Mole se kiseli krastavci da se jave na blagajnu ljeto.

Mole se kiseli krastavci da se jave na blagajnu ljeto, hvala.

Osmi mjesec kreće u petak, a krastavaca kiselih još nema.

Prvo nam se razvela Maja Šuput, što je, nema veze što kažu ljudi na internetu koji se zbog toga zgražaju, sasvim normalno, legalno - i poželjno ako su sudionici tako poželjeli.

Imali smo i Thompsona i Vlatku Pokos, prvo odvojeno pa onda i zajedno, onda smo imali najavu meteorološkog armagedona i mjestimično ispunjenje najava, a sad uz bujicu koju je uzrokovala kiša imamo i bujicu nasilja.

U Poreču je petorica impotentnih likova (barem mentalno impotentnih) premlatila JEDNOG mladog Slovenca - što se, naravno, većinski osuđuje, ali svako se toliko neki pametnjaković sjeti pitat koji je zapravo tome bio povod jer nema šanse da mladi Slovenac nije napravio baš ništa da bi to zaslužio. Povod je sasvim jasan - povod su petorica impotentnih likova, to je jedini način na koji možeš objasnit petoricu na jednog… ako izuzmemo gang bang porn, a mislim da je on izuzet. Ljudi se ljute na situaciju, između ostalog i na ekipu koja je sve snimala, ali danas je pametno snimat jer se inače sve lakše zakopa.

U Splitu smo imali silovanje mlade djevojke kojom su se u hotelu počastila trojica stranih državljanina, a djevojka je napravila ono što se inače ženama zamjera ako ne naprave odmah - prijavila je policiji, ali to opet nije dovoljno pametnjakovićima koji se na internetu pitaju što je očekivala kad je išla u hotel s njima. Vjerojatno NE silovanje, dame i gospodo - to što je glupo ić u hotel s trojicom likova koje ne poznaješ ne znači da odlaskom odmah potpisuješ dopuštenje za nasilje.

U Zagrebu smo imali Nepalca koji je pijan na klupici natezao ono što se inače nateže u privatnosti četiri zida, ali ako se poslužimo logikom pametnjakovića iz prethodne dvije priče - koji je bio povod i tko je prolaznicima kriv što su bili u parku i u to gledali?

Na Bundeku smo imali šestorku balavaca koja je sudjelovala u prebijanju klinca - što je bilo u lipnju, ali tek sad o tome detaljnije čitamo - u Rijeci su maskirani muškarci na igralištu brutalno premlatili osobu s invaliditetom, u Splitu je izboden policajac, a napadač je, ne znam je li to olakotna okolnost ili nije, maneken koji je bio u spotovima Severine i Sandre Afrike.

Imali smo i, to sigurno niste fulali, vijest o ženi koja je u Zagrebu nasmrt izbola muškarca, što je naravno opet inspiriralo internet pametnjakoviće da pišu “stop ženskom nasilju nad muškarcima”, valjda jer su napokon dočekali priliku da muškarci budu primijećeni kao žrtve, a ne samo kao izvršitelji nasilja, ali sreća nije dugo potrajala jer se otkrilo da je ONA nekad bila ON.

Imali smo i vijest o Slavoncu koji je silovao ovcu, kobilu i mrtvu kokoš, a u Slavoniji se ukazao još jedan manijak, sin iz bogate obitelji, jasno, koji je svojoj bivšoj maloljetnoj djevojci najavio da će, ako ne izađe iz kafića pred kojim ju čeka, unutra biti najmanje deset mrtvih - uključujući vjerojatno i nju, ili ja samo krivo interpretiram SMS koji kaže “ja ću te ubit večeras, Boga mi.” Kad je izašla, ponudio je da ih ubije oboje, mlatio ju uz objašnjenje da ju tata nije tukao, pa mora on, ponudio je i to da će joj kuću srušiti bagerom, a u policiji je dobio zapisnik i puštanje na slobodu uz “nemoj joj se približavat na 100 metara”, što je sigurno sasvim dovoljno - možda da isto predlože i manekenu koji je nožem nasrnuo na policajca, zašto ne, nema smisla da tako mlad i lijep stoji u zatvoru i to usred sezone snimanja spotova.

Ali ne berimo brigu, đakovački centar za socijalni rad je pozvao žrtvu i njenu mlađu sestru kako bi ih testirali na psihoaktivne tvari u organizmu - nisu to napravili sami od sebe, nego jer ih je mladi bogati manijak tužio da se drogiraju - jer se tako štite žrtve nasilja, a iako su testovi bili negativni, testirat će ih svaka dva tjedna u sljedeća tri mjeseca… ili do “isteka zaliha”, odnosno dok ih psihopat potencijalno ne ubije. Što sigurno neće jer su mu zabranili da prilazi žrtvi na 100 metara, Bogu hvala na mjernim jedinicama.

Puno je imena i prezimena iz ovih priča koja želimo na crnoj listi Djeda Mraza - petorka iz Poreča je i dalje djelomično bezimena, nemamo ni imena ovih iz Splita ni drkajućeg Nepalca (iako njih samo možemo deportirat u domicilni zatvor), nemamo ni imena balave šestorke koja sasvim sigurno uživa zaštitu privatnosti jer je riječ o maloljetnicima, ni ime onog posebnića koji je krivo shvatio kako se vole životinje, nemamo ga ni za bogatog slavonskog sineka koji možda nema pristup zdravom razumu, ali ima bageru, a čini se da fale i imena ljudi iz đakovačkog centra za socijalnu skrb koji umalo ubijenu djevojku šalju na test za droge jer… te netko smije skoro ubit ako se (navodno) drogiraš?

Jedina potpuna imena koja imamo pripadaju manekenu koji je nožem napao policajca i dva imena ubojice iz Zagreba - ono koje je nosio kao muškarac i ono koje trenutno nosi kao žena.

A možda nam imena ni ne trebaju kad se svakog od “junaka” ovih priča može jednostavno proglasit korovom - ili možda fekalijama, vi sigurno znate što vam se u ovom slučaju više sviđa.

Meni se u ovom izdizanju kanalizacije najviše sviđa ime Filip, za njega ste isto sigurno čuli, a ako niste, izvolite ga.

Val oduševljenja i aplauza, a onda i val kritika na koje sam prvo okrenula očima, a onda ipak nisam.

Neki kažu da je Filip ponos roditelja i dokaz da svijet ipak nije na putu da postane septička jama, neki kažu da je mlad, naivan i da će ga žene uništit svojom pohlepom, neki kažu da Filip uopće nije stvaran i da je ovo samo još jedan scam, a moje su se oči okretale na ono što kaže udruga Pragma:

“Dijete od 14 godina ne treba (ne smije) kupovati poklone od 300 eura. Visina je neprimjerena, čak i za ozbiljnije mladenačke veze, budući (da) poruke mogu biti krivo shvaćene, a i sama bit slavlja ostaje u drugom planu. Umjesto simboličkog obilježavanja nekog važnog događaja - u središtu je materijalno, njegova vrijednost i iskazivanje moći/bogatstva.”

Imaju još i naputak da djecu treba učiti iskazivanju ljubavi na nematerijalan način, ugasiti klincima internet na vrijeme da ne bi kopirali ovakve stvari i ne veličati dječje ideje i želje, a ja sam već na pola teksta ljutito povratila jer who the fuck is Pragma da u lijepom traži ružno? Sramite se Pragma, zločesti ste, dosadni i uništavate romantiku u svijetu u kojem je ima sve manje… a onda sam se usred kolutanja očima sjetila da su zapravo skroz u pravu.

Klinac koji želi raditi kako bi skupio 300 eura za poklon curi - 200 eura za buket cvijeća i još 100 za ručak van Zagreba - je predivna, romantična priča koja ne samo da grije dušu, nego i ženama daje priliku da svojim “bare minimum” polovicama kaže “VIDIŠ, to je dečko, a ne TI”, ali istovremeno je i, barem djelomično, priča o iskrivljenim vrijednostima.

Ne Filipovim - on je, ako je stvaran, a ne scam, zaljubljeni dječak koji u sebi nosi najbolje namjere u kombinaciji s najboljim vrijednostima - ali njegova je viralnost među odraslima pokazatelj da smo zaboravili kako bi trebalo izgledati djetinjstvo i dječja ljubav… i kako bi trebali izgledati pokloni kad imaš 14.

Jest da je sve ovo predivno i romantično, pogotovo kad uzmeš u obzir da je riječ o klincu koji želi raditi u vrijeme kad njegovi vršnjaci većinom žele sve servirano, a nekad iz dosade i mlate vršnjake na Bundeku, ali 300 eura za poklon u osnovnoj školi je za mene - okrenite očima slobodno, i ja sam to prvo napravila - prije svega ipak priča o prebrzom odrastanju.

Tristo eura je ozbiljan novac za poklon čak i kad si odrasla osoba, a pogotovo kad si dijete - što Filip sasvim sigurno zna i možda je ružno da mu netko ruši snove i romantične planove, ali tome bi trebali služiti odrasli.

Ideja je i dalje 10/10, plan je 20/10, ali 300 eura je pretjerivanje kad imaš 14 - i za Filipa i za curu, a i za sve klince koji su to vidjeli i zaključili da je to sasvim normalan iznos; a neki su to sigurno zaključili s obzirom na val oduševljenih odraslih reakcija popraćenih aplauzom.

Neki od njih će to nastojat zaradit na način sličan Filipovom, neki će takve iznose zahtijevat od roditelja, neki će se osjećat nedovoljno dobrima jer za poklon curi imaju “samo” 50 eura, ako i to, a nečije će se cure možda osjetit nedovoljno cijenjenima jer su “zakinute” za “bolji” poklon - i kako to često biva s klincima, sve se vrlo brzo može pretvorit u natjecanje i nadmetanje.

Znam, tko sam ja da nam kradem ljepotu i romantiku iz geste jednog mladog, vrijednog i radišnog Filipa, pogotovo ovih dana kad nam treba svaka mrvica ljepote i romantike jer većinom čitamo o ljudima koji se mlate i ubijaju?

Filipu iz perspektive gledatelja i dalje plješćem kao nevjerojatno kvalitetnom primjeru dječaka i muškarca u nastajanju, ali iz perspektive tete troje klinaca ipak gajim nadu da će “moja” djeca što duže imati djetinjstvo u kojem ne trče za odraslim željama.

Osnovnoškolski rođendani su stvoreni za rukom ispisane čestitke i sitnice koje nemaju ogromnu financijsku vrijednost, ali imaju onu sentimentalnu - ne znam, možda sam baba koja ne razumije nove generacije, TikTok i Labubu, ali sam i baba koja u ladici radnog stola i dalje čuva poklon iz sedmog razreda koji sam dobila od dečka koji mi je za rođendan sasvim sigurno htio kupit nešto puno “bolje.”

Mali dnevnik formata A5, naizgled ni po čemu poseban i sasvim sigurno vrlo povoljan, ali ispunjen mirisnim stranicama - mirisao je najdivnije na svijetu čim sam s njega strgnula ukrasni papir 1999., a jednako miriše i danas. I svaki put kad otvorim ladicu, uzmem ga u ruku i naslonim nos na stranice koje me vrate u djetinjstvo - u moju dječju sobu u kojoj sam, uz CD Bravo hits koji je svirao u mini-liniji, rođendan slavila s nekoliko najbližih prijatelja. Jeli smo rođendanske sendviče, kasnije i vrlo nefotogeničnu, ali svejedno najfiniju tortu na svijetu posutu šarenim mrvicama, a desetak dana kasnije smo u školi pregledavali razvijene fotke na kojima nismo svi ispali savršeno, ali nije ni bilo važno.

Imali smo 14 godina i jedva smo čekali da postanemo odrasli ljudi - ali srećom, nitko nam nije dozvolio da to napravimo prije vremena.

Priča o dječaku koji svojim radom i trudom želi curi omogućit poklon od 300 eura je na prvi pogled nešto što zaslužuje isključivo aplauz i pohvale, ali meni se kao “staroj babi” ipak čini da bismo djeci trebali “zabranit” da trče za odraslim idejama za koje kasnije ima dovoljno vremena - ok, ne nužno zabranit, ali barem predložit da još neko vrijeme ostanu djeca.

Naravno, ako moramo birat između jednog Filipa i svih drugih klaunova koji su u proteklih tjedan dana ispunili internet, Filip je uvijek ljepši, bolji i pametniji izbor - ali i dalje bi bilo ljepše da Filip još neko vrijeme ostane dijete.

A djeca ne bi trebala kupovat poklone od 300 eura, bilo svojim ili tuđim novcem.

I znam da mu zapravo nitko nije pljeskao zbog iznosa, nego zbog ideje, predanosti i pogleda na život, ali u pljesku se izgubila činjenica da je tako skup poklon, koliko god bio romantičan, i dalje pretjerivanje - ne zato što sam ja stara baba koja ne razumije romantiku i važnost velikih, lijepih gesta, nego zato što se u velikih gestama gubi lekcija o važnosti onih malih.

Eto, vičite na mene ako morate, ali da se meni nećak usred sedmog razreda pojavi s idejom o 300 eura za poklon curi, dala bih sve od sebe da ga predomislim - i sigurno bi se ljutio na mene jer mi ne bi vjerovao da je premlad za takve odrasle poklone, ali i ja sam se ljutila na mamu što mi nije dala da prebrzo odrastem.

I hvala Bogu da nije.

Da je, danas mi onaj jeftini mirisni dnevnik možda ne bi značio onoliko koliko mi znači, a znači mi više od većine skupih, odraslih poklona.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva