. Pa mi se nekako činilo da sad kad ne mora nigdje ići nego radi od kuće da je možda idealno vrijeme da sazna da veš ne ispire Djed Mraz. 

Prvo se sav namusio i rekao da on ima posla i nek veš stoji. Onda sam ja rekla da je deadline i da moram poslati tekst i zatvorila vrata od sobe. Kad je skužio da ne može od veša ući u kupaonu počeo je prvo psovati. Mene, mašinu, trenirku i krizni stožer. Pa je onda išao ispirati i zalio sebe, dijete i pod. Ko zna šta je radio unutra, uglavnom uspio je razbiti čašu s četkicama za zube i opalio se glavom u tuš. Onda je dvadeset minuta prekapao ormar i tražio octenisept da pošprica ranu. Prevrnuo je sve češljeve i kutiju sa šminkom, a nakon dva sata sam ga našla na kauču u boravku kako mjeri tlak. I maže Voltarenom leđa. Kaže, sve ga boli, bio je sagnut nad kadom. 

Da nije moj, rekla bi evo još jednog razmaženog gotovana kojem se kućanski poslovi inače obavljaju sami od sebe, ali je moj, pa ću preskočiti taj epitet i kazati samo kako su ove reklame za bijelu tehniku u 2020. i dalje, znate, samo reklame. Stvarnost je, ako izuzmemo Jakova Kitarovića i nekolicinu sličnih njemu, u većini slučajeva ipak malo drugačija.  
Mr.S i ja do kraja dana više nismo progovorili ni riječ. 

Ujutro je izašao iz stana, mislim da je bio ljut jer je rekao nešto tipa sad sam i ja je..na kućanica. 
Ne, darling.
#sadsmosvikućanica.